Za djecu ...

SUZE SU I ZA DJECAKE

 

Iako se dosta cesto moze cuti da neko kaze da djecaci ne bi trebalo da zaplacu kad su tuzni (ili kad su srecni jer i to se desava), zato sto, kao, “djecaci to ne rade” ili “to je samo za djevojcice”, radi se cistoj gluposti ili mozda neobavjestenosti onih koji to govore!

Naravno da djecaci, jednako kao djevojcice, treba da ispoljavaju svoja osjecanja, jer, pogodi sta – izrazavanje osjecanja je upravo ono sto razlikuje ljude od zivotinja, pa i biljaka!

Svakome ko ima bar psa jasno je da i zivotinje imaju osjecanja, samo im je, mozda, malo teze da ih izraze. Mogu da masu repom kad su srecni, mogu da tuzno cvile kad su tuzni. Drvo moze da izgubi lisce kad mu nesto nije po volji…Ali mi ljudi, mi mozemo mnogo vise. Mozemo ne samo da izrazimo svoja osjecanja smijehom, suzama, izrazom na licu, vec i rijecima, odnosno mozemo da kazemo kako se osjecamo.

Izrazavanje osjecanja je jako vazno za svakog covjeka, a narocito dijete. Ako se osjecanja ne izraze, ne prozive, vec se potisnu, tj. sakriju duboko u sebi, ona mogu da izazovu cak i bolesti (cesto je glavobolja ili bol u stomaku posljedica nekog sakrivenog osjecanja).

Zasto bi to onda bilo samo za djevojcice? Zar samo one treba da paze na svoje zdravlje?

Osim toga, za nas razvoj i uopste nasu sposobnost da kvalitetno i dobro zivimo svoj zivot od ogromne je vaznosti da znamo kako da PROZIVLJAVAMO i IZRAZAVAMO svoja osjecanja.

Prvo sto treba da naucimo jeste da IMENUJEMO svako svoje osjecanje, da ga prepoznamo u sebi kad ga osjetimo. Evo primjera kako se sve mozemo osjecati:

bjesno, srecno, tuzno, depresivno, motivisano, uplaseno, dosadno, uznemireno, sokirano, umorno, iznenadjeno, uzbudjeno, zabrinuto, gladno, isprepadano, uzrujano, osramoceno, zaljubljeno, nervozno, bolesno, povredjeno, frustrirano, zbunjeno, stidljivo, itd.

 

 

Nije dobro kada se, umjesto da jasnije shvatimo kako se tacno osjecamo, kazemo samo “cool” ili “smoreno”, zato sto onda necemo moci da sebi pomognemo i oslobodimo se nekog neprijatnog osjecanja.

Nakon sto smo prepoznali svoje osjecanje, sledece sto treba da uradimo jeste da duboko udahnemo i samo ga pustimo da se “istutnja” tj. prodje kroz nas (pogotovo ako nam se ne svidja), jer ako mu se suprotstavimo samo cemo ga ojacati! To moze da izgleda ovako: “Ok tuzan sam! Zaplakacu. Placem. Udahni duboko. I dalje sam tuzan. Jos koja suza. I jos jedan udah. Popusta. Sad sam opet OK.”

Isto uradi i kad te uhvati bijes. “Ok bijesan sam! Bas sam bijesan! Udahni duboko. Uhhh! Jos jednom. Prolazi polako. Udah… Ok sam sada.”

Jos jedna stvar je jako vazna da razumijes vec sada. Vjerovao ili ne, svoja osjecanja IZAZIVAS ti SAM SEBI i to svojim MISLIMA o necemu sto ti je ocigledno jako VAZNO.

Osjecanja nam dodju kao neki alarm koji nam javlja da nam je nesto JAKO VAZNO – i da treba da obratimo posebnu paznju na to!

Ako si zaplakao od tuge zbog necega sto je neko rekao ili uradio, to je zato sto si TI to, u svojim mislima, povezao sa necim sto je tebi tuzno (mozda te podsjetilo na nesto ili nekoga koga si izgubio). I sasvim je OK da se isplaces.

Ako si se razbjesnio jer ti je neko nesto rekao, to je zato sto si TI to u svojim mislima protumacio kao uvredljivo za tebe, ili bezobrazno prema tebi (iako mozda ta druga osoba uopste nije tako mislila, a i ako jeste ipak si ti bjesan zato jer si pomislio to sto si pomislio). Ok je da osjecas bijes, samo nije dobro da zbog toga nekog drugog udaris i upadnes u nevolju, bolje je da odes od te osobe I pustis da te bijes prodje.

Naravno to nije lako i to svi ucimo – imamo citav zivot na raspolaganju J

Kada shvatimo da sami sebi svojim mislima izazivamo emocije, postajemo SUPER HEROJI jer mozemo da naucimo da njima UPRAVLJAMO i da onda ne zavisimo od drugih da bismo se osjecali srecni, veseli, raspolozeni i zadovoljni. Mozemo tako da se osjecamo kad god to pozelimo – misleci o necem sto nas cini srecnim i raspolozenim.

 

10 razloga zašto dječaci treba da čitaju knjige

1

Čitanje knjiga za mozak je isto što i odlazak u teretanu ili bavljenje nekim sportom za mišiće! Ako ne čitaš, pardon, ne vježbaš moždane mišiće, oni će se opustiti i otromboljiti - a ti ćeš od bistrog dječaka postati pravi glupson! Tu nema magije, ili vježbaš ili ne!

2

Vjerovatno ti se u glavi i tijelu dešava mnogo stvari za koje misliš da se samo tebi dešavaju. Ako čitaš prave knjige shvatićeš vrlo brzo da se sve to dešava i drugim dječacima, pa bi ti moglo biti zanimljivo kako su se drugi nosili sa istim mislima ili osjećanjima. Kad pročitaš iskustva drugih, možda će ti biti lakše da sam nađeš svoj put.

 

3

Ako stvoriš naviku da čitaš knjige imaš neuporedivo veće šanse da stekneš bogatstvo (i sebi priuštiš baš sve što želiš) od onih koji ne budu čitali i zadovolje se buljenjem u TV ili neki drugi ekran!

4

Čitanjem se oštre misli i brusi najubojitije oružje na svijetu koje te može spasiti u gotovo svakoj situaciji - JEZIK. Ko zna da brzo smisli i kaže koju pametnu, neće nikada dozvoliti da ga nagovore ili nadgovore u bilo kakvom društvu, a to nekad može spasiti glavu. Nema drugog načina da se obogati riječnik i jezik kojim se služiš, zato čitaj što više!

 

5

Ko puno i rado čita, vrlo brzo nauči da se izražava na zanimljiv i izražajan način. Djevojčice, koje su vještije u izražavanju riječima (zato jer više čitaju), "padaju" na dječake koji znaju da lijepo i interesantno pričaju. Prosto ne mogu da im odole.

 

6

Dječaci koji dosta čitaju imaju bogat riječnik i lako se snalaze bez obzira kakvo pitanje im učitelj ili nastavnik postavi, jer znaju da se izvuku i pričaju o onome što ONI znaju, pa nije ni bitno šta ih učitelj pita. I kad nisu naučili lekciju, mogu da se izvuku. Da ne spominjem koliko svi pravi nastavnici vole i cijene učenike koji vole da čitaju knjige.

 

7

Ko čita zanimljive i poučne knjige o stvarima koje ga stvarno zanimaju, uči o njima lako i bez napora, zabavljajući se. Važne informacije se prosto same lijepe za njegove moždane vijuge, postaje pametniji, promišljeniji i mudriji. To mu olakšava da riješi neke svoje svakodnevne izazove i teškoće, dok se drugi muče i zaglave u problemima.

 

8

Onaj koji čita knjige razumije se u dosta stvari i pun je zanimljivih priča i  informacija. Lako započinje razgovor u društvu i svi vole da se sa njim druže, jer je zanimljiv i sa njim nikad ne može biti dosadno. Uvijek nađe neku dobru temu.

 

9

 

Onaj koji voli da čita, nikad se ne dosađuje jer je u blizini uvijek neka dobra knjiga koja jedva čeka da bude pročitana. A kad se zadubiš u dobru knjigu - vrijeme stane, ali i sati prolete kao u snu.

10

 

Ovaj deseti razlog je samo tvoj. Pronađi ga sam i neka bude tvoja tajna. Svi ih imamo. Zar to nije divno!

KAKO REĆI NE

Ćao!

Zovem se Marko i imam jedno pitanje za vas jer sam čuo da pomažete djeci oko raznih stvari.

Ja imam problem jer ponekad ne znam da kazem NE kada me neko pita da mu nesto dam ili kada mi zatrazi neku uslugu (a ja stvarno ne zelim to da dam ili da uradim).

U stvari, lakse mi je da kazem ne kada se radi o nekom do koga mi nije stalo (na primjer neki drug koji mi i nije vazan drug, to jest sa kojim i ne volim da se druzim). Nije mi tesko da kazem ne ni kada sam siguran da se ta druga osoba nece na mene naljutiti.

Problem je kada mi nesto trazi drug do koga mi jeste stalo, na primjer moj najbolji drug, a meni se to STVARNO ne daje ili ne radi (na primjer trazi mi moju omiljenu igracku ili najvredniju slicicu, ili trazi da uradimo nesto sto je meni glupo i slicno).

Cao Marko,

Drago mi je da si mi pisao jer je ovaj tvoj problem veoma cest i zajednicki mnogoj djeci. I to je pogotovo cest kod dobre djece koja su nesebicna i voljna da svima pomazu. Hajde da vidimo o cemu se, u stvari, ovdje radi i zasto uopste dolazi do tog problema.

Zamislimo jednu kucu sa ogradom oko nje. Oko nje su druge kuce sa svojim ogradama. Svaka ograda ima kapiju, a svaka kuca svoja vrata.

Zamislimo sada da su te kuce sa ogradama ljudi ili djeca. Svaki covjek i svako djete ima svoju sopstvenu kucu i svoju ogradu (svoje misli, osjecanja i tijelo). Unutra se svako osjeca sigurno i udobno i moze da radi sta god pozeli, a niko nema pravo da udje nepozvan ni kroz kapiju ograde ni kroz vrata kuce.

To su nase unutrasnje granice. I svako od nas je zaduzen da cuva i brani svoje granice. Ponekad se roditelji ponasaju kao da nema granica izmedju njih i njihove djece (pogotovo kad su mala) i upadaju preko djecije ograde i u kucu bez dozvole. To rade jer se plase da dijete ne smije da bude samo u svojoj kuci, ali se varaju i ne bi trebalo to da rade, jer dijete moze da ih pozove kad i ako su mu potrebni, a ne da tako upadaju sami.

Kada neko upadne preko nase ograde, mi se osjecamo lose jer znamo da to ne bi trebalo da radi. Ali ako se radi o nekome ko nam je drag i koga volimo, onda se osjecamo jos gore, jer nam je sad jos i krivo sto to radi onaj ko nam je drag.

Umjesto da mu fino i mirno kazemo da to ne treba da radi i da izadje, mi popustimo da se ne bismo posvadjali. Ili zato sto se bojimo da nas onda ta druga osoba vise nece voljeti ili htjeti da se sa nama druzi. Ali se zato odmah MI osjecamo lose, nije nam pravo, povredjeni smo.

Kada to uradimo jedanput, ta druga osoba ubrzo pocne da se ponasa kao da ograde ni nema, pa sad svaki cas ulazi u nase dvoriste, a ako i tada ne reagujemo, ubrzo ce poceti da nam upada nepozvana i u kucu i to kroz prozor! A tek onda cemo se osjecati lose i nesigurno i kao da nas je neko opljackao. Osjecacemo se GROZNO i vjerovatno cemo postati puni ljutnje i nezadovoljstva prema nama samima, jer nismo uspjeli da odbranimo svoje granice.

Da se to ne bi desilo, vazno je da drugome kazemo NE kada pokusa da upadne preko nase ograde (djeca imaju pravo da to kazu  ne samo svojim drugovima vec i roditeljima i starijima). To moze da bude : “Zao mi je, ali to je moja omiljena igracka/najvrednija slicica i ne mogu da ti je dam.” – “Ne zelim to da uradim jer mislim da je glupo. Radi to bez mene.” – “Ne mogu sada da idem na igraliste, jer zelim da radim nesto drugo. » - « Ne zelim da igram igrice u kuci, radije cu otici napolje kad je lijepo vrijeme.” – “Ne zelim da treniram taj sport, zelim da treniram ovaj.”

A jos je vaznije da uradimo bas to sto smo rekli da cemo uraditi. Tako ce ta druga osoba shvatiti da mislimo ozbiljno i da nema koristi od toga da nas ubjedjuje da popustimo. Ako se neko i naljuti i pocne da nas ucjenjuje ili prijeti da se vise nece igrati sa nama, mi cemo biti svjesni da to NIJE NASA KRIVICA – jer mi samo branimo svoje granice, sto je nasa obaveza prema nama samima. I zbog toga cemo se osjecati mnogo, mnogo BOLJE.

A dokazano je i da te druge osobe (pogotovo one koje nas stvarno vole a nisu samo sa nama da bi nesto izvukle od nas) brzo to shvate i pocnu da postuju nase granice, bez problema, bas kao sto i mi treba da postujemo njihove. Tek tada se drugarstva stvarno ucvrste i traju nam citavog zivota.