Znaš li?

Tek kada nam djeca porastu i kad shvatimo da im više nismo najvažniji i najbitniji u životu (ako sve ide kako treba), postaje nam jasnije zašto su ona uopšte i došla u naš život. Moj sin je uhvatio zadnji voz. Sažalio se na svoju buduću majku. Došao je da me nauči važnim lekcijama, jer sam bila jedna od onih najsamouvjerenijih i najnadobudnijih „štreberki“, koja je stvarno mislila da SVE već zna.

Dok on nije počeo da me propituje i to svakog, ubogog dana.

Znaš li da me uspavaš? Pa ne baš. Moraš ispočetka. Moraš da me laganije i nježnije ljuljaš. Ali i da mi pjevušiš. Ne valja, ne smiješ da budes nervozna jer je upravo počela tvoja omiljena serija. Kuliraj. Ne valja. Ispočetka. Ponavljaćemo sve dok ne naučiš, narednih jedno 5-6 godina. Ne brini, imamo vremena.

Znas li da se igraš sa mnom? Ni to ne znaš. Vidim da si opet nervozna. Glupo ti, a? Dosadilo ti da po ko zna koji put dižes igračku koju ja namjerno bacim? Moraš to da naučiš. Meni je baš zabavno. Zašto stalno misliš na to koliko puta sam je već bacio. Uvijek je prvi put upravo SADA. Zato je tako zabavno. Opet. I opet.

A znaš li da pričaš priču? O, to ti ide malo bolje. Odlično. Uživam da te slušam. Zato ne želim da prestaneš. Nikad. Znam da je kasno i da bi trebalo da zaspim, pa da ti možeš konačno da legneš ispred TV-a i pogledaš neku glupost. Ali večeras mi se baš ne spava. Hajde još malo. Hajde mi bar pjevaj uspavanku. Ili one kamile…ide jedna kamila, ide druga kamila, ide treća kamila, četvrta i peta…

Danas imamo novu lekciju. Ti si umorna od puta i nije ti ni do čega. I ja sam umoran, ali i jako ljut. Jako, jako ljut. Htio sam da ostanem u svojoj sobi i igram se sa kockicama, a ti si me, bez pardona, uzela i ubacila u kola. Onda ste me vozili dva sata. Bilo mi je i muka, pa sam i povraćao. Nisi htjela da sjediš sa mnom pozadi. Znam da si rekla da je i tebi muka kad se vozimo, ali bio sam tako sam i nesrećan. Ti si sjedila sa tatom naprijed. Stalno ste pričali. Eto, zato sam počeo da se derem i zato nisam prestajao dok nismo stigli. Poslije je bilo dobro i igrao sam se sa drugarima, ali sam se svega sjetio kad je bilo vrijeme za spavanje. I zato sam se ponovo derao. Bio sam ljut na tebe, a ti si onda poludila. Pa sam ja bio jos ljući. I tatu sam prvi put vidio ljutog. Lekcija je bila dobra, ali bolna. Shvatili smo svo troje da je takva ljutnja stvarno loša za sve nas. Trudićemo se da se ponovi.

 

 

 

 

Gusjenica ili leptir

Želite nešto, imate cilj, ideju koja vas motiviše, čini da se osjećate živim i punim energije, međutim, čim počnete da razmišljate o tome kako biste je mogli spovesti u djelo, krene poznati "film" u glavi. Javlja se unutrašnji glas koji u trenu pronalazi bar 20 dobrih razloga zbog čega je sve to nemoguće.

Ne brinite, to samo pokazuje da vam mozak radi ispravno i baš onako kako treba (štiti vas od neizvjesnosti i rizika). Sve je u redu sa vama, što ne znači da ćete, budete li slušali taj glas, ikada išta uspjeti da uradite.

U čemu je onda kvaka? U tome da uzmete list papira i pažljivo zapišete sve te misli i razloge zbog kojih vaš mozak misli da nije moguće ostvariti vašu ideju. Ne pokušavajte da se pravite pametni i da samo u sebi (u glavi) identifikujete ove misli, jer vas to nigdje neće odvesti. Ove misli je potrebno "izvaditi" iz vaše glave, da biste mogli da ih bolje osmotrite i sa njima nešto uradite.

A radi se, vjerovali ili ne, o dragocjenim putokazima koji nam pokazuju prepreke koje treba da savladamo, da bismo došli do cilja. Ako na svom putu ne vidite prepreke i pretjerano ste samouvjereni, najvjerovatnije ste odlepršali u zemlju fantazije, a tamo ćete, po svemu sudeći, i ostati.

Što više prepreka vidite (ne znam ovo da uradim, nikad neću skupiti dovoljno para, ne znam prave ljude, nemam potrebne vještine, itd.), bolje je za vas, jer ćete ih, u narednoj fazi, pretvoriti u svoje strategije i planove. Znaćete tačno šta treba da uradite da biste ih prevazišli. 

Bitno je samo da u njih ne povjerujete! Nad svakom tom misli/preprekom dobro se zamislite - da li to činjenica ili samo vaša misao? Imate li dokaz da je činjenica? A ako je ipak samo vaša misao i jasno je da zbog nje neće biti ništa od realizacije vašeg cilja, treba da je zamjenite sa nekom drugom koja će vam donijeti drugačiji rezultat.

Da, znam da zvuči jednostavno i lako, i da, naravno da nije tako. Svaka misao kojoj povjerujete (i svjesno i nesvjesno) proizvešće mnogo dokaza o tome da je baš ona ispravna i istinita i time se dodatno zacementirati u vašoj glavi. To otežava cijelu stvar i udaljava vas od realizacije bilo koje ideje.

Ipak, ako povjerujete da je upravo savladavanje prepreka i upravljanje sopstvenim mislima ono što našem životu daje ljepotu i uzbudljivost, uživaćete u kretanju svojim putem i nećete poželiti da ostanete skrštenih ruku u sigurnoj fotelji, čak i po cijenu da do cilja nikad i ne dođete.

Prevazilaženje prepreka i rješavanje problema jedini su put rasta i razvoja. Na nama je da izaberemo da li ćemo ostati gusjenica ili postati leptir, da li želimo put sigurnosti ili rasta. A oba su OK, zavisi samo šta ko želi od ovog konkretnog života.

Aachen

31. mart 2019.

Delft i Scheveningen

30. mart 2019.

Delft

Scheveningen

 

Ponosan/na na sebe

Biti ponosan na sebe predivno je i poželjno osjećanje! Vjerujem da se svi mogu složiti sa tim. Ako već niste, obavezno se zapitajte zbog čega ste sve ponosni na sebe. Vratite se u prošlost i osvijestite sve svoje pobjede i uspjehe, ma koliko vam se važni ili nevažni činili (ne poredite se sa drugima, to nije potrebno, niti ima smisla, ako znamo da je svako jedinstven i na sopstvenom zadatku u ovom životu). Možete biti ponosni na svoj uspjeh u školi, ili kako ste dobro igrali košarku. Ili ste bili najveće spadalo koje je moglo nasmijati baš svakoga? Možda ste uradili za nekoga nešto zbog čega ste ponosni? Ili ste uspjeli da savladate neki svoj strah koji vas je dugo kočio? Ponosnim nas ne čini ono što smo uradili, već ono šta o tome MISLIMO. Osjetite to divno osjećanje ponovo.

Zatim pogled okrenite u budućnost i razmislite šta bi vas sve moglo učiniti ponosnim u vremenu ispred vas. Zapišite to! Možda vidite sebe sa svojom djecom koja su već odrasla i djeluju vam zadovoljno i dobro u svojoj koži. Možda držite u ruci knjigu koju ste konačno napisali, ili imate predivnu baštu o kojoj ste sanjali. Možda se držite za ruke sa svojim životnim partnerom, a kosa vam je već potpuno sijeda. Ne moraju to biti nikakva postignuća od značaja za čitavo čovječanstvo! Nije potrebno da izmislite lijek protiv raka da biste bili ponosni na sebe. Ako nađete način da svijet oko sebe učinite imalo boljim nego što je bio, imate razloga za ponos.

Samo razmišljanje o onome što bi vas učinilo ponosnim, učiniće da osjetite novu energiju, možda inspiraciju, motiv da se trgnete i krenete u akciju da to i ostvarite. Pokušajte da se zamislite kako ponosno pričate o tome što ste postigli, osjetite taj ponos u glasu, to nadimanje grudi zbog zadovoljstva samim sobom. Nema boljeg stimulansa, nema jačeg vjetra u leđa od onog koji dajemo sami sebi kad su nam misli okrenute ka onome što želimo i na šta bismo bili ponosni da ostvarimo. Iskoristimo to! Pokrenimo svoje unutrašnje snage i imaćemo još više razloga da budemo ponosni!

I da, zapamtite, niko vam ne može oduzeti vaše mišljenje o sebi, i ne treba to da radite zbog nekog drugog, niko drugi ne mora da bude ponosan na vas, samo VI! 

Zvocanje

28. mart 2019.

Živimo sa nekim i ta osoba nam je draga, volimo je, ali nas ujedno neke stvari kod nje nerviraju i često se žalimo, zvocamo, pa onda, vremenom, postanemo frustrirani i nezadovoljni i to dugoročno može ugroziti i sam odnos. Možemo li išta učiniti?

Dopao mi se savjet koji sam negdje pročitala (na žalost, više ne znam gdje) i definitivno ga treba testirati.

Svaka pritužba, žalba na nečije ponašanje, u sebi, u stvari, krije određenu ŽELJU. Dakle, ako se žalim da me neko ne sluša kad pričam, to znači da želim pažnju te osobe, želim da me sluša, želim bolju komunikaciju. Prvi korak je, dakle, u pritužbi prepoznati želju!

Zatim tu želju treba pretvoriti u nekakvo pozitivno PROROČANSTVO, u koje ćemo vjerovati čak i prije nego što se stvarno dogodi (zato i jeste proročanstvo).

Konačno, to proročanstvo treba podijeliti i sa tom drugom osobom, naravno, na mudar i nenapadan način.

"Znam da i ti želiš da više razgovaramo i da se bolje razumijemo! Sigurna sam da ćemo naći vremena samo za nas i naše razgovore koji mi tako nedostaju!"

Ključ je u tome da smo sada fokusirani na ono što želimo da se desi (i to jasno kažemo, bez osude, kritike i presije), a ne na ono što NE ŽELIMO (jer druga osoba to odmah shvati kao napad od kojeg se po automatizmu brani, najčešće ćutanjem i ignorisanjem).

Ne odustajmo ako se proročanstvo odmah ne ispuni, budimo strpljivi i puni vjere! Svakako ćemo se bolje osjećati, a od zvocanja i prigovaranja i tako nema nikakve koristi!

Čekanje

Čekate li i vi nešto? Da se steknu uslovi? Da uradite samo još ovo? Da neko drugi uradi još ovo? Da bude toplije? Da se još malo informišete? Da još malo razmislite? Da pitate nekoga? Da čujete još nečije mišljenje?

Bojim se da se ne radi o čekanju, već o nečem daleko bolnijem i neugodnijem. Radi se o strahovima: od promjene, od neizvjesnosti i od neuspjeha. 

Promjene su uvijek bolne i uvijek će to biti. Ako promjena nije bolna i ako nam ne izaziva to neugodno osjećanje u želucu ili gdje već, znači da nije dovoljna i da nije za nas ni bitna. Količina nervoze koju nam stvara, govori o njenom značaju i važnosti za naš razvoj.

Neizvjesnost je osnovno pravilo igre koju igramo. Kad malo bolje razmisliš, teško da je išta u životu izvjesno i to se nikada neće promijeniti. Samo što mi volimo da zaboravimo na to i lakše nam je da se uljuljkavamo u neke svoje lažne realnosti i logičnosti. Koje su, uzgred budi rečeno, samo naše iluzije, jednako neizvjesne i proizvoljne kao i sve oko nas.

Neuspjeh je neugodan i boli jako. Pitanje je samo sa koje strane ga posmatrati. Sa one u kojoj je najveći i dugoročno najbolniji neuspjeh upravo vječito ČEKANJE ili one u kojoj smo se ODVAŽILI i pali na nos, pa se više ne usuđujemo da ustanemo.

Čekanje je uzaludno i apsolutno promašena tema. Pitajte Godoa, koga su uzaludno čekali, da li je ikada imao namjeru da se pojavi? Naravno da nije! Čekanje je loš izgovor i najveći razlog zbog kojeg se osjećamo promašeno i prazno.

Čekanje može biti dobro samo u slučaju da odlučimo da ga iskoristimo za mirenje sa sobom i prihvatanje sebe i svega oko sebe kao potrebnog i nužnog za naš dalji razvoj. Ali to čekanje, naravno, ne može da traje vječno.

Vrijeme je za djelanje, za pokretanje, za suočavanje sa strahovima, za izlazak iz skrovišta na dnevno svijetlo. U arenu svog života! Pred publiku, pogled drugih, bez obzira na njihovu naklonjenost ili okrutnost.

Svako od nas tačno zna od čega bježi, samo to treba sebi da prizna, a ne da se od sebe krije. I treba da se upravo sa tim suoči! I svako od nas tačno zna šta treba prvo da uradi. Ja ne znam za vas, ali sam sigurna da to nije čekanje!