Knjige

THE AWAKENED FAMILY - PROBUDJENA PORODICA

 

 

DIO I – BUDJENJE

Sto bolje naucimo da ukrotimo svoj ego i utisamo njegove, cesto kontradiktorne i negativne unutrasnje monologue, koji izazivaju tako mnogo iracionalnih emocija, to cemo lakse moci da se jedno drugom obracamo iz svog autenticnog JA.

Kada se djeci ne ostavlja dovoljno prostora za njihov autentican glas, nego su podredjeni roditeljskim agendama/rasporedima, ona odrastaju anksiozna i deprimirana.

Mnogim mladim toliko nedostaje nase prihvacanje – da budu vidjeni onakvi kakvi jesu zapravo – da postaju samodestruktivni na mnogo nacina. Opijanje, drogiranje, uletanje u neadekvatne seksualne odnose, samopovredjivanje – sve ovo su njihovi krici da ih prihvatimo. To su sve manifestacije njihove duboke potrebe da ih VIDIMO, VREDNUJEMO I UPOZNAMO.

Kada god krenemo da reagujemo, treba da zastanemo i da se upitamo: Kako mogu da pridjem svom djetetu tako da sam potpuno uskladjena sa onim KO je ono, a ne kako JA mislim da bi trebalo da bude? Ovo se naravno nece desiti preko noci, ali, srecom, cak i mali korak ka povecanoj svjesti moze proizvesti ogromne pomake u kvalitetu odnosa sa nasim djetetom.

 Kako strah pokrece nasu anksioznost, ljutnju i druge reakcije prema djeci

Bas to sto se toliko bojimo za svoju djecu i jeste najveci problem u roditeljstvu.

Bijes, zabrinutost, krivica, sram – u jednom ili  drugom obliku, svi mi osjecamo intenzivne, negativne emocije u vezi sa nasom djecom i sve one su pokrenute STRAHOM. Mi mislimo da se ponasamo kao odrasle osobe, ali se, u stvari, brzinom svjetlosti, vracamo u svoje djetinjstvo i reagujemo iz tih nasih zamrznutih, djecijih strahova.

U trenucima kada nas strah obuzme, mi gubimo svoje zrelo JA i reagujemo tako da se na kraju osjecamo kao roditelji gubitnici. Cini se kao da smo dobili djecu samo zato da bi nas ona izazvala da se PROBUDIMO.

Zbog nase bliskosti sa nasom djecom, ona nam pruzaju ogledalo nas samih. Kroz njih se suocavamo sa onim sto smo dozivjeli kao djeca. Ovo moze biti jako bolno.

Sto smo emotivno nezreliji, to ce nam djeca „pokloniti“ vise kompleksa, nesigurnosti i problema sa ponasanjem. Kao da su tu da nam kazu: „Zdravo roditelju, ovdje sam da ti pokazem da jos malo treba da odrastes. Mozemo li to da zavrsimo, pa da ja mogu da postanem upravo ono sto treba da budem. Cinim ti ogromnu uslugu tako sto ti pokazujem upravo ono sto treba da uradis da bi postao zrela osoba. Sto prije to uradis, prije cu se ja osloboditi tereta da budem tvoje ogledalo.“

Kada nas dijete dovede do bijesa, mislimo da je to zbog necega sto je ono uradilo i tako nas izazvalo. Tradicionalno cemo ga ili poslati u time-out ili kazniti na drugi nacin. Ako smo malo savremeniji, onda cemo mi sebi dati time-out, kako bismo se smirili. Problem sa oba ova pristupa je da imaju kratkorocne efekte i da ne dolaze do korjena problema.

Razlika u pristupu osvjestenog roditeljstva je da ono ne pokusava da promijeni dijete, nego samo nas kao roditelje. Drzi se postavke da, kada roditelj stvori prave uslove, dijete ce se prirodno promijeniti i evoluirati ka visoj svijesti. Ostaje, naravno, pitanje da li roditelj zna kako da stvori takve uslove.

Kako su nasa djeca nasi ucitelji

Upravo su konflikti ti trenuci kada mozemo da vidimo pun spektar naseg nesvjesnog teatra. Zbog toga, umjesto da se stide sukoba, ili da, cak, negiraju njihovo postojanje unutar porodice, treba ohrabriti roditelje da prihvate neizbjeznost konflikta i iskoriste ga da bi uvidjeli gdje je jos potrebno da se probude, kako bi doslo do duhovnog rasta.

Dominacija nad nasom djecom je ogromno iskusenje za nas ego, koji obozava da kontrolise druge i da se osjeca mocno. Osim toga, ko bi nam jos dopustio takvu potpunu kontrolu nad svojim zivotom? Na poslu je to nemoguce. Ni sa roditeljima, ni bracom i sestrama, nije moguce. Vasem egu je jasno da je to moguce jedino u vasem odnosu sa vasim djetetom. Zato tako snazno i pokusava da dominira u ovom odnosu. Samo sa nasom djecom mi mozemo da budemo svemoguci diktatori i kontrolori. Kada bismo bili u stanju da shvatimo da ovakva vrsta kontrole samo jasno pokazuje slab osjecaj unutrasnje snage, mozda bismo promijenili pristup.

Primjer: majka se zali da je izgubila zivce sa svojim djetetom, jer je nikad ne slusa ujutro i zbog toga cesto kasni u skolu. Zato ona pocne da se dere, misleci da ce je dijete bolje cuti ako glasnije govori, sto se naravno nikada ne dogadja, jer se ovdje ne radi o paznji, vec o tome da dijete samo reflektuje ono sto dobija od majke i postaje i samo puno ljutnje i otpora.

Majka bi, umjesto da jos vise kaznjava ili se dere na dijete, trebalo mozda da se zapita: „Da li moje dijete na neki nacin reflektuje nacin mog ponasanja? Da li ja treba da drugacije uredim svoj zivot, kako bih bila organizovanija?“  Mozda njen, dosada pomalo neorganizovan, ali zadovoljavajuci nacin zivota, sada potkopava zdrave navike koje zeli da nauci svoje dijete. Mi mozda i mozemo da zivimo sa odredjenom notom haosa, ali to na nasu djecu ima destruktivan uticaj.
Nekada nas nasa djeca suoce sa nasim kasnjenjem, nasim opsesijama i zavisnostima. Takodje sa nasom anksioznoscu, perfekcionizmom i zeljom za kontrolom. Pokazu nam nasu nesposobnost da kazemo DA ili NE i kako, uglavnom, ne mislimo ni jedno ni drugo. Nasu nesposobnost da budemo dugo mirni, sami sa sobom. Nasu nesposobnost da budemo stvarno PRISUTNI u sadasnjem trenutku, kako da budemo otvoreni, sponatani i razigrani. Oni nam narocito pokazu na koji sve nacin nismo autenticni, vjerni sebi.

U tome kako nasa djeca djeluju i reaguju na nas i kako mi reagujemo na njih, ako to zelimo, mozemo da vidimo svoju NEOSVJESCENOST. Kada smo u stanju da se suocimo sa ovom istinom, prestacemo da reagujemo na nase dijete kada se ponasa na nacin koji nas izaziva i umjesto toga cemo osvijestiti cinjenicu da je taj izazov dosao u nasu sadasnjost zato sto treba da rijesimo nesto iz nase proslosti.

To ce nas natjerati da se zapitamo: Kako mogu da iskoristim ovaj trenutak da naucim vise o sebi?

Primjer: Majka, koja je u nemogucnosti da se nosi sa tantrumom svoje kcerke, pobjesnila i  sama i udarila je. Nakon toga je, sva ocajna, dosla da trazi pomoc. Kada je dr Shefali upitala kako se osjecala i o cemu je razmisljala kada je to uradila, odgovorila je da ne zna, jer je toliko bila zaokupljena cerkom. Uzaludno je pokusavala da je utjesi i pitala kako moze da joj pomogne, djevojcica je samo vristala i udarala majku. Tipicno je to za mnoge roditelje, koji fokusirani na ponasanje djeteta i sami slijepo reaguju u trenutku, a da se ne upitaju sta stoji iza takve reakcije. „Osjecali ste se bespomocno, van kontrole, frustrirano i bijesno. Sve ove emocije su u stvari manifestacije STRAHA. Niste ni svjesni da je vasu reakciju izazvao vas strah, a ne ponasanje vaseg djeteta.“

Svjesno roditeljstvo se bavi korjenima naseg ponasanja, a ne djecijeg i trazi da se mi, kao mame i tate transformisemo. Kroz ponovljene slucajeve suocavanja sa samim sobom, dok nam dijete pokazuje gdje sve treba jos da rastemo, postajemo stvarno divni roditelji kakve zasluzuje svako dijete.

Kako kultura utice na to da ne uspijemo kao roditelji

Djeci je potrebno da ih ohrabrimo (adekvatno njihovom uzrastu) da sami budu kapetani svoga broda. Treba da ih ohrabrimo da vjezbaju svoje navigacijske vjestine, kad god se ukaze prilika. Ne treba im nas strah u vezi sa tim sta ce sa njima biti u buducnosti. Treba da vjerujemo da ce se, kada budu samostalni, spontano razviti do svojih najvecih potencijala i naci sve sto im je potrebno za srecu.

Za nas, kao roditelje, je od ogromne vaznosti da shvatimo da ce se nasa djeca, dok god su u vezi sa svojim pravim JA i beskrajnim unutrasnjim resursima, sama motivisati bolje nego smo ikada mogli i pomisliti. Nasa uloga u njihovom zivotu je samo da im pomognemo da izraze tu svoju motivaciju, na nacin na koji to njima odgovara. Mi samo trebamo da ih uputimo u to da gledaju unutar sebe, da nauce da slusaju svoje zelje, umjesto da dozvole da drugi uticu na njih. Naravno, to cemo biti u stanju da uradimo onoliko, koliko smo to uspjeli uraditi za sebe same.

Kada briga lici na kontrolu

Primjer: Majka 14-nje T. zali se da T. ne uci, ne vodi racuna o vesu, ne vjezba, ne jede dobro, nema dobre ocjene, nema novih prijatelja, ne volontira, ne izvodi psa…Po majcinoj prici, ispada da skoro nista ne radi kako valja. Kad je majka upitana zasto je toliko uplasena, rekla je da je to zato sto se boji da T. nece moci naci dobar posao, niti ce moci biti samostalna. „I meni je trebalo godinama da pronadjem sebe, ne zelim da se to i njoj desi.“

Kada je shvatila kako svojim strahom, koji potice iz njene proslosti, utice na svoju kcerku, odlucila je da se promijeni i to je popravilo njihove odnose. Kada roditelji eliminisu sopstvenu anksioznost iz odnosa sa djetetom, dijete pokaze sposobnost da bude autor svog zivota. Ironicno, T.majka je dobila ono sto je zeljela, tek kada se potpuno odrekla kontrole, kojom je smatrala da pomaze svojoj kcerci.

Sukob vremenskih zona

Kada sa svojom djecom trcimo sa jedne aktivnosti na drugu, ono sto se desava u OVOM trenutku pocinje da izgleda nekako neadekvatno, nepozeljno i neprihvatljivo i zato – bezvrijedno. Postajemo programirani da mislimo da je ono sto slijedi bolje od onoga sto trenutno zivimo.

Djeca, sa druge strane, kada su prepustena sama sebi, zive u sadasnjosti. Veliki dio gubljenja veze izmedju djetata i roditelja dolazi od ovog jaza izmedju uzivanja u zivotu od trenutka od trenutka i zivota koji je fokusiran na ono sto tek dolazi.

Kada je djeci dozvoljeno da uzivaju u trenutku, bez stalnog rasporeda aktivnosti, ona ozive svoju prirodnu inteligenciju, zelje svog srca i prirodna interesovanja i naklonosti. To potice od djecijeg prirodnog dozivlja cuda sto su zivi i vjere da je zivot velicanstvena avantura, a ne od straha da treba da nesto rade da ne bi nesto vazno propustili u zivotu.

Sve sto se od nas kao roditelja trazi je da obezbjedimo sigurno okruzenje za nasu djecu, u kome ce imati vremena i prostora da probude svoje prirodne sklonosti, kao nacina da izraze svoj jedinstveni duh.

Citava ideja o potrebi da motivisemo nasu djecu, da bi ona ostvarila svoje pune potencijale, je potpuno pogresna. Prisiljavanje djeteta, nagradjivanje, ili koristenje „tough love“ da bi ih naveli na nesto, moze dovesti do kratkorocnih uspjeha, ali ce, dugorocno, imati teze posljedice. Osjecaj ogorcenosti i ljutnje ne moze biti ni inspirativan, ni motivisuci.

Sta djeci stvarno treba

Svako djete zeli od roditelja, ne najnoviji iPhone, nego samo da zna tri stvari :

-       Da li me VIDIS?

-       Da li sam VRIJEDAN?

-       Da li ti nesto ZNACIM?

Kada djeca osjecaju da ih neko stvarno vidi, kada vjeruju da su vrijedna i shvate da su vazna takva kakva su kao OSOBE, a ne zbog onoga sto su postigla, ona su sposobna da uzivaju u sopstvenom osjecaju unutrasnje moci. Drugim rjecima, njihova prirodna LJUBAV PREMA SEBI se manifestuje u njihovoj LJUBAVI PREMA ZIVOTU.

Da bi im ovo pruzili, roditelji moraju i sami biti u vezi sa svojim unutrasnjim zivotom.

Kroz nas zadivljeni pogled, putem nase autenticne prisutnosti sa njima i nase paznje usmjerene na njih (ne popustanjem i povladjivanjem), ona rastu sa snaznim osjecajem SEBE. U svakoj interakciji sa njima, mi im pokazujemo koliko su nam vazni.

„Da li me vidis? Mozes li prepoznati ko sam ja zapravo, nezavisno od tvojih snova i ocekivanja i planova za mene?“- ovo veliko pitanje vam vase dijete postavlja svaki dan. Njima je potrebno da ih kroz njihovo, nekada iracionalno ponasanje, vidimo u njihovom izvornom sopstvu. Potvrdimo njihovu sustinsku dobrotu, bez obzira na ruzne stvari koje nekad kazu ili urade.

Nevidljivi okidaci nasih reakcija

Nasa djeca NIKADA nisu nasi okidaci. Okidac je uvijek u nama, ukorjenjen u nasu zaboravljenu ranu, ili konflikt iz djetinjstva. Ponasanje naseg djeteta je samo ziska koja pepeo u nama pretvori u plamen. Okidac je u nasim nerjesenim emotivnim problemima.

Umjesto da slijepo reagujemo zbog onog sto osjecamo zbog nasih proslih programa i iskalimo to na nasoj djeci, treba samo da prigrlimo svoje emocije i mirno razmislimo o tome sto dozivljavamo. To razmisljanje ce nam omoguciti da se odupremo zavodljivom porivu da reagujemo slijepo, iz svoje proslosti i umjesto toga budemo prisutni za potrebe djeteta ispred nas.

DIO II – MITOVI

Nase misli su neutralne, uzmimo na primjer misao: Pada kisa. Tek kada ovoj misli dodamo uvjerenje: Nasi planovi za vikend su unisteni. Bice nam grozno. - ova neutralna misao ce postati raspolozenje ili emotivno stanje.

Buduci da nasa uvjerenja kontrolisu nase ponasanje, to je mjesto odakle treba krenuti ako se zeli promjena. U nastavku ce biti opisano devet kulturoloskih mitova o roditeljstvu koja i te kako uticu na nase ponasanje prema djeci.

Sta ako je sve sto smo dosada ucili o tome kako vaspitavati nasu djecu bilo pogresno?

 MIT 1: Roditeljstvo je fokusirano na dijete

Svjesnom roditeljstvu je osnovni cilj da radikalno promjeni shvatanje da dijete treba da se prilagodi roditeljskim FANTAZIJAMA, u shvatanje da roditeljske zelje treba da se prilagode onome sto njihovo dijete STVARNO jeste.

Sta je lose u tome sto pokusavamo da svoju djecu ucinimo izvarednima? Pitajte bilo koje dijete i ono ce vam otvoreno reci koliko, izuzev opravdanih ogranicenja, mrze diktat svojih roditelja. Njihovo unutrasnje JA, koje intuitivno zna da treba da upravlja samo sobom, zamjera i buni se sto mora da se prilagodjava necijoj tudjoj ideji o tome kako treba da se izrazava. Ovo osjecanje moze se pretvoriti u pobunu tinejdzera protiv roditeljskog autoriteta.

Sve vise roditelja se boji da njihovo dijete nije na nivou „standarda“. Plase se da je dijete SUVISE:

-       stidljivo,

-       mirno,

-       oprezno,

-       agresivno,

-       impulsivno,

-       nezainteresovano,

-       nemotivisano,

-       bezbrizno,

-       sitnicavo,

-       povodljivo,

-       nefokusirano,

-       lijeno.

Iza svega gore navedenog i jos mnogo toga, stoji naravno STRAH. Cinjenica je da ono, sto je nekada bio pokazatelj izuzetnosti, a sada postalo NORMA, i to bas zbog opsesije modernog drustva buducim „uspjehom“ nase djece, stvara ogroman pritisak na mlade ljude da postignu nemoguce i dostignu nedostizno. Takav teret je izuzetno nezdrav za nasu djecu.

Mnoga djeca pate od osjecaja krivice, a u mnogim slucajevima zive sa osjecanjem srama, zato jer nisu u stanju da postignu ono sto roditelji od njih ocekuju. Ovo moze rezultirati time da se osjecaju neadekvatnim. Pocinju biti odsutni u skoli, dobijaju napade bijesa ili cak svoj bjes okrecu prema sebi i samopovredjuju se. Naravno, otudjuju se i od samih sebe i od svojih roditelja.

Ako i jednu lekciju treba da naucite iz ove knjige, onda je to je ova osnovna: Kreiranje ocekivanja za vasu djecu, umjesto omogucavanja da se njegove prirodne sklonosti same pojave, moze izmedju vas i vaseg djeteta napraviti emotivni Veliki kanjon. Sto se jaz bude sirio, to ce se vise ispunjavati uznemirenoscu i anksioznoscu, ne samo djeteta nego i vas samih.

Odgoj djece je cesto najuspjesniji kada se koncentrisemo na sebe, prije nego na svoju djecu. Fokus se pomjera na roditelja, koji treba da se „odgoji“ - mi smo pod lupom, a ne nasa djeca. Ako ne obratimo paznju na bol koju nosimo u sebi, ona ce rasti i postati kao nasa druga koza. Rana, koja nam je nanesena, nece nestati, ukoliko je ne postanemo svjesni. Tek kada budemo svjesni da ponavljamo programe iz svog djetinjstva, mozemo shvatiti uzroke svoje trenutne nesrece.

Najjaci okidaci se pojavljuju u nasim najbliskijim odnosima, posebno sa nasom djecom. Umjesto da pokusavamo da „popravimo“ nasu djecu, treba da se okrenemo prema unutra i zapitamo sta u nasoj psihi treba da bude konacno rijeseno.

Svjestan roditelj ce mozda praviti iste greske kao ostali, ali ce on moci da se suoci sa svojim greskama, pitajuci se: Sta mi ova greska kazuje o tome kako treba da evoluiram?

Umjesto da fokus drzimo prema unutra, izgleda da ne mozemo da se otmemo potrebi da svoju djecu posmatramo kao projekat, koji treba srediti i menadzerisati. Upadamo u njihovu sobu i odmah sudimo kakva im je kosa, urednost, cipele ili nesto drugo. Oni mozda mirno sjede i nesto rade, a mi upadamo u njihov prostor i pocinjemo da ih usmjeravamo i dirigujemo. U nasim ocima, mi samo brinemo o njima, dok oni to dozivljavaju kao nametanje i opsadu. Nasa neutoljiva potreba da dirigujemo, podsticemo, popravljamo i upravljamo unistava divne trenutke moguce bliskosti.

Mi smo prirodno fokusirani na svoje negativno ponasanje, tako da radimo to isto i sa nasom djecom. Kada djecu gledamo kroz svoj strah i brigu o njihovoj buducnosti, nismo u stanju da primjetimo koliko su ona divna, bas takva kakva su.

Kada se, pak, fokusiramo na ono sto zelimo, nase mentalno stanje se mijenja i nasa djeca osjecaju da smo laksi, mirniji, slobodniji. Poput suncokreta, okrecu se ka nama.

Kada svakog dana provedemo vrijeme sa svojim djetetom u prostoru srca, gdje se samo „postoji“, to djeci omogucava da osjete da smo u njihovom timu, kao njihovi partneri, umjesto da budemo njihovi sefovi. Umjesto da kazemo: „Moras da uradis X,Y,Z,“ mogli bismo da kazemo, „Cujem te, vidim te, zelim da ti pomognem. Mozes li ti da pomognes meni da ja pomognem tebi?“

Koliko puta ste svoje dijete bombardovali pitanjima cim udje u kucu, nakon cijelog dana u skoli? A kada vam da sturi odgovor, shvatate to licno i osjecate se odbaceno. Pa se kasnije i sami cudite kad bezrazlozno burno reagujete na neku sitnicu (jer ste taj osjecaj povredjenosti pohranili u neki svoj zadnji dzep). Kako bi bilo da umjesto hiljadu pitanja, samo uzmete djeciju torbu i protrljate mu ledja? Da umjesto da TRAZITE nesto od njih vi budete ti koji DAJETE (utjehu, razumjevanje, ljubav)?

MIT 2: Uspjesno dijete je ispred ostale djece

Roditelji upisuju djecu od 2-3 godine u nekoliko aktivnosti, koje bi trebalo da su „zabavne“ i razvijaju „istrazivacki duh“, ali se vrlo brzo pretvore u takmicenje. Pod prevelikim nadzorom i previse istrenirana, nasa djeca su postala subjekt armije roditelja i ucitelja, koji se predano trude da u korjenu uniste predivnu besciljnost djetinjstva. Shvatanja odraslih o redu, organizovanosti i optimizaciji, stavljaju se ispred djecijeg prirodnog nacina ucenja i razvoja.

Mi zelimo djecu koja su pre-uspjesna – izuzetnu djecu, kojom bi mogli da se pohvalimo pred rodbinom i prijateljima, kao i na facebooku. Mozda mislite za sebe da niste prihvatili ovu filozofiju trofeja, ali ako ste ikada postavili sliku svog djeteta sa medaljom, a ne sliku kada nije nista osvojio – i sami doprinosite ovom mitu o super-uspjesnom djetetu. Svi smo mi toliko podlozni uticaju okruzenja (zato jer je toliko mocan) da zelimo da napravimo super-uspjesno dijete.

Mnogi roditelji su zavedeni time da se vrijednost djeteta mjeri njegovim performansama. Dijete koje je ispred ostale djece, vide kao dokaz dobrog odgoja. Sto dijete vise raste, povecava se i ovaj pritisak.

Rijec „potencijal“ je mac sa dvije ostrice. Iako dobro zvuci, postoji i opasnost da ga dijete shvati kao „jos uvijek ne vrijedis bog zna sta“. Kada djetetu kazemo da nije dostigao svoj puni potencijal, to mu govori da smatramo da trenutno, ne samo da nije to sto bi MOGLO da bude, vec i da nije to sto bi TREBALO da bude. Umjesto da smo fokusirani na bogatstvo vrlina i osobina koje SADA postoje u nasem djetetu, mi se fokusiramo na obecanu zemlju sutrasnjice, fiksirani na ideju o tome sta bi trebalo da postanu, iako je ona zasnovana samo na nasoj fantaziji.

Primjer: Zamislite da ste napravili veceru za prijatelje i u to ulozili svoje vrijeme i ljubav. Svima se dopada, osim jednoj osobi koja vam kaze: „Vidim da si se trudila da nam napravis dobro jelo. Ipak, iskreno mogu da ti kazem da ne mislim da si ostvarila svoj pun potencijal.“ Kako biste se osjecali? Da li biste bili motivisani da ponovo kuvate? Da li biste zadivljeni zagrlili ovu osobu? Ne, osjecali biste se uznemireno i dvaput bi razmislili da je opet pozovete.

Svako od nas zudi za tim da bude, ne samo vrednovan nego i postovan, bas onakav kakav je u ovom trenutku. Kada osjecamo da nas drugi ne vide i ne cuju onakve kakvi smo u ovom trenutku, zato jer nas stalno porede sa nekim standardom (kao sto je necije misljenje o nasem potencijalu), osjecamo se frustrirano i ,ako to potraje, ljutito i povredjeno. Nasa djeca su posebno povredjena i unizena kada ne uspijevamo da ih vidimo kakva su SADA. Zato je vazno da se zapitamo da li namecemo ocekivanja nasoj djeci i time ih iz sadasnjeg trenutka vodimo u stanje diskonekcije i zelje da budu nesto sto ona stvarno nisu.

Vjerujuci da treba da ih „optimizuju“, mnogi roditelji osjecaju krivicu ako svoju djecu dovoljno ne „pritiscu“, sve zbog duboko ukorjenjenog straha da nasa djeca nece doseci svoju puni potencijal. Ipak, rijec potencijal sadrzi rijec moc, snaga, kapacitet i treba je shvatiti upravo kao obilje svega toga sto dijete vec posjeduje u ovom trenutku. Ako zelimo da dijete dosegne svoj potencijal, treba da se fokusiramo upravo na tu unutrasnju snagu koju dijete vec posjeduje, a ne na puste zelje o tome sto bi ono moglo da postane.

Zapadna kultura zeli da se svako dijete osjeca „specijalno“. U istocnim kulturama je antema biti jedinstven i unikatan. Buduci da i jedna i druga dolaze od ega, oba ekstrema su opasna za nasu djecu i ne uzimaju u obzir ko su ona zapravo. „Da vase dijete je jedinstveno i treba vi da ga tretirate kao specijalno, ali u svijetu vase dijete treba da bude tretirano bas kao i sva ostala.“ – poruka je dr Shefali roditeljima.

Kada roditelji kazu da je tesko odgajati djecu tako da spoljnji znaci uspjeha (ocjene na pr.) nisu vazni, kada svi ostali uce svoju djecu da jesu, dr Shefali im odgovara da, ukoliko zele da odgajaju autentican duh svog djeteta, treba da budu spremni da idu protiv gomile.

Metaforicno, ako gledamo prste na jednoj ruci, onda bi mali prst predstavljao spoljnja postignuca (ocjene, sportske uspjehe i sl.), a ostala cetri povezanost – prvo sa samim sobom, drugo sa porodicom, trece sa zajednicom i cetvrto sa svrhom. Na zalost, u zivotu se uglavnom bavimo malim prstom.

Afirmacije za novo shvatanje uspjeha

Usudjujem se da:

     -       redefinisem uspjeh mjereci ga vise duhovnim vrijednostima nego postignucima,

-       dozvolim svom djetetu da preuzme kontrolu nad svojim zivotom, tako sto cu postovati njegova interesovanja i motivaciju,

-       dozvolim svom djetetu da uziva u djetinjstvu sa sto je manje moguce ometanja njegovog prostora i vremena,

-       izlozim svoje dijete zabavi i spontanim hobijima, bez pretvaranja istih u takmicenje,

-       ucim svoje dijete da je jedina linija uspjeha koju treba da slijedi ona koja dolazi iz njegove duse,

-       dozvolim svom djetetu da bude obicno!

 MIT 3: Postoje dobra i losa djeca

Bajke i kulturoloski obrasci nam govore da postoje dobra i losa djeca. Drustvo smatra dobrom djecom onu koja puno ne talasaju, imaju dobre manire i samokontrolu. Dobra djeca su poslusna i marljiva, sposobna da mirno sjede i budu pazljiva. Kad bolje pogledamo, „dobrota“ djeteta prvenstveno zavisi od toga kako se djecije ponasanje uklapa u nas zivot. Mi volimo dobru djecu jer nam dozvoljavaju da osjecamo da imamo kontrolu. Buduci da nas ne prisiljavaju da se suocimo sa neugodnim pitanjima, nagradjujemo ih time sto im dajemo prednost nad drugom djecom.

Nasuprot dobroj djeci su „zlocesta“, koja su hiperaktivna, nepazljiva, glasna i cesto neposlusna. Kada se ne ponasaju onako kako mi zelimo, dolazi do ruznih scena. Djeca koja ne slusaju, ili pokazu nepostovanje, bivaju kaznjena.

Nasilno ponasanje, naravno, nikada nije prihvatljivo i roditelj treba odmah da nesto poduzme. Ipak, ponasanje ove djece se cesto rjesava na ekstremne nacine, koji produkuju dalju ljutnju i neposlusnost. To se desava po pravilu uvijek kada takvo ponasanje narusava neki roditeljski raspored ili osjecaj za red.

Da li se radi o prkosu ili odbrani?

Dijete koje je svojeglavo, tvrdoglavo i prkosno, izaziva nas da preispitamo svoja uvjerenja. Ironicno, mnoga od ove djece nisu uopste svojeglava i prkosna. Samo su jaka i njihova duhovna snaga se sudara sa nasom. Vrlo cesto je problem to sto mi, zakljucani u svoj ego, nismo spremni da se povucemo kada smo s pravom izazvani. Zato sto nam kultura kaze da je roditelj sveznajuci, dijete bude oznaceno krivim i kaznjeno.

Umjesto toga treba da pitamo sebe: Zasto nase djete osjeca potrebu da se brani? Kako mogu da mu pomognem?

Ovakva situacija (pogotovo sa starijom djecom) se moze predstaviti kao ples, gdje jedan partner jedno vrijeme vodi, dok drugi slijedi, a zatim drugi vodi, a prvi slijedi. Onaj koji vodi ne mora da bude bolji plesac, on samo vodi u tom trenutku. Oba partnera su potrebna za ples. Kada jedan zeli da vodi, drugi se prepusti. Oboje ne mogu da vode. Kada roditelj vidi da dijete zeli da vodi, treba da malo popusti (radi se o energijama), da ne bi doslo do sudara.

Mnogoj djeci njihov temperament ne dopusta da se ponasaju onako kako bi to mi zeljeli. Takva djeca imaju unutrasnju potrebu da se zauzmu za sebe i preuzmu kontrolu nad svojim zivotom, na sta su roditelji najcesce nepripremljeni. Djeca koja testiraju granice, krse pravila i prave nered, cesto se osjecaju kao da ih ne vidimo i ne cujemo. Kada njihovi roditelji to shvate kao njihov poziv za dubljom vezom, mogu da se odmaknu od uloge onoga koji disciplinuje i postanu pravi sampioni svoje djece.

Dupli standardi

Mi vise ocekujemo od nase djece, u smislu njihovog ponasanja, nego od nas samih, nasih partnera i prijatelja. Kada zaborave ili ne urade nesto, za nas je to smak svijeta! U stvari, radi se o tome da smo prestravljeni jer mislimo da, ako ne ispune sva nasa ocekivanja o tome sta je „dobro za njih“, nece uspjeti u zivotu. Ovaj nas bezumni strah nas tjera da se ponasamo tako iracionalno, ali i da budemo toliko nefer prema njima.

Umjesto da smo toliko fokusirani na ponasanje (dobro ili lose), treba vise da obratimo paznju na osjecanja iza takvog ponasanja, jer ako su osjecanja prepoznata i izrazena, ponasanje ce se samo od sebe rijesiti. Treba zato cesce da postavljamo ovakva pitanja:

-       Da li se moje dijete slobodno izrazava?

-       Da li moje djete slusa svoj unutrsnji glas?

-       Da li je moje dijete usmjereno na svoje potrebe i zna li kako da ih zadovolji?

-       Da li se moje dijete usudjuje da pravi greske i nalazi nacin da ih ispravi?

-       Da li se osjeca sigurno da kaze istinu bez straha i stida?

-       Da li moje dijete slijedi svoje srce bez mog ili tudjeg uticaja?

Kako evoluirati od dobrog ka autenticnom:

Umjesto:

-      Opsjednutosti poslusnoscu, savrsenim ponasanjem i spoljasnoscu, ohrabricu originalnost svog djeteta,

-       Hvaljenja poslusnosti, hvalicu hrabrost da se bude autentican,

-       Trazenja poslusnosti, ohrabricu samo-ostvarivanje,

-       Definisanja buducnosti moga djeteta na osnovu njegovih postignuca, definisacu je na osnovu snage njegovog duha.

 MIT 4: Prirodno je biti dobar roditelj

Vjerovatno zbog toga sto je postati roditelj vezano za nasu biologiju, mi vjerujemo da je to prirodan fenomen. Kada vidimo kakve razarajuce posljedice i po porodicu i po drustvo ostavlja nesavjesno roditeljstvo, naivno je i dalje misliti da smo svi prirodno obdareni da budemo roditelji. Ako ijedan aspekt naseg zivota zahtjeva nase sposobnosti da budemo u sadasnjem trenutku, emotivno uravnotezeni i cvrsti, to je roditeljstvo.

Uzmimo na primjer vikanje. Svaki roditelj zna da ne treba vikati na djecu, ali svaki to radi. Znati nesto razumom, nije isto sto i to primjeniti u svom zivotu.

Roditeljstvo nije nesto sto prirodno znamo. To je nesto sto tek treba da naucimo kako da radimo. Takodje, nije tacno da ima ikakve veze sa moralom – da cete, ako ste dobra osoba, automatski biti i dobar roditelj. Biti dobar roditelj, nema nikakve veze sa tim koliko ste divni i dobri kao licnost.

Umjesto da roditelje ubjedju da je to lako, bilo bi bolje da im se kaze da roditeljstvo vise lici na odlazak u zemlju gdje niko ne govori vas jezik.

 MIT 5: Dobar roditelje je onaj koji voli

Prije nego sto sam postala roditelj, mislila sam da svako dijete koje se lose ponasa, to radi zato jer ne dolazi iz porodice pune ljubavi. Od tada sam redefinisala svoje shvatanje o tome sta je ljubav. -  kaze dr Shefali.

Roditeljska ljubav prelazi granice i zato dijete budi u nama toliko lojalnosti i spremnosti da se zrtvujemo za njega. Ipak, uprkos tolikoj ljubavi prema djeci, mi se vrlo cesto prema njima ponasamo na nacin, koji je sve prije nego ljubav. Njihovo iskustvo sa nama je da se stalno zalimo na njih, ispravljamo ih, ili smo ljuti na njih. Posljedica je da nasa djece zive u strahu da ce nas razocarati, ako ne i prestravljena od nas.

Tesko je priznati da nas, kao rezultat toga sto nase ponasanje prema njima pokrece nas strah, nasa djeca cesto dozivljavaju kao antitezu ljubavi, stavljajuci nas na prvo mjesto na listi onoga cega se boje i na kraju pocinju prema nama da razvijaju osjecanje ljutnje i zamjeranja.

Bas zbog toga sto je ljubav jedno osjecanje za divljenje, cesto je kontaminirano nasim egom i njegovom bijedom, iz koje se radja strah i cini nas posesivnim i zeljnim kontrole. Nasa povezanost sa njima stvara simbiozu, u kojoj, umjesto da se odnosimo prema njima onakvima kakvi stvarno jesu, odnosimo se prema njima u zavisnosti od toga kako se zbog njih mi osjecamo. Nasa osjecanja prema nama samima ispreplicu se sa nasim osjecanjima prema njima. Zato sto se bojimo za njih, zelimo da ih kontrolisemo. Nas strah nas katapultira u brigu za buducnoscu, sto unistava nasu sposobnost da budemo sa njima prisutni u SADA i OVDJE.

Samo to sto volimo svoju djecu, ne znaci znamo kako da budemo prisutni sa njima, usklađeni sa njihovim unutrasnjim svijetom i sposobni da im pomognemo da shvate ko su oni zapravo. Ljubav je samo početna stvar koja nam je potrebna da bismo bili dobri roditelji.

Djeci su potrebni roditelji koji, ne samo sto ih vole, nego su i sposobni da postoje na nacin koji je usklađen sa njima. Roditelji, koji su prilicno organizovani, dosljedni u svom pristupu i koji su sposobni da ostanu mirni pred olujom jakih emocija. Njima je potrebno da osjete da su njihove najdublje emotivne i psiholoske, a ne samo fizicke potrebe, zadovoljene na radostan i velikodusan nacin.

Za to nam treba mnogo alatki: biti fokusiran, veseo, emotivno pismen, cvrst, ali fleksibilan i relativno oslobodjen stresa. Drugim rjecima, da bismo djeci dali ono sto im je potrebno, moramo i sami doseci nivo na kojem je nas unutrasnji svijet prilicno miran, nasa osjecanja prema sebi samima netaknuta, a nasa svjesnost visoka.

Kada ljubav djeci ne izgleda kao ljubav

U mnogim porodicama djeca se osjecaju povedjenim, nevrednovanim i zbog toga su ogorcena na svoje roditelje. Najcesce nas nasa sopstvena osjecanja iz djetinjstva da nismo vrijedni i da nas nisu razumjeli, tjeraju da manipulisemo svojom djecom, kako bismo se zadovoljili svoju sadasnju potrebu da se osjecamo mocnim i da nas neko cuje.

Vecina djece misli da su na zemlji da bi zivjela zivote koji su u skladu sa standardima njihovih roditelja, a da bi zauzvrat dobila roditeljsku ljubav. Dok vicu i kaznjavaju dijete, roditelji govore: Ovo radim samo zato sto te volim.

Iako nasa namjera moze biti ljubav, nasa djeca to svakako tako ne vide. Naprotiv, u mnogim slucajevima, kada mi mislimo da izrazavamo svoju ljubav, djeca to dozivljavaju kao kontrolu. Zbog toga je nasa sposobnost da uvidimo kako nasu ljubav dozivljava nase dijete, kljucni element roditeljstva. Shvatiti razliku izmedju nase namjere i kako je to nase dijete primilo je sustinski element svjesnog roditeljstva.

Ovaj nesklad se desava na nivou emocija. Tek kada uspijemo da razumijemo njihova osjecanja, a ne nasa, bicemo sposobni da ostvarimo vezu sa njima iz trenutka u trenutak.

Preispitivanje nasih ideja o ljubavi

Ljubav je sposobnost da u potpunosti vidim, prihvatim i uvazavam drugu osobu onakvu kakva je. Ne trazim od te druge osobe da me voli zauzvrat, niti joj postavljam uslove kako to da cini, ako uopste odluci da me voli. Drugim rijecima, ne dozvoljavam da se nasa osjecanja pomijesaju. Ovakva definicija ljubavi ne trazi od nas samozaborav ili odricanje, ona nas izaziva da sami sebe uvazavamo i osjecamo se ispunjenim u tolikoj mjeri, da druge oslobodimo obaveze da uopste doprinose nasem osjecanju ispunjenosti.

To podrazumijeva i da imamo saosjecanja i za nase tamne strane. Znamo nase mane i ogranicenja, te o njima stalno majcinski brinemo i pruzamo sami sebi utjehu. To nam omogucava da sve dijelove sebe integrisemo u cjelinu, tako da se vise ne vidimo kao ranjeni, povredjeni, niti u bilo kakvoj potrebi.

Ovo je posebno vazno u odnosu prema nasoj djeci, jer ce nam omoguciti da i njih volimo i sa njihovim manama i sa njihovim vrlinama, sa jednakom naklonoscu i dubokim sosjecanjem. To nasu djecu oslobadja potrebe da nam dokazuju da su vrijedna kako bi dobila nase odobravanje. Umjesto da se boje da cemo ih odbaciti, ona ce se uskladiti sa drugom frekvencijim – frekvecijom samoprihvatanja.

Onoga trenutka kada svoju namjeru pocnemo da objasnjavamo sa ZATO STO, vise nismo u stanju ljubavi. Presli smo u nesto sto je uslovljenost. Ljubav nije uslovljenost.

Mjesto odakle treba da pocnemo da volimo svoju djecu je PRIHVATANJE. To znaci da prihvatimo da su ona posebne individue sa svojim pravima. Nije nas posao da im sudimo, vec da im pomognemo da sama pronadju svoje vrijednosti u sebi. Djeca, koju su roditelji tretirali kao vrijednu, ce se prirodno udaljiti od ponasanja koje vodi ka diskonekciji. Moze i dalje biti konflikta, ali ce uvijek biti i duboke povezanosti.

Neki roditelji se, za razliku od ovih koji zele da kontrolisu, ponasaju suprotno i odgajaju svoju djecu bez jasnih granica ili ogranicenja. Nesposobni da kazu NE, ovi roditelji izjednacavaju ljubav sa biti “dobar”, sto znaci da nikad ne dozvoljavaju svojoj djeci da se osjecaju neugodno. Ova djeca odrastaju nesposobna da tolerisu neugodu bilo koje vrste. Oni od svojih roditelja nauce da je lose osjecati se lose i, kao posljedicu toga, okrenu se nekoj zavisnosti da bi izbjegla bilo kakvu neprijatnost.

 MIT 6: Cilj roditeljstva je odgojiti srecno dijete

Ideja da “Treba da budem srecan” ili “Moje dijete zasluzje da bude srecno“, potice od osjecaja da je sadasnji trenutak nekako manjkav.

Neki smatraju da svjesno roditeljstvo znaci da treba popustati svakoj djecijoj zelji, kako bi ona bila uvijek zadovoljna i osjecala se ugodno. Naprotiv, takav stav potice iz straha i korjen mu je u nesvjesnosti.

Fokus uvijek treba da bude na onome sto podstice nasu djecu na rast, ka njihovoj otpornosti i osjecanju sopstvene moci, a ne na onome sto ih cini srecnim i zadovoljnim u bilo kom trenutku. Podrazumijeva se ovdje da smo i sami svjesni da nam zivot ne daje samo ugodnost i zadovoljstvo, niti bismo mi to zeljeli. Bez ostrih ivica, ne bismo ni evoluirali.

Šta, ako bismo prihvatili ideju da smo ovdje zato da bismo shvatili da srecu treba traziti upravo u toj nesigurnosti od koje zelimo da pobjegnemo? Vjerovatno bismo onda mogli biti u stalnom stanju srece. Problem je u tome, sto mi srecu poistovecujemo sa ISHODOM dogadjaja, a ne sa PROCESOM.

Iako znamo da nema nikakvih garacija, vjerujemo da uspjesnije osobe imaju vece sanse da pobjegnu od bola. Zato svoju djecu od malena podsticemo na postizanje uspjeha, kako bismo ih zastitili od bola, govoreci sami sebi da, ako ih od malena pocnemo pripremati, imaju vece sanse da postignu uspjeh, a time i vece sanse da budu srecni.

Istina je da nikada ne mozemo pobjeci od mogucnosti da se suocimo sa bolom. Bol je neizbjezan aspekt zivota. Na bol gledamo kao na nesto lose, zato sto nas prisiljava da se uskladimo i uhvatimo u kostac sa necim. Suoceni sa onim sto ne zelimo ili nismo ocekivali, moracemo, mozda, da nadjemo druge prijatelje, da se razvedemo, nadjemo drugi posao ili razvijemo otpornost, da bismo izasli na kraj sa onim sto nam se desava.

Uslovljeni smo da zavisimo od toga da se zivot odvija na odredjeni nacin i osjecamo se bespomocni kada se to ne dogodi. Tek kad odvojimo unutrasnje od spoljasnjeg, mozemo spoznati da ono ko smo mi unutra, moze da nastavi da se razvija, ili cak cvijeta, bez obzira na spoljasnje situacije. Kada dodjemo do tog stepena, nase unutrasnje JA pocinje da gleda na zivotne izazove sa snagom umjesto sa mentalitetom zrtve, odvaznoscu umjesto sa strahom.

Kada bismo imali ovakav pristup u zivotu i pokazali svojoj djeci kako da to i ona urade, prestali bismo da trazimo srecu, znajuci da proces nosenja sa svime sto se nadje na vasem putu, donosi najvece ispunjenje. Kljuc je u tome, da svoju djecu naucimo da ostanu u dodiru sa svojom unutrasnjom snagom i da se ne osjecaju porazenim, ma sta im zivot donese. Time im pomazemo da uvide da imaju sposobnost da bilo koju situaciju pretvore u priliku za jos vecu hrabrost i avanutru. Tek kada roditelji potpuno prihvate moc BOLI, kao portala za transformaciju, dozvolice svojoj djeci slobodu da istraze sopstveni odnos sa njim.

Djeca prihvataju zivot „kakav jeste“, na nacin koji smo mi zaboravili. Ona su sposobna da osjecaju radost u bilo kakvim spoljnjim situacijama.

Sta znaci prihvatiti zivot „kakav jeste“? Znaci biti svjestan da svaki trenutak ima potencijal i za dobro i za lose, srecu i nesrecu, bol i zadovoljstvo. Djeca kad placu, placu. Kad se smiju, smiju. Osjecaju svoja osjecanja i zatim idu dalje. Ova sposobnost da se bude fleksibilan u plesu zivota, nedostaje vecini odraslih.

Umjesto da djecu ucimo da dodju u dodir sa svojom otpornoscu/savitljivoscu, kako bi prevazisli bolno iskustvo, mi ih natovarimo sopstvenim strahom i tako ih ucimo da izbjegavaju bol po svaku cijenu. Kada se suoce sa osjecanjem da su nesrecni, i djeca i roditelji odmah to interpretiraju kao „nesto je krenulo po zlu“ i pocinje drama puna straha i ocaja. To se desava zato sto dijete ne razumije da zivot jednostavno JESTE i da je jedino sto treba da urade, da bi zivjeli smislenim zivotom, je da svjesno prozive to iskustvo, ojacani spoznajom da u sebi posjeduju otpornost/savitljivost, koja ce im pomoci da izadju na kraj sa bilo cim sto im se dogodi.

Primjer: Majka je van sebe zbog problema koje je njena 10-god. cerka imala sa drugom djecom u skoli i zeli da ode u skolu i razrijesi to. Dr Shefali joj sugerise da dozvoli svojoj kcerki da osjeti to sto osjeca, a da ne pokusava da racionalizuje ta osjecanja ili ih promijeni. Objasnjava joj da nju (majku) to toliko pogadja, zato sto i sama povezuje vrijednost svoje cerke sa tim koliko je prihvataju druga djeca. Mozda treba da cerki pokaze da je odbacivanje vrsnjaka nesto sto se desava u drugarstvu, ali da to nema nikakve veze sa onim koliko ona vrijedi kao osoba. Drugi imaju pravo da imaju svoja misljenja i osjecanja o nama. Mi ne mozemo da kontrolisemo kako se drugi ponasaju prema nama. – Ali to povredjuje njena osjecanja- branila se majka. Tako je, odgovara Shefali, ali vi zelite da joj pomognete da izbjegne da bude povredjena, zato sto i vi mislite da to ime veze da njenom vrijednoscu.

Cilj da se nasa djeca uklope u sredinu je pogresan (kada ih tjeramo da se igraju sa drugom djecom i da im se prilagodjavaju i budu im slicni). Umjesto toga, mnogo je korisnije da ih naucimo kako da postave jasne granice prema onima koji se lose ponasaju prema njima. Zar to nije i najveci problem vecine odraslih – postavljanje jasnih granica prema onima koji ih maltretiraju ili se lose ophode prema njima?

 MIT 7: Roditelji treba da imaju kontrolu

Bez obzira na osjecanja posesivnosti i vlasnistva, treba da budemo svjesni da nismo mi ti koji „kreiraju“ sta ce nasa djeca biti ni na koji nacin, vec ih samo provodimo kroz djetinjstvo, kako bi sami definisali svoj zivot.

To znaci da ste odgovorni samo za to kakvi ste vi, kada ste sa njima, kao i da nemate nikakvu kontrolu nad njima. Nas „mandat“ se odnosi na njihovu bezbjednost i blagostanje, ali ima jasne granice.

Jedina kontrola koju, kao roditelji, imamo, ukljucuje nasa sopstvena osjecanja i reakcije, zajedno sa uslovima koje stvaramo u svom domu. Ona su ono sto jesu. Tek kada to prihvatimo, moci cemo da se uskladimo sa njima i zadovoljimo njihove emocionalne potrebe.

Kada shvatimo da se nasa kontrola ogranicava na nas same i atmosferu u nasoj kuci, prebacujemo teret bilo kakve promjene, ako je potrebna, sa nase djece na nas same. Kada prihvatimo da smo mi ti koji stvaramo uslove u kojima zive nasa djeca, mozemo sebi da postavimo pitanja:

-       Da li sam stvorila okruzenje koje podstice sklad, ili nesklad?

-       Sta ja to radim, ili ne radim, sto moju djecu navodi da se ponasaju na odredjeni nacin?

Treba da prestanemo da rasipamo svoju energiju na to da kontrolisemo ko su nasa djeca i ko treba da budu u buducnosti. Dok god se time bavimo, osudjeni smo na gubitak bitke. Pravi izazov za nas treba da budu parametri koji jesu pod nasom kontrolom, a to smo mi sami i nacin na koji funkcionise nas dom.

Vazan aspekt ovog je da ih ne lisavamo njihovih iskustava, na koja imaju pravo i kada se radi o bolnim iskustvima.

Pustiti kontrolu nad nasom djecom je, vjerovatno, najtezi duhovni zadatak koji imamo kao roditelji. Pogotovo kada nas svi, ukljucujuci druge roditelje i nastavnike, pritiskaju da svoju djecu utjeramo u red. Kada nasa djeca ne zadovoljavaju razvojne norme, drugi nam sude, narocito drugi roditelji. Ove osude stvaraju osjecaj oskudnosti, sto nas tjera da pojacamo kontrolu. Mi vjerujemo da cemo, sto ih vise budemo kontrolisali, vise moci da ih promjenimo. Tesko nam je da shvatimo da time samo stvaramo suprotan efekat, cementirajuci takvo ponasanje jos vise.

Nasa sveta duznost kao roditelja je da redefinisemo:

Agresivnost protiv nase kontrole  - kao odbranu,

Laganje - kao reakciju na nasu rigidnost,

Srdzbu - kao pobunu protiv nepovezanosti (diskonekcije),

Prkos - kao branu protiv naseg opiranja,

Anksioznost - kao izbjegavanje nase osude,

Rasijanost - kao odraz naseg unutrasnjeg haosa,

Tugu - kao znak naseg sopstvenog osjecaja bezvrijednosti.

 DIO III – REAKTIVNOST

Treba razumjeti da, kada ja reagujem, moje dijete nije krivo. Njegovo ponasanje nije moj okidac. Moje sopstvene rane su moj okidac, a djetetovo ponasanje je samo sibica koja zapali vatru. To shvatanje mi pomaze da drzim ogledalo uvijek okrenuto prema svojoj unutrasnjosti, umjesto da prstom pokazujem na dijete.

Pri tome, za to ne treba kriviti ni svoje roditelje. Razumijevanje sta je ono sto pali vatru u tebi, od kljucne je vaznosti da bi mogao zaustaviti svoju reaktivnost. Ali, do te spoznaje treba da dodjemo bez osudjivanja i svaljivanja krivice na nekog drugog.

Svaki put kada burno reagujemo na dijete – burno znaci u buri mracne energije – otvara nam se mogucnost da vidimo koliko smo odvojeni od svog najdubljeg JA. Nasa djeca nam tu energiju vracaju kao ogledalo. Sto mi vise bjesnimo, ona zesce uzvracaju i pokazuju nam kako se sa njima ophodimo.

Ponekad se ova disfunkcija odvija na suptilniji nacin (bez vikanja i vredjanja) – grimasa na licu majke, odmah izaziva grcenje sinovih ramena; ili otac stisne pesnice, a sin odmah zacuti. Ponekad nase najblaze reakcije, imaju najveci uticaj na nase najvoljenije. Jedna tinejdzerka je to objasnila rijecima: Kada moja majka zacuti, to je glasnije od vike i strasnije od batina.

Oslusnuti glas svog izgubljenog JA

U nasim reakcijama prema drugima, ispod nacina na koji se osjecamo lose, uvijek je prisutno nase izgubljeno JA. Umjesto da osudjujemo druge da su nas izazvali, treba da im budemo zahvalni na situacijama, koje nam omogucavaju da otkrijemo svoje pravo JA, jer to je nasa zlatna prilika da spoznamo i integrisemo onaj dio sebe kojim se, do sada, jos nismo pozabavili.

Kako da se oslobodimo straha, ili drugih „negativnih“ emocija, koje smo otkrili u sebi? Jedini nacin da one nestanu je da ih postanemo svjesni i da ne pokusavamo ni da ih potisnemo, niti da zbog njih reagujemo. Treba samo im dozvolimo da postoje u nama i osvijestimo to da dolaze iz proslosti, te da nemaju nista sa nasim sadasnjim trenutkom.

Mi cesto stvaramo citave skripte svog zivota, zasnovane na nasim nezadovoljenim potrebama i bolu iz proslosti kojim se nismo pozabavili.

Kada prihvatimo ovaj izgubljeni dio sebe, jednostavno kao dio sazrevanja, ne treba sebe ni da zalimo, niti da osudjujemo – treba samo da prihvatimo sebe kao bice „u izradi“ (work in progress), dozvoljavajuci zivotnim lekcijama da nam pokazu na koji nacin jos treba da rastemo.

Otkriti svoj porodicni emotivni program

Iako su djeca povezana sa svojim unutrasnjim JA, ona nemaju nacina da se zastite od nesvjesnosti svojih roditelja i nisu u stanju da razumiju da reakcije, rijeci i djela roditelja, dolaze iz njihovih davnasnjih porodicnih programa.

Ona ne razumiju da mama pobjesni zato sto se sama osjeca neadekvatnom, ili da ih tata postidjuje, jer se sam osjeca nesiguran na poslu. Ona samo vide bijes, usmjeren prema njima i to ih tjera da misle da su ona sama uzrok. Ona samo vide odsutnost ili nezainteresovanost roditelja i zbog toga povjeruju da nisu dovoljno dobra ili zabavna. Polako, ova osjecanja zamijenjuju ona autenticna i postaju program po kome ce se dijete ponasati u zivotu kad odraste.

Ako ne naucimo kako da dekodiramo ovaj program, mi cemo ga automatski prenijeti svojoj djeci, a da toga nismo ni svjesni.

Primjer: Otac ne vjeruje sinu da je sam uradio zadatke iz matematike i natjera ga da pred njim uradi jos toliko, optuzujuci ga da je varao. Kada decko uradi bez greske, otac osjeca grizu savjesti. Nakon razgovara sa dr Shefali shvati da je, buduci da ga je njegov otac cesto ismijavao i kaznjavao, jer nije bio dobar u matematici, on sam cesto varao, prepisivao tudje zadatke i lagao svog oca. Zato se i bojao da ce njegov sin raditi to isto.

Roditelji ne treba da osudjuju sebe, vec da prilike za ovakvo suocavanje sa svojim dubokim unutrasnjim osjecanjima shvate kao dragocjen poklon i poziv da istraze preostali bol iz sopstvenog djetinjstva. Jer, pronaci sebe – to je kljuc za zivljenje ispunjenog zivota.

 Sta se STVARNO nalazi iza nasih reakcija

Vidjeli smo da nasa uvjerenja poticu od nase kulture i nasih porodica. Ipak, svi mi imamo i jednu univezalnu pozadinsku emociju koja upravlja nasim reakcijama, bilo da se radi o djeci, partnerima ili nama samima: STRAH.

Svakog puta kada ste se osjecali depresivno, uznemireno ili zbunjeno, vrlo je vjerovatno da ste se bojali da se sukobite sa nekim, bojali se kakav ce biti neki ishod, ili ste se bojali da cete izgubiti neciju naklonost ili odobravanje nekoga koga cijenite.

Kada osjecamo strah, instinktivno nastojimo da ga prikrijemo gomilom reakcija, od sumnje u sebe do osvete nekome drugom. Uglavnom nas strah vodi ka neistinama o sebi i drugima, poput: Nisam dovoljno dobra. Moje djete je gubitnik. Nisam u stanu da promijenim svoj zivot. U stvari, svaki put kada kritikujemo sebe ili druge, to radimo iz straha.

Strah je majstor prerusavanja i nosi mnoge maske poput: srdzbe, frustracije, neautenticnosti, kontrole i tuge. Ponekad nas on stiti od negativnih uticaja, dok nas nekad drzi zaglavljene u negativnim ciklusima.

Kada nema straha, nikada ne reagujemo. Umjesto toga, formulisemo svjestan ODGOVOR na sadasnji trenutak. Ogromna je razlika izmedju REAKCIJE i ODGOVORA. Prvo je nesvjesan, visoko-emotivan, uobicajen nacin bavljenja nekom spoljnjom situacijom, drugo je promisljen, miran, duboko-osjecajan nacin, koji ne sadrzi emotivnu osvetu.

Djeca su savrseni katalizatori, kada se radi o tome da se probude nasi strahovi. Zato sto se stalno brinemo o njihovoj bezbjednosti, sreci, dobrobiti, mi smo u stalnom stanju reaktivnosti prema njima. Strah nas tjera da vicemo na njih ili da ih udarimo. On je takodje uzrok sto ih postidjujemo, ponizavamo i okrivljujemo.

Evo nekih primjera djecijeg ponasanja i nasih emotivnih reakcija iz straha:

Ponasanje djeteta: Ne slusa vas.

Vasa reakcija: Bijes, prijetnje, kazna
Strah: Nemam kontrolu nad ovim djetetom. Moje djete ce odrasti u monstruma. Nisam efikasna kao roditelj. Uopste me ne cuje. Nije mu vazno sta govorim.
 
Ponasanje djeteta: Prekrsi zabranu
Vasa reakcija: Uznemireni ste, ali nesposobni da postavite granicu
Strah: Moje djete je sebicno i neuvidjajno. Bice ljuto na mene ako postavim granicu. Uopste me ne cuje. Nije mu vazno sta govorim.
 
Ponasanje djeteta: Uznemireno je, jer su ga vrsnjaci odbacili.
Vasa reakcija: Pretjerano se mijesate i uticete na njegov drustveni zivot
Strah: Moje dijete ce se osjecati nesigurno, ako ne pripada grupi. Bice usamljeno i izolovano. Bice izgubljeno bez vrsnjaka. Nece ga niko voljeti.
 

Ponasanje djeteta: Uznemireno je, jer je palo na testu.

Vasa reakcija: Ljutnja i kazna.
Strah : Nece moci da ide na prestizni univerzitet. Nece biti uspjesno i srecno. Srusice se njegovo samopouzdanje. Zaostace i nece dalje napredovati.

U ovim primjerima treba primjetiti kako nacin na koji smo emotivno kodirani, izbija na povrsinu kao direktan odgovor na strah koji dijete budi u nama. Reakcija koja slijedi, omogucava nam privremeni predah od tog straha. Ipak, sto duze cuvamo ovaj strah u sebi, deblji postaju slojevi nase samo-zastite, koji se zatim samo pridodaju slojevima naseg pseudo-JA, tj. EGA. Radi se o zastiti protiv emotivne boli. A sa boli se traba suociti, da bismo mogli uzivati u dubokoj povezanosti sa nasim djetetom. Roditelji koji su iscrpljeni svojim sopstvenim neprocesuiranim emocijama, ne mogu se uskladiti sa osjecanjima svog djeteta.

 

Nasi kljucni strahovi

Strah od toga da nismo voljeni

U mjeri u kojoj nasa duboka potreba da budemo voljeni nije zadovoljena u djetinjstvu, kao odrasli cemo na sve moguce nacine pokusavati da je zadovoljimo, ili cemo se potpuno zatvoriti za sve mogucnosti da budemo voljeni, osim onih povrsinskih. Ovo zatvaranje je razlog sto mnogi od nas odrastaju u domovima u kojima se osjecanja ne izrazavaju, ne pokazuju. Ovakav emotivni stoicizam cini da djeca odrastaju bez osjecanja da imaju sigurnu luku.

 

Ako je glad za ljubavlju velika, trazicemo da ovu unutrasnju prazninu popunimo na pogresnim mjestima, a u ekstremnim slucajevima u opijatima, duvanu ili alkoholu.

Roditelji koji se osjecaju iznutra prazni i gladni ljubavi, ce, sa svojom djecom, komunicirati iz ove potrebe, umjesto iz stvarne brige za dijete, kao jedinstvene individue. Nerjeseni strah da nismo stvarno voljeni, kontaminira svaki aspekt naseg roditeljstva:

-       Suvise ugadjamo svojoj djeci, kupujuci njihovu ljubav,

-       Tesko nam je da uspostavimo jasne granice sa njima,

-       Tesko nam je da budemo dosljedni i cvrsti,

-       Dozivljavamo djetetov prirodan otpor kao odbacivanje nas samih,

-       Svaku djetetovu reakciju vidimo kao lican napad na nas,

-       Nista sto nase dijete uradi nije dovoljno dobro, sto reflektuje nas unutrasnji osjecaj nedovoljnosti,

-       Tesko nam je da odvojimo svoj identitet od djetetovog, jer je nas tako nesiguran,

-       Padamo u ljutnju sa svojim djetetom, jer, bez dodira sa sopstvenim untrasnjim JA, radimo „u prazno“.

Roditelji koji su agresivni ili zanemaruju djecu, djeluju iz straha. Najmanji znak nesavrsenosti ili djetetovih ogranicenja, vodi do odbacivanja. Mozda vam je tesko da saosjecate sa takvim roditeljima, ali njihova unutrasnja glad je toliko velika i svakodnevna da, ako razumijete odakle to dolazi, mozda biste mogli i da ih razumijete. Ovi roditelji uzimaju licno sve sto njihovo dijete uradi ili ne uradi i odmah vide katastrofu.

Zato je tako vazno da pomognemo svojoj djeci da se osjecaju voljena svakoga dana, upravo takva kava jesu SADA. Kada to uradimo, njihovo autenticno bice ce da cvjeta i nece u njima biti praznine, koja kasnije moze da uzrokuje toliko problema.

 

Strah od konflikta

Kao sto je ranije receno, zbog porodicnog emotivnog programa, mnogi od nas se boje konflikta. To je zbog toga jer smo, kada god bismo usli u konflik, dozivljavali posljedice u rasponu od posramljivanja do kaznjavanja, ili cak napustanja. Kao rezultat takvog ponasanja od strane nasih roditelja, odlucili smo da izbjegavamo bilo kakve konflikte. Ili, kao dijete, niste nikada vidjeli kako se vasi roditelji svadjaju i kako razrjesavaju konflikte na zdrav nacin, tako da ni sami niste razvijli vjestine koje vam omogucavaju da se u konfliktu snalazite.
 

Djevojcice narocito odgajamo tako da izbjegavaju konflikt. Zato kada postanu majke, imaju teskoca u izrazavanju sopstvenih potreba i postavljanju jasnih granica.

Iako je konflikt normalan dio ljudske interakcije, oni koji ga izbjegavaju su od male pomoci svojoj djeci kada ih treba nauciti kako da se nose sa vaznim elementima djetinjstva, kao sto je postovanje tudjih granica, rivalitet sa bracom i sestrama, nosenje sa neizbjeznim usponima i padovima u zivotu.

Ovaj strah se kod vas, kao roditelja, moze manifestovati kroz:

-       Ne mozete djetetu reci dosljedno NE,

-       Prerano uskacete da spasite svoje dijete od neugodnih situacija,

-       Ne mozete podnijeti svadju izmedju djece i stalno uskacete,

-       Osjecate se krivim kada kazete NE, pa to onda kompenzujete na nezdrav nacin,

-       Ne znate da postavite jasne granice sa djecom,

-       Previse ugadjate i postajete otirac svojoj djeci,

-       Previse im popustate i kupujete vise nego sto im treba,

-       Dozvoljavate da djeca vama manipulisu, a onda im to zamjerate,

-       Bojite se velikh emocija svoje djece,

-       Previse se postavljate zastitinicki kada djeca prozivljavaju bolna osjecanja,

-       Lebdite nad djecom i kontrolisete svakinjihov korak da biste ih zastitili od boli,

-       Previse razmisljate, racionalizujete i pridikujete, umjesto da samo kazete NE,

-       Ne uspostavljate zdrave granice ni sa suprugom, ni sa prijateljima,

-       Radite sve za svakoga, jer ne znate kako da im kazete NE,

-       Zivite u neprestanom strahu da neko nece odobriti vase ponasanje ili da ce za vas reci da ste teska osoba

Ako imate problem sa granicama i bojite se konflikta, lisavate svoju djecu mogucnosti da nadju ravnotezu izmedju zadovoljavanja svojih potreba i potreba drugih ljudi. Granice su neophodne djeci da bi razumjela svoja ogranicenja i naucila da saradjuju sa drugima u zivotu.

Vazno je da i mi, i nasa djeca, razvijemo nase i muske i zenske osobine (yin i yang). Nasa djeca treba da nauce da posjeduju kapacitet i za jedno i za drugo.

Kada nasi djecaci placu, treba da ih ohrabrimo da budu u kontaktu sa svojim srcem. Osjecanja treba da budu dozivljena kao snaga i slavljena kao takva. Djecaci imaju kapacitet da budu njezni, brizni, saosjecajni, i oni koji daju. Treba ih nauciti da sto su vise povezani sa svojim srcem, to su jaci i hrabriji.

Mi smo ti koji treba da vode racunu o toj ravnotezi i da sebi postavljamo pitanje: Da li smo ovdje u ravnotezi? Da li nam je potrebno vise zenske ili muske energije?

Strah od toga da kazemo DA

Kada odrastemo u porodici u kojoj se emocije nisu izrazavale otvoreno, a ljubav i vrednovanje drugog bili precutani, bojimo se da se dajemo bez straha. Vjerujemo da je ljubavi ima sasvim malo, da je u oskudici. I zato sto mislimo da je nema dovoljno za sve, stitimo se tako da ne dajemo mnogo. Suzdrzavamo se umjesto da velikodusno dajemo, ukljucujuci i nase vrijeme i osjecanja prema drugima.

Kada imamo djecu, tesko nam je da se pomirimo sa tim da im treba toliko posvecenosti – ona traze prakticno svo nase vrijeme i paznju. Neki postanu nedostupni za svoju djecu, cime samo ponavljaju sopstveno iskustvo iz djetinjstva.

Ovaj strah se moze ispoljiti na sledeci nacin:

-       Tesko nam je da budemo otvoreni prema osjecanjima djeteta, a da ih ne pomijesamo sa nasim,

-       Tesko nam je da im damo nepodijeljenu paznju,

-       Tesko nam je da se igramo sa njima i udjemo u njihov svijet na njihovom nivou,

-       Tesko nam je da budemo spontani sa njima,

-       Tesko nam je da njihove zahtjeve prema nama vidimo kao prirodne, a ne kao nametnute,

-       Tesko nam je da im se dajemo bezuslovno,

-       Tesko nam je da stavimo sopstvene zelje po strani i damo im se od srca.

Mnogi od nas smo odrasli sa roditeljima za koje smo osjecali da nas nisu stvarno upoznali, u dusu. Kao rezultat toga, i sami se suocavamo sa emotivnom zatvorenoscu, a kada postanemo roditelji, potrebe nase djece nam izgledaju strane i nametljive.

Umjesto da se uskladimo sa njima i pozdravimo njihove izraze ljubavi i potrebe za nama, mi ih odbijamo od sebe, ostavljajuci ih sa osjecanjem da nisu vrijedni nase paznje. Tek kada vidimo koliko smo ih ovakvim ponasanjem povrijedili, kao odraz naseg sopstvenog bola iz djetinjstva, dozvoljavamo sebi da se suocimo sa tom prosloscu i postanemo roditelji kakve zasluzuju.
 
Strah od nezavisnosti
 
Kada djeca nisu ohrabrena da imaju svoje misljenje i da se slijede sami sebe, rastu zavisni od roditeljskog autoriteta. Posto za sve traze odobravanje roditelja, rijetko imaju prilike da vjezbaju svoje sposobnosti upravljanja samim sobom. Ako to nekada i urade, izlozena su sramu ili prijetnjama, sto ih natjera da se „uvedu u red“. Kada sami postanu roditelji, njihova pasivnost i zavisnost se nastavljaju i nisu u stanju da svoju djecu nauce jasnom i samosvjesnom liderstvu.

Ovaj strah se moze manifestovati u roditeljstvu kao:

-       Niste u stanju da stvorite jasnu viziju za svoju porodicu,

-       Niste u stanju da dozvolite djeci da imaju svoj zivot,

-       Kontrolisete svoju djecu i ne dajete im slobodu,

-       Svoju djecu pravite suvise zavisnim od vas,

-       Razlike u misljenju tumacite kao izdaju,

-       Opterecujete krivicom djecu ako se odluce za drugi put ili viziju,

-       Postidjujete djecu kada imaju svoje misljenje,

-       Lijepite se za svoju djecu i vise volite zapetljanost nego jasne granice.

Tek onda kada mi, kao roditelji, nadjemo snage da budemo nezavisne osobe sa svim svojim pravima, koja ne zavise od drugih da bi imala svoje misljenje, moci cemo dozvoliti nasoj djeci da lete slobodno, bez straha trazeci svoje granice!

 

Strah od osjecanja nesrece

Mnogi od nas odrastu u porodicama u kojima se, oko toga sto je neko nesrecan, stvara puno uznemirenosti. Umjesto da se nesreca vidi kao prirodan aspekt ljudskog postojanja, osjecamo krivicu kada se osjecamo neraspolozeno. Kao posljedica toga, cinimo sve da bismo izbjegli stvari koje bi nas mogle uciniti nesrecnim.

Kada se opiremo iskustvima koja nas cine nesrecnim, ucimo nasu djecu, ne samo da se boje tog prirodnog ljudskog osjecanja, vec i od üspona i padova u ljudskom zivotu. Nasa djeca rastu u uvjerenju da se osjecanja nesrece moraju izbjeci po svaku cijenu.

Kada su djeca obeshrabrena da postuju i ono vrijeme kada nisu najsrecnija, ona se odvajaju od iskustva stvarnog zivota. Vjerujuci da ih stitimo od boli, mi ih u stvari lisavamo mogucnosti da nabildaju svoje misice otpornosti.

Ovaj strah se manifestuje u sledecem:

-       Pokusavate da raspolozite svoje dijete kada vam se ucini tuzno i uskacete da rijesite njegov bol,

-       Omalovazavate ga zato sto je ranjivo,

-       Niste u stanju da saosjecate sa njima kada prozivljavaju osjecanja koja su vama neprijatna,

-       Ne ucite dijete kako da se nosi sa boli, nego samo kako da ga izbjegava.

Stalno bjezeci od svog straha od nesrece, a zatim i od neuspjeha, osobe koje izbjegavaju nesrecu, zavrse najnesrecnije od svih. Kada budu primorani da se sa njom suoce, sve oko njih se rusi.

Djeca koja su odgajana po ovom obrascu, brzo nauce da zakopaju svoju tugu i stave neku fasadu, kako bi njihovi roditelji bili srecni. Takva djeca cesto ispoljavaju svoja stvarna osjecanja u formi neke fizicke boli, poput migrene, grceva u stomaku ili boli u usima. Paradoksalno, ovi nezdravi nacini izrazavanja boli, jos vise povecavaju njihovu uznemirenost.

Strah da nismo vrijedni

Mnogi od nas su odrasli u porodicama koje su nas ostavile sa programom da nismo dovoljno dobri. Stalno su nas poredili sa drugima. Vidjeli smo koliko su nasim roditeljima bili vazni novac, ljepota i status i usvojili smo ove kriterije uspjeha.

Ovaj osjecaj da nismo dovoljno dobri, kao roditelje nas navodi na sledeca ponasanja prema nasoj djeci:

-       Ucimo djecu da sebe vrednuju, zavisno od ocjena koje dobijaju,

-       Opsjednuti smo njihovim izgledom i ucimo ih da se na njega oslanjaju,

-       Pokusavamo da kontrolisemo djecija prijateljstva i pridajemo znacaj popularnosti,,

-       Ispoljavamo nizak nivo samopostovanja stavljajuci druge ispred sebe,

-       Previse smo zabrinutu kako izgledamo i kakav nam je drustveni status.

Zbog ovakvog ponasanja roditelja, djeca postaju anksiozna. Zbog nacina na koji njihovi roditelji slegnu ramenima, kriju se od zivota ili ne uspijevaju da se izraze na autentican nacin, ona pokupe ideju da su manje vrijedna nego drugi.

Strah od gubljenja kontrole

Mislimo da je potrebno da kontrolisemo svoju djecu, a u stvari je potrebno samo da kontrolisemo svoje emotivne reakcije. Postupajuci uglavnom iz osjecaja sopstvene anksioznosti, tesko nam je da se odmaknemo od djeteta i ostavimo mu prostora da pravi greske i uci iz njih. Treba prepoznati razliku izmedju posvecenog roditelja koji je prisutan za svoje dijete i onoga koji nastoji da mikromenazderise svoje dijete i gnjavi ga zbog sopstvene opsesivnosti i anksioznosti.

Ovaj strah se manifestuje na sledeci nacin:

-       Tesko nam je da dozvolimo djetetu da pravi svoje greske,

-       Osjecamo kao da smo napustili dijete kada mu damo da samostalno odluci,

-       Osjecamo kao da ce dijete propasti, ako nismo stalno uz njega,

-       Osjecate da bez vas se vase dijete nece truditi,

-       Ulazete ogromne napore da zadovoljite svaku njegovu i najmanju potrebu,

-       Iscrpljujete sebe u nastojanju da upravljate njihovim odlukama i aktivnostima,

-       Uzimate sve licno i ne dozvoljavate im da se izvuku,

-       Vidite ih kao vitalni dio vaseg uspjeha i jako ste ponosni na svoju ulogu.

Djeca ovakvih roditelja su cesto obuzeta anksioznoscu i strahom od neuspjeha. Zeleci da se nesto pitaju u svom zivotu, mogu da reaguju ili tako sto ce postati jako kriticna prema sebi ili ce sama sebe sabotirati ili ce postati prkosna i buntovna. U svakom slucaju se osjecaju zarobljena u krivici i stidu jer stalno imaju utisak da rade nesto pogresno.

Strah da budemo obicni

Rastuci u previse perfekcionistickoj kulturi, osjecamo se nedovoljno dobri, ako nismo specijalni u necemu.

Ovaj strah se manifestuje u sljedecem:

-       Neumorni smo u pokusajima da djecu natjeramo da u necemu budu izvrsni,

-       Postidjujemo ih kada to ne uspiju,

-       Bavimo se njihovim performansama i strahom od neuspjeha,

-       Previse se stresiramo oko takmicenja i ucimo ih da je poenta zivota u ostvarivanju pobjeda.

Kada dijete osjeti da njihovom uspjehu pridajemo znacaja, mozda cak vise nego oni sami, ono osjeca neku vrstu anksioznosti. Nije na nama da se radujemo i slavimo njihove uspjehe vise nego oni sami. Njihov uspjeh je njihov i oni treba da ga slave. Ako nama znaci vise nego njima, saljemo im poruku da njihov uspjeh dozivljavamo licno. Ali, isto tako, i da nam je neuspjeh neprihvatljiv. Ego je nezajazljiv. Ako se malo ne zauzdamo, u nasoj djeci ce se roditi anksioznost, zato sto ce se ona truditi da nas zadive.

Strah od oskudice

Ako postoji majka svih strahova, onda je to strah od oskudice, bijede, nemastine. Negdje u nasem emotivnom DNK, duboko je ukorjenjeno uvjerenje da su resursi svemira ograniceni i da nema dovoljno dobrih stvari u svijetu – nema dovoljno bogatstva, nema dovoljno ljepote, nema dovoljno ljubavi. Umjesto da, kako postajemo stariji, budemo sve sirih pogleda, mi definisemo dobrotu, bogatstvo i ljepotu sve uze i uze.

Pogotovo kada je bogatstvo u pitanju, pocinjemo da ga vidimo samo kao kes i smatramo da nismo bogati ako nemamo velike kolicine kesa, iskljucujuci sva ostala bogatstva, poput dubokog prijateljstva, divne porodice, dobrog zdravlja. Isto je sa ljepotom, koju stavljamo u uske kalupe Miss Universe standarda.

Da li i svoju djecu gledate kroz naocale onoga sto im nedostaje, umjesto onoga sto je tu? Da li u nekoj situaciji vidite prvo ono sto je u redu, ili ono sto nije u redu? Vasi odgovori imaju ogroman uticaj na to kako odgajate svoju djecu. Oni takodje oslikavaju koliku prazninu nosite u sebi (u kojoj vasa dusa nije uspjela da procvjeta), jer nedostatak u spoljasnjem svijetu vidimo samo ako ga vec osjecamo unutar sebe!

Kada su djeca mala, ona uopste ne znaju za koncept oskudice. Ona vide obilje svuda, tako da im je citav svijet jedno ogromno igraliste. Oni razumiju da, ako nisu dobri u jednoj stvari, ima toliko drugih u kojima mogu da uzivaju. U stvari, ona ne osjecaju nikakav stid ako nisu u necemu dobra, dok to od nas ne nauce.

Obilje nema veze sa trosenjem mnogo novca. Obilje je stanje svijesti. Ono ukljucuje duboko povjerenje u organske tokove svemira i nase mjesto u toj postavci stvari.

Da li ste ikada razmisljali o obilju koje ukljucuje sva ogranicenja, gubitke, bol, pa cak i samu smrt? Ako imamo svijest koja u svemu vidi obilje, nemamo potrebu da interpretiramo prirodne zivotne procese kao uskracivanje ili gubitak. Umjesto toga, sve vidimo kao nesto sto doprinosi zivotnom ciklusu od 360-stepeni. Vjerujemo da sve sto nam se desava, nosi u sebi mogucnost da povecamo svoju mudrost i tako nam pomogne da evoluiramo.

U svakodnevnom zivotu ovaj strah se manifestuje kao:

-       Dijete vam dobije losu ocjenu i vi odmah panicite,

-       Dijete dobije koji kilogram, a vi ga odmah stavljate na dijetu,

-       Dijete se osjeca glupim, a vi odmah unajmite gomilu ucitelja,

-       Dijete osjeca da je odbaceno od nastavnika ili druga, a vi ste odmah van sebe,

-       Dijete zaboravi knjigu u skoli, ili izgubi telefon, a vi se odmah derete na njega.

Djeca koja su odgovjena u mentalitetu oskudice su osakacena strahom, koji radja nesigurnost i nemogucnost da se osjecaju jaki. Ona ne vjeruju da se kroz bolnije aspekte zivota otvaramo za mogucnosti da sazrijevamo, niti vjeruju da su sposobna da prodju kroz teska iskustva. Stalno na oprezu i u odbrambenom stavu, bore se kroz zivot i okolnosti, umjesto da im se prepuste.

Kada shvatimo koliko je nasa reaktivnost prema djeci uslovljena nasim strahom, mozemo nauciti novi nacin da se sa njim nosimo. Cilj nije da ga se potpuno odreknemo, nego prije da naucimo da plovimo njegovim vodama, kada prijeti da nas potpuno obuzme. Umjesto da trazimo samo iskustva koja su potpuno oslobodjena straha, smjelo prihvatamo sve situacije u kojima se nadjemo, znajuci da imamo sposobnosti da se nosimo sa strahom koje takve situacije mogu donijeti. Na taj nacin prestajemo da se BOJIMO STRAHA i pocinjemo da ga vidimo kao saveznika u ostvarenju jaceg osjecanja radosti i ispunjenja.

Pretvaranje straha u osvijescenost

Nas porodicni program, nasledjen od roditelja, utice na nase emotivne odgovore gotovo na sve:

-       Kako se odnosimo prema novcu,

-       Kako se nosimo sa sresom, promjenom, dosadom, odbacivanjem, izdajom,

-       Kako gledamo svoje i tudje tijelo,

-       Kako se odnosimo prema trudu, uspjehu i neuspjehu,

-       Kako se odnosimo prema hrani,

-       Kako se nosimo sa konfliktima, granicama, rizicima i izazovima,

-       Kako se ponasamo u prijateljstvu i intimnim odnosima,

-       Koliko vladamo sami sobom,

-       Kako se odnosimo prema liderstvu nasuprot pracenja drugih.

Porazavajuce je da smo skoro svi, vec do deset godina, bili do koljena u ovim tudjim obrascima ponasanja. Dobra vijest je da ih se mozemo osloboditi (mada ce nam za to, vjerovatno, trebati ostatak zivota). Zato je toliko vazno da oslobodimo barem svoju djecu!

Kada se sklonimo sa djecijeg puta, dozvoljavamo im da nadju svoj sopstveni glas i svoj sopstveni izraz. Na taj nacin ona mogu da oslobode i trasformisu citav svijet!

Bez obzira da li su nasi roditelji spremni ili ne, neminovno dolazi trenutak u zivotu kada moramo da prezmemo uzde svog zivota u svoje ruke i krenemo svojim putem Prvi korak je, naravno, da postanemo svjesni tudjih programa i uticaja koji na nas jos imaju. Emotivni obrasci tesko nestaju, ali, uz vjezbu, mozemo nauciti da ih postanemo svjesni i da, umjesto da emotivno reagujemo, iskoristimo priliku da svjesno odgovorimo.

Kada strah njezno pomjerimo sa vozacevog na suvozacevo mjesto i spijateljimo se sa njim, ucimo kako da ga integrisemo u nas zivot, umjesto da ga slijepo slijedimo ili se zavaravamo da ne postoji. Koristeci pristup „Da, i…“, dozvoljavamo mu da postoji, a da nas ne zaustavlja na nasem putu:

-       Da, bojim se da idem na to novo mjesto, i ...mogu da nadjem nacin da se osjecam sigurnije.

-       Da, strah me je da govorim na sastanku, i ...mogu da nadjem nacin se dobro pripremim.

-       Da, bojim se da se sukobim sa prijateljem, i ...mogu da nadjem nacin da se bolje razumijemo.

Dobra je i vijest da ne moramo da kopamo po svojoj proslosti i djetinjstvu da bismo pronasli korjenje naseg straha. Umjesto toga, posmatramo ga kada se pojavi u sadasnjem trenutku. Svijesni toga kako se davnasnji obrasci ponasanja, prouzrokovani nasim strahom, ponavljaju, zapocecemo proces svog oslobadjanja.

Kada postanemo reaktivni i van sebe, veliki si izgledi da se neki dio nase proslosti mijesa sa nasom sadasnjosti – neka potisnuta emocija ili na strahu zasnovano uvjerenje je to sto nas paralise i onemogucuje da djelujemo na adekvatan nacin.

Svaki od nasih strahova poceo je davno. Iako mi tumacimo djecije ponasanje u svijetlu naseg straha, ovo dvoje, u stvari, nemaju nista zajednicko. Kada priznamo da je ponasanje naseg djeteta potpuno odvojeno od naseg straha, moci cemo da svojoj djeci pomognemo onako kako je njima potrebno, vodeci ih, umjesto sto reagujemo na njih, usmjeravajuci ih, umjesto sto im prijetimo.

Kao i sa ostalim emotivnim elementima u nasem zivotu, sto prije pogledamo strahu u oci i suocimo se sa njim, prije ce on sam od sebe i nestati. Sto vise ga izbjegavamo, ili ga poricemo, to toksicniji on postaje, unoseci u nas zivot negativnu energiju. Ako ga budemo gurali pod tepih, mutirace u bijes ili tugu, i samo se siriti.

Odvojiti strah od ljubavi

Nas odnos sa djecom je ukorjenjen u strahu, koliko i u ljubavi. Vrlo cesto, to dvoje je potpuno isprepleteno. Jedna vjezba je korisna za roditelje – treba da se zaustave svaki put kada primjete da su obuzeti reaktivnoscu. Iako je to tesko uraditi u trenutku kada se desava, potrebno je da zapisu svoje misli i osjecaje i naprave listu svih strahova koje osjecaju.

Primjer: Majka zatekne 11-godisnjeg sina na iPadu umjesto da uci za test. Izgubi zivce i kazni ga ostankom u kuci za vikend. Sin, koji je trebalo da ide na rodjendan najboljeg druga za vikend, gurne svoju majku iz sobe, vicuci na nju. Ona padne i povrijedi ruku. Dodje da zatrazi pomoc, jer vidi da nesto nije u redu. Kada joj zatraze da napravi listu svojih strahova, pise: neuspjeh, slabic, gubitnik, nepazljiv, lijen, bez cilja, lutalica. Nije ni cudo sto je bila toliko izbezumljena. Onda joj je zatrazeno da pise o svojoj ljubavi prema sinu. Napisala je: Zelim najbolje za njega. Zelim da uspije jer to zasluzuje. Ostrouman je i pametan. Dobar je i pun ljubavi. Zelim mu sve samo najbolje. Dok je to pisala, cijelo njeno ponasanje se promijenilo. Izraz na licu je postao meksi, ramena su se opustila. Bilo je jasno da je, iz prostora glave pune briga i straha, presla u prostor srca, ispunjen velikodusnoscu i slobodom. Kada je zamoljena da ponovo zamisli istu scenu, ali da sada reaguje iz srca i kaze ono sto je napisala, shvatila je kako se grozno ponijela prema svom sinu i postalo joj je jasno zasto je zelio da je izbaci iz sobe.

Energija ljubavi i straha su potpuno razlicite. Iako bi za obje rekli da imaju istu dobru namjeru, samo jedna postize zeljeni cilj.

Kada strah odnese prevagu u nasem pristupu djeci, to stvara efekat potpuno suprotan onome koji smo zeljeli. Cudimo se kako je do toga doslo. Kao sto smo vidjeli iz primjera, djeca na nasu kontrolu iz straha, reaguju opiranjem, ostavljajuci nas da se osjecamo kao zrtva. Tolika je moc straha da poremeti nase odnose sa djecom.

 DIO IV – NOVE RODITELJSKE VJESTINE

Od ocekivanja (expectations) ka angazovanosti (engagement)

Ocekivanja su cesto samo precutni podsjetnici da, u stvari, mislimo da je sadasnjost na neki nacin manjkava i da ce buducnost biti bolja.

Jedina osoba prema kojoj mozemo imati ocekivanja smo MI sami, jer, jednom kada uspostavite jasne i dosljedne granice, djeca ce im se povinovati bez ikakvog stresa.

Primjer: Majka vodi sinove na put snova i sve SAMA savrseno isplanira, a onda se djeca ponasaju grozno i ni u cemu ne uzivaju. Iznervirana i razocarana pita se: Boze, sto su tako nezahvalni? Lekcija je da, u korjenu svake situacije, u kojoj smo izazvani, lezi neko ocekivanje koje je samo nase i tako treba da ga shvatimo, a ne da ga tovarimo na svoju djecu.

Sto smo vise vezani za svoja ocekivanja prema djeci, vece su nam sanse da budemo razocarani. Niko ne voli da mu se kaze da treba da ispune necija tudja ocekivanja, kako bi dobila necije odobravanje. To u njima stvara otpor, koji potice od zelje da sama kreiraju i upravljaju svojim zivotom bez spoljnjeg uticaja. Iako kazemo da zelimo da nasa djeca sama sobom vladaju, kad pokazu tu spremnost u odnosu na nas, ugrozen je nas osjecaj dominacije. Zelimo da imaju svoje misljenje, ali ne dok zive sa nama. Djeca vide tu nasu licemjernost i mogu da nam zbog toga uskrate svoje povjerenje.

Primjer: majka svako jutro pravi zdrav dorucak svom djetetu, ali dijete ne zeli uopste da jede ujutro. Svakog jutra je drama u kuci i dijete na kraju odlazi nervozno i iznervirano u skolu. Kada majku upitaju da li je vaznije da dijete nesto pojede ili da ode smireno u skolu, shvata sta radi i sebi i djetetu i pristaje da se odrekne svoje fantazije o savrsenom dorucku.

Odreci se svojih fantazija o ishrani, spavanju, skoli i sl. cini se strasnim vecini roditelja. Cini im se da odustaju od neceg vaznog i da su nesto izgubili. Medjutim, treba da shvate da jedino sto mogu i treba da urade je da stvore uslove za zdravu ishranu, san, radne navike, ali da ne mogu na silu da natjeraju svoju djecu da jedu, spavaju ili uce onako kako su to zamislili i da zbog toga to pretvore u svakodnevnu borbu moci sa svojom djecom.

Da li ovo lici nekome na zanemarivanje djece? Upravo se radi o suprotnom. Kada uklone svoja nametanja i jos vaznije, svoju uznemirenost iz ovoga, omogucavaju svojoj djeci da sama pronadju svoje nacine. A to je vec korak ka zdravijem odnosu roditelja i djece.

Od glave do srca

Kada god djelujemo sa pozicije „TREBALO BI“, emitujemo energiju koja govori da smo mi U PRAVU, a onaj drugi u krivu. Ubrzo, a da nismo toga ni svjesni, postajemo rigidni, superiorni i uskogrudi, sto tu drugu stranu odmah okrece protiv nas. A kada se obe strane tako zakuju u svojim pozicijama, tesko se osloboditi.

Primjer: majku izludjuje 13-godisnji sin koji se stalno zali na nesto (boli ga glava, stomak, usi..). Ona ga pita kako da mu pomogne, govori mu da je sa njim sve u redu i da ce sve biti u redu, ali on onda jos vise cvili i iracionalno se ponasa. Vidim da mu nije nista i ubija me kad ga vidim koliko se brine. Majka je logicna, pragmaticna osoba. Kad vidi da se njen sin ponasa iracionalno, to postaje njen okidac. Cim ga ugledam stisnem zube i ocekujem da pocne da se zali. Dr Shefali joj odgovara da je ocigledno ona, cim ga ugleda, vec unaprijed odlucila ko je u pravu, a ko nije. To automatski znaci da on treba da se promijeni. Ocekuje od njega da poslusa njen savjet i prestane da osjeca to sto osjeca. Sto vise ona to ocekuje od njega, to joj se vise on opire. Istina je da se i ona ponasa jednako iracionalno kao i on.

Objasnjava joj da, cim joj se sin pozali, ona pocne razumom (iz glave) da rasclanjuje njegove zalopojke i koristi logiku da bi ga, na osnovu ove ekspertize, ubjedila kako treba da se osjeca. Samo sto njenom sinu nije potreban pravnik, nego mama koja je u stanju da se poveze sa njegovim osjecanjima i samo ih pusti da postoje. Njemu je potrebno da osjeti da ga ona cuje i da ga umiri. Potrebno mu je da ga pogleda u oci i kaze da razumije njegovu bol. Njegova bol, pri tom, ne mora da bude stvarna, niti za nju opravdana. To je njegova bol, ne njena. On ove zalopojke koristi kao nacin da se sa njom poveze, a sto vise on to pokusava, to ona vise odlazi u svoju „glavu“. I zato se cijela prica stalno ponavlja.

Mi smo svi opsjednuti time kako bi stvari trebalo da izgledaju prema nasim uvjerenjima. Nase uvjerenje da smo u pravu je najveci problem i greska kada su u pitanju odnosi.

Tek kada napustimo mnoga svoja ocekivanja, mozemo se otvorenog srca prepustiti sadasnjem trenutku, ispunjeni radoznaloscu i kreativnoscu, koja se raduje svakoj novoj realnosti. Napustamo svoj perfekcionizam i nije nas vise briga koliko se realnost razlikuje od nasih ocekivanja. Odricemo se kontrole nad ishodom, a umjesto toga se sa lakocom prepustamo sadasnjem trenutku.

Ples nedualnosti

Kada vidimo samo jednu stranu necega, obicno onu na nasoj agendi, skoro je nemoguce da donesemo mudru odluku. Kada prestanemo da na svijet gledamo kao crno-bijeli, shvatimo da ima beskrajnu paletu boja.

Primjer: Nas tinejdzer zaboravi svoju knjigu sa domacim zadacima u skoli, a mi smatramo da takvo lose ponasanje zasluzuje kaznu. Kada ga kaznimo, sta mislite da li ce se on osjecati kao neko koga razumiju, da li ce biti inspirisan, poletan i uzbudjen da sutradan donese kuci tu knjigu?

Kada se potrudimo da vidimo siru sliku, i sagledamo situaciju u siroj perspektivi, nacin na koji se ophodimo sa djetetom se drasticno mijenja. Fokus vise nije na tome da je njegovo ponasanje lose, vec na razumijevanju kako je doslo do takve situacije i na trazenju korisnih nacina da se to vise ne dogodi.

Jednom kad shvatimo da zaboravnost nema veze sa tim da se bude „dobar“ili „los“, mozemo pomoci djetetu da nesto ucini da bi prevladao tu svoju tendenciju da zaboravlja stvari (mozda da ga naucimo da pravi liste ili da navije alarm).

Zasto je ovaj metod tako razlicit? Zato jer se djeca, oslobodjena straha od neuspjeha, osjecaju sigurnom, jer znaju da su njihovi roditelji u stanju da sagledaju vise uglova svake situacije. Djeca se trude kada znaju da su prihvacena i ohrabrena, dok ih kriticizam i kaznjavanje tjeraju da se povuku u sebe i na kraju prave jos vise gresaka.

Razlika izmedju ocekivanja i angazovanosti/ukljucenosti u sadasnji trenutak

Ocekivanja su usmjerena na ciljeve i okrenuta buducnosti, za razliku od ukljucenosti koja je fokusirana na sadasnji trenutak. Vecina nas trosi ogromnu energiju zamisljajuci buducnost, umjesto da svoju energiju usmjere na sadasnjost. Bez obzira na nase namjere, ako nam je sadasnjost sumorna, takva ce  nam biti i buducnost!

Tako na primjer, mozemo reci svojoj djeci: Mene ne interesuje da li imas jednice, trojke ili petice. Ono sto mi je vazno je da ostanes vjeran sebi, da budes na onom nivou koji sam sebi odredis i da se sada potrudis najbolje sto mozes da savladas to gradivo. Djeca koja nauce da je vazan sadasnji trenutak, osjete odmah olaksanje od spoznaje da ne zavisi od ishoda to koliko oni vrijede, vec da su daleko vredniji njihov napor i radoznalost.

Primjer: Djevojcica se takmici u konjskoj trci. Nakon pocetne uznemirenosti, sve se pogorsava nakon loseg starta, kada se rasplace i kaze da zeli da odustane. Kada je majka ohrabri time sto kaze da nije vazna nagrada, popne se na konja i opet osjeca uznemirenost. Kada u drugoj trci bude bolja, ponovo se osmjehuje. U trecoj trci, konj odbije da preskace, i ona je opet u suzama. Majka je ohrabri i kaze da je za nju ona svejedno pobjednica jer se izborila sa svojim emocijama i uznemirenoscu, te da moze da, ako zeli, nastavi trku iz ljubavi prema jahanju, a da je nagrada potpuno nevazna. Vraca se u trku i dobija nagradu. Odusevljena prilazi majci i pita je zar nije srecna. Majka odgovara da nije ni srecna ni nesrecna. Nagrada ne mijenja njeno misljenje o njenom uspjehu -  najveci uspjeh je bilo to kako se izborila sa svojim emocijama i kako im nije dozvolila da upravljaju njom.

Pitanja koja je ova majka sebi postavila bila su: Da li je preuzela rizik? Da li je nesto naucila? Da li je pokusala? Da li je osjecala? Da li se jasno izrazila? Da li je bila potpuno prisutna? Ovakav pristup se jako razlikuje od pristupa ocekivanja i pitanja: Da li je pobijedila?

Nasa angazovanost je fundamentalno drugacija od ocekivanja. Dok ocekivanja dolaze iz nasih EGO agendi, angazovanost dolazi iz nasih SRCA.

Od nepromisljenih reakcija do osvijestene prisutnosti

Tesko je teoretski objasniti sta znaci biti prisutan, jer se to moze samo iskusiti. U tom stanju bivstvovanja, mi smo nesvjesni toga ko, gdje i sta smo, samo postojimo i potpuno smo ukljuceni u proces zivota, uskladjeni sa svim sto se desava, ne gubeci vezu sa obiljem u sebi. Nezainteresovani za to da bilo ko ide nasim putem, ucimo da budemo sa drugima, a ne da ih napadamo.

Jedini nacin da promijenimo svoj odnos sa nasom djecom je da naucimo kako da udjemo u sadasnji trenutak. Jednom kada udjemo u sadasnji trenutak, bez energije „napada“ zbog toga sto moja agenda nije zadovoljena, mozemo djelovati bez te emotivne raktivnosti koja prati vecinu nase komunikacije sa djecom. To nije lak zadatak.

Primjer: Kcerka kaze majci da zeli da bude manekenka, radosno se diveci divnoj garderobi u modnom casopisu. Majka odmah pomisli, kakav uzas, kakva povrsnost. Nisam dobra majka cim joj je glava puna ovih gluposti. Kaze joj: Kako si samo povrsna! To je tako trivijalno. Ne zelim da rastes misleci da je manekenstvo nesto dobro. Mislim da treba vise da razmisljas o vaznim stvarima, kao sto je tvoja svrha u zivotu i kako ces da sluzis drugima. Neces odrasti u ljepoticu bez mozga, koju zanima samo moda i ljepota. Kcerka se odmah oneraspolozi i zacuti. Zatim kaze: Majko, ja sam samo pricala o nekoj odjeci. Nisam pricala o svojoj buducnosti, imam samo 12 godina i svi moji vrsnjaci pricaju o takvim stvarima. Zasto se ponasas kao da sam uradila nesto lose? Naravno ona je u pravu, nije uradila nista lose sem sto je povrijedila majcinu svetu sliku nje same kao osvijestenog roditelja. Njenu ego-agendu da odgaja dijete koje ce okoncati siromastvo na planeti ili naci lijek za rak. Zatim joj kcerka zariva noz u srce: I od sada, necu ti vise nikada reci o cemu razmisljam! Da bi popravila svoju gresku majka kaze: Potpuno si u pravu i ja sam pogrijesila. Imas pravo da mi ne vjerujes. Reagovala sam tako zbog svog straha za tvoju buducnost i zaboravila da ti imas samo 12 godina i da u skladu sa tim razmisljas i osjecas. Ja sam se samo uplasila da ces zaboraviti na neke stvari koje su stvarno vazne u zivotu. Kcerka joj kaze: Treba vise da vjerujes sebi, mama. Ti si me naucila sta je vazno, a sta nije. Ali, prije svega, ja nisam ti i ako se meni svidja moda, to je ono sto se meni svidja.

Ovo ne znaci da treba samo da mirno sjedimo i ne radimo nista, cak i kada nasa djeca rade nesto sto nije u redu. To samo znaci da treba odstranimo emotivni naboj iz date situacije. Mozemo postaviti razumne granice, ali sve treba da uradimo bez emotivnog naboja straha, panike, stida ili krivice.Ovo naravno znaci ne znaci da roditelji treba da budu pasivni i da POPUSTAJU, samo ne treba da prave DRAMU. Jer sto je veca drama ili otpor, to je veca razdvojenost izmedju roditelja i djeteta.

Snaga nepostojanosti

Zaboravljamo da je sve nepostojano i da sve stvari imaju svoj pocetak, razvijaju se, da bi se na kraju pretvorile u nesto drugo. Nista ne ostaje isto. Tako se isto mijenjaju i nasa djeca. Ako se fokusiramo samo na jedan segment njihove licnosti, zaboravljamo na njihovu sposobnost da se mijenjaju i rastu. U stvari, kada se previse fokusiramo na jedan oblik njihovog ponasanja, mi ga samo ucvrscujemo. Kada se stalno prisjecamo nekog njihovog loseg postupka u proslosti, zaboravljamo da ih pohvalimo i podrzimo u sadasnjem trenutku. A svaki trenutak je novi i sve moze biti novi pocetak.

Primjer: Dijete kaze: Kada kazem da sam umoran i da ne mogu da uradim domaci jedne veceri, oni mi odmah drze lekciju o tome kako necu moci da idem u dobru skolu. Oni stalno govore o buducnosti, a ja sam mislio samo na to vece.

Primjer: Sa djetetom smo proveli predivne trenutke na klizalistu. Kada smo se vratili kuci, ono je postalo nesnosno zbog umora i zabrinutosti sto je zaboravilo nesto da zavrsi za skolu. Umjesto da roditelj pocne da vice da mu je dijete upropastilo predivan dan, treba da kaze sebi: Bilo nam je divno danas, ali ovo je SADA i raspolozenje se promijenilo. Treba sada uci u realnost ovog raspolozenja.

Najefikasniji nacin da izgradimo dobre odnose sa svojom djecom je da se sa njima susretnemo u SADASNJEM trenutku, tu gdje se trenutno nalaze. To znaci da kada dodju iz skole, samo ih pozdravimo i dozvolimo im da se sa nama susretnu kako god ONI to zele.

Obilje svijeta kakav jeste

Ne mozete odglumiti osvijestenost. Ako zelite da vicete, radije to recite svom djetetu, nego sto se pravite da ste mirni. Iako je vazno da djecu ne opteretimo svojim osjecanjima, takodje je vazno da ih, s vremena na vrijeme, kada je potreba ogromna, izrazite. Vaznije je imati zelju da razvijate taj misic svjesnosti, nego da se ponasate kao da sve vec znate.

Mnoge roditelje narocito izazove bezobrazluk i uzimaju ga vrlo licno. Umjesto da bijesno napadnemo dijete kako nas ne postuje (iz straha), mogli bismo odluciti da tom negativnom ponasanju ne dajemo vise energije. Ono ce zatim isceznuti, jer se moze hraniti samo nasom negativnom energijom. Pokusacemo da udjemo u drugaciju energiju pitajuci se: Zasto moje dijete osjeca potrebu da mi se ovako obraca sada? Da li postoji nesto na sta nisam obratila paznju? Da li ga suvise kontrolisem? Ili nisam dosljedna sa svojim granicama?

Ako ne mozemo ostati mirni, mozemo izaci iz prostorije, a kasnije popricati sa djetetom: Tvoje grubo ponasanje maloprije mi govori da prolazis kroz nesto. Da li je tako? Mozes li mi reci o cemu se radi? Kada odstranimo svoja osjecanja iz situacije, onda otvaramo prostor za dijete da se ono zapita o sopstvenim osjecanjima. Vjerovatno ce vam reci da je bjesno na nekog druga ili nesto sto mu se dogodilo.

Mozete mu takodje reci: Znam da si frustriran kada pokusavas da nesto izbacis iz sebe, ali onda i ja postanem jos frustranija nego ti. Postoji li neki drugi nacin na koji bi ti mogao da se izrazis. Mozemo li zajedno da vidimo kako jedno drugo izazivamo i kako da nadjemo nacin da jedno drugome pomognemo?

Kljucni element je da o djecijem ponasanju ne govorimo kao da se tu radi samo o nama -  kako smo mi uvredjeni, razocarani i povredjeni. Ako to uradimo, dijete ce zavrsiti tako sto ce reagovati na nas, a nece se fokusirati na svoja osjecanja.

Prihvatanje je ono sto izvlaci ostricu negativnosti. Prihvatanje situacije „takve kakva je“ je aktivan proces razumijevanja na koji nacin smo sadasnju situaciju ko-kreirali i sta iz nje treba da naucimo. Ako ista treba da promijenimo u svom zivotu – treba da imamo „nula“ negativnosti prema stvarnosti takvoj kakva je.

Takodje treba da primjecujemo sve one trenutke kada nase dijete nije drsko prema nama i da ih istaknemo: Volim kada si ovako mirna. Osjecam da smo tako povezane i uzivam u svakom trenutku koje provodim sa tobom. Pri tom, NE SMIJEMO upasti u zamku da uporedimo ova dva trenutka (kada je dijete mirno i kada je drsko), sto roditelji obicno cine. Tada smo kompliment pretvorili u propovjed!

Mi smo okidaci nase djece

Nasa djeca stalno upijaju nas ton, energiju i neverbalne signale. Da li smo svjesni da smo mozda MI ti koji izazivamo svoju djecu? Jos vaznije, da li ste svjesni da dijete reaguje na vas na odedjeni nacin upravo zbog nacina na koji vi tretirate njega, suptilno ili manje suptilno?

Da li nasa djeca prave za nas milion planova za jedan dan, kao mi za njih? Da li nam prijete ako necemo da jedemo hranu koju ne volimo ili obucemo nesto sto nam se ne svidja? Naravno, mi to radimo iz najboljih namjera, ali ako smo iskreni, vecina toga je cista manipulacija koja nam omogucava da stvari odradimo onako kako mi to zelimo.

Bitno je da, kao roditelji, shvatimo da samo nase prisustvo, cak i kada nista ne govorimo, ima uticaja na nase dijete. Zato uvijek treba da se pitamo: Kako ja doprinosim ovome sto se desava? I da, umjesto da sudimo o karakteru nase djece, budemo radoznali da saznamo njihova osjecanja i iskustva.

Kako pretvoriti reakciju u autentican izraz

Mnogi od nas osjecaju da nemaju druge opcije, sem da reaguju, kada nas djecije ponasanje izbaci iz cipela. Ne pada nam na pamet da kazemo sebi: Zasto sam se sada toliko uznemirila? Mogu li da izrazim svoju potrebu da drugaciji nacin, kad vec znam da ne dolazi od nekog zlonamjernog? Mogu li da odem iz ove situacije, kad je vec za mene nepodnosljiva?

Stanje u nasem spoljnom svijetu je, na mnogo nacina, odraz naseg unutrasnjeg svijeta. Nasa djeca su narocito efikasna ogledala, jer se od njih, za razliku od supruznika ne mozemo razvesti, niti ih napustiti kao prijatelje. Zbog toga smo, upravo u vezi sa njima, izazvani da ispitamo one aspekte sopstvene licnosti koje bismo najradije ili da negiramo ili izbjegnemo.

Postoje nacini da se djetetu odgovori, koji su jako drugaciji u odnosu na reakciju.

Primjer I

Reakcija: Prestani da se igras sa telefonom. Ne mogu da vjerujem da ne ucis za test. Skloni telefon ili cu ti ga oduzeti!

Autentican odgovor: Znam da ni ne primjecujes koliko te telefon ometa u ucenju. Vidim da nesvjesno izbjegavas svoj test. Kako mogu da ti pomognem da napravis plan kako da se za njega pripremis?

Ili

Vidim da ne mozes da se odvojis od telefona. Dajem ti jos 5 minuta da sam preuzmes odgovornost za to. Ako i nakon toga budes sebi dozvoljavao da izbjegavas svoje obaveze, moracu da ti uzmem telefon dok ne zavrsis sta treba. Ne zelim da dodjem u situaciju da moram to da uradim, ali moras mi pokazati da mozes sam sobom da upravljas.

Primjer II

Reakcija: Neposlusan si i bez postovanja. Ne mozes mi se obracati tim tonom. Kaznjen si za vikend.

Autentican odgovor: Vidim da osjecas potrebu da koristis taj negativni ton glasa sa mnom. Ocigledno si uznemiren, inace mi se ne bi tako obracao. Uzecu 5 minuta time-break-a. Predlazem da razmislis par minuta o tome kako zelis da da dodjes do onoga sto ti je potrebno.

Ili

Vidim da su te sada osjecanja potpuno obuzela. Zelim da cujem kako se osjecas, ali kada mi se obracas tako, stvarno mi je tesko da cujem tvoje srce. Kada budes zelio da podjelis svoja osjecanja sa mnom, a da me ne vredjas, tu sam za tebe.

Ili,

Tesko mi je da cujem da mi govoris tako ruzne rijeci. I ja imam osjecanja i povredjuje me kada mi se tako obracas. Sada cu izaci iz sobe da sebi dam malo prostora. Kada se budes osjecao spreman da mirno razgovaramo, mozemo opet pokusati.

Kada nasa djeca vide da im se obracamo iz SRCA i da ne zelimo da od njih napravimo lose momke, pruzamo im mogucnost da odbace svoj odbrambeni stavi i pridruze nam se u trazenju rjesenja koja bi nam oboma odgovarala. Nasa sveta duznost kao roditelja je da se sjetimo da svako dijete ima duboku potrebu da bude vidjeno, da ga cujemo i razumijemo i da nas ona konstantno pitaju: „Da li sam dobar, da li sam u redu, da li sam vrijedan?“

Od haosa ka miru

Kada nas djeca vide kako smo uzbudjeni kada dobijemo povisicu ili kada nas neko pohvali ili kako smo ocajni kada izgubimo posao ili dobijemo kilo ili dva viska, ona upiju to kako se nase raspolozenje mijenja u zavisnosti od spoljnjih okolnosti. Suprotno tome, kada nas vide postojane, odlucne i otporne na teskoce spolja, uce kako da „plivaju“ kroz zivot, umjesto da se bore. Naucice da ima dana kada smo gore, kao i onih kada smo dole, ali ni jedno ni drugo ne utice na to ko smo mi u sustini.

Ovakvo shvatanje ritmova zivota, pomaze nam da se suocimo sa problemima nase djece. Shvatamo da su njihova raspolozenja promjenljiva i da ona ne definisu njih kao sto ni nasa ne definisu nas.

Jedan od nasih najvecih saveznika u zivotu je tisina. Sjediti sam u tisini, mnogima nije prijatno, jer nas suocava sa nasom unutrasnjom prazninom na mjestu na kome bi trebalo biti nase pravo JA. Ipak navika da sjednemo par trenutaka sami, usmjereni samo na svoje disanje, pomaze nam da budemo svjesni toga sta je stvarno vazno u zivotu – veza sa samim sobom i drugima.

Kada je roditelji upitaju sta da rade kada njihova djeca padnu na testu, budu drska prema njima, udare brata ili njih, ostave otvorenu pastu za zube, dr Shefali kaze: Ne govorite nista pet minuta! Pauza prije nego sto progovorimo, omogucava nam da se fokusuramo na nacin na koji komuniciramo sa njima.

Tisina nam pomaze ne samo da vidimo sebe, vec i svoju djecu u potpuno drugacijem svijetlu. Pocinjemo da ih posmatramo i primjecujemo neverbalne znakove i signale koje nam salju. Imamo vremena da sebi postavimo neka pitanja:

-       Da li se radi o situaciji smrti i zivota?

-       Kako ovo izgleda iz sire perspektive?

-       Da li je ovo najbolji trenutak da se bavimo ovim pitanjem sa mojim djetewtom?

-       Kako sam ja doprinijela ovoj situaciji?

-       Kako se mogu najhumanije postaviti u ovoj situaciji?

Kada pricanje stvara probleme – vrijednost dubokog slusanja

Kada se stvari ne odvijaju u skladu sa nasim planom, mi vjerujemo da treba da razgovaramo sa nasom djecom. Iako treba razgovarati, naravno, ponekad taj nas instinkt da pricamo dolazi od nase unutrasnje neugodnosti i zabrinutosti i prije je njihov odraz, nego izraz stvarne zelje da stvorimo autenticno partnerstvo. Razlog zbog kojeg nasa djeca nekada ne vole da pricaju sa nama je taj sto osjecaju da nasa zelja za pricom ima veze samo sa nama – nasom potrebom da upravljamo nasom uznemirenoscu i kontrolisemo ih.

„Mama, mrzim da pricam sa tobom jer ti nikad ne slusas. Mrzim sto mi uvijek govoris sta ja treba da radim, osjecam i mislim.“

Siguran znak, da li se radi o kontroli ili stvarnoj povezanosti, je nacin na koji nasa djeca odgovaraju na nasu pricu - da li se otvore i pricaju sa nama, ili postaju sve uznemirenija i cutljivija.

Dr Shefali ohrabruje roditelje da pricaju samo kada je to neophodno, pogotovo sa pred-pubertetlijama i tinejdzerima. Do desete godine, nasoj djeci je jako poznata nasa prica i sta cemo reci. Ne trebaju im nasi savjeti, ni opomene. Ono sto im stvarno treba je da ih saslusamo i uskladimo se sa njima. Napravite prostora da vam oni sami pridju kada to pozele. Da bi se to dogodilo, mi treba da udjemo u tisinu i postanemo neko ko privlaci vezu.

Toliko nas rodtielja treba da prestane da pravi zajednicku gresku da kopa, istrazuje, ispituje, nagadja, moralizuje, teoretise, pretpostavlja, zakljucuje, kritikuje, sudi, grdi i sve ostalo sto nas otudjuje od nase djece. Umjesto toga, treba da sto vise cutimo, budemo otvoreni, bez osude, bez kritike, vodeci racuna da ne trpamo sebe tamo gdje nam nije mjesto.

Govoriti iz SRCA, umjesto iz GLAVE, znaci govoriti MALO. Srcu nisu potrebne rijeci da bi komuniciralo, samo otvorenost i toplina. A to je energija. Dodir ruke ili susret pogleda postaje mocan. Duboko slusanje nema nikakve veze sa popustanjem. Radi se o tome da prenesemo svoju paznju, raspolozivost i svjesnost.

Kada je 12-godisnja kcerka zamolila da joj ponovo opere zube, kao kada je bila mala, majka je prvo reagovala sa: Daj, ne budi blesava, ti si savrseno sposobna da peres sama zube! Onda se zapitala zasto to njena kcerka zeli, da bi odmah shvatila. Zelila je da se ponovo povezu na nacin na koji su bile povezane kada je bila mala. Majka je odgovorila: Naravno, bice mi cast. I meni nedostaju ti dani. Kcerka je bila odusevljena i uzivale su pretvarajuci da joj je opet cetri godine.

Mi mislimo da ce nase mirne rijeci zavarati nasu djecu, kada smo uznemireni. U stvari ce nasa djeca osjetiti samo nasu uznemirenost, a nece cuti nase rijeci.

Strpljenje

Nas zadatak je samo da posijemo sjeme, a onda da stanemo sa stane i gledamo sa uzbudjenjem kako nasa djeca zalivaju one biljke koje rezonuju sa njima, a zanemaruju one koje ne rezonuju. Uznemirenost se pojavljuje samo onda kada MI zelimo da izaberemo za njih koja sjemena da zalivaju, a koja ne. Ko smo mi da im to odredjujemo?

Roditeljstvo nije mentalna igra strateskih intervencija. To je putovanje sa vjerom, koja funkcionise samo kada se stvarno prepustimo Univerzumu i njegovom obilju energije. Sto smo vise u stanju da vjerujemo, to smo manje uznemireni za buducnost nase djece.

U danasnjem ludom vremenu, stvaranje slobodnog vremena je umjetnost sama za sebe.

Oni koji su sposobni da organizuju svoj zivot tako da imaju dovoljno slobodnog vremena, u stvari time daju sebi mogucnost da napune svoje baterije. Umjesto da ih vide kao procardane trenutke, osvijesteni roditelji ce ih shvatiti kao neprocjenjive trenutke za povezivanje, kreativnost i zabavu. Nasoj djeci je potrebno da nauce da zivot nije ni samo rad ni samo zabava. Pronalazenje ravnotezu izmedju ovo dvoje je dio umjetnosti svjesnog roditeljstva.

Od uloge roditelja do uloge duhovnog mentora

Kada se vezemo samo za ulogu roditelja, a ne vidimo sebe kao duhovnog mentora svoje djece, ogranicavamo svoj kapacitet da se sa njima povezemo na reciprocnoj osnovi kao saveznici na najdubljem nivou. Duhovni mentor je onaj koji moze da bude roditelj i prisutan je za svoje dijete, ali ima jasnu svijest o tome da mu treba omoguciti da se razvije kao duhovno bice.

Umjesto da se fokusiramo na to da li je dijete pravilno rijesilo sve zadatake na kontrolnom, fokusiramo se na to kako se dijete osjeca ako nije rjesilo sve zadatke. Umjesto da se fokusiramo na to da li se dijete uklapa u odredjenu drustvenu kliku, fokusiramo se na to sta dijete osjeca prema samom sebi kada je samo. Nas interesuje koliko glasno se smiju, koliko duboko osjecaju, da li vole bez straha i koliko nesputano placu.

Moc protivotrova

Priroda uvijek ima nacin da nadje ravnotezu. Hladno i toplo, svijetlo i tamno, zivot i smrt. U svakoj stvarnosti je i njena suprotnost. Kada bismo mogli da se sjetimo ove kljucne istine, mogli bismo da drasticno promijenimo odnose sa svojom djecom.

Nasi problemi sa djecom ne proizilaze iz sukoba nasih energija, vec kada i dijete i roditelj ispoljavaju JEDNAKO ponasanje, udarajuci glavom u glavu. Zato, umjesto da se pozivamo na nase roditeljsko pravo „zato sto ja tako kazem“, treba da ispoljimo drugaciju energiju – protivotrova. Tako cemo, ako je dijete jako uznemireno, mi pokusati da budemo smireni; ako je dijete agresivno, pomoglo bi da mi smanjimo svoju agresivnost.

Kada pricamo ili pokusamo da se sa djetetom povezemo sa istom emotivnom energijom kao sto je njegova (a sto smo skloni da radimo kao roditelji), mi time pojacavamo tu energiju, umjesto da je smanjimo. Zato nikada ne upali da pricamo sa uznemirenim djetetom. Kada mu kazemo: Gledaj to sa vedrije strane! Ajde da pricamo o necem drugom! Znam kroz sta prolazis, ali… - to samo povecava njegovu uznemirenost. Ali, kada mi napravimo promjenu u nasoj energiji, time mu dajemo prostor i dozvolu da promijeni svoje ponasanje.

Moc kontejnera

Kljucni aspekt raspoznavanja onoga sto treba da pojacamo, a sta da smanjimo kod nase djece, je nasa sposobnost da budemo njihov emotivni kontejner, kada je njihova energija destruktivna. To znaci da ostanemo posmatrac njihovih emocija, a da nas te emocije ne povuku.

Kada dijete ima jake emocije, treba sebe podsjetiti da je samo obuzeto jakim emocijama i ostati miran, bez reakcije. Pomislimo tada na neko sveto energetsko mjesto (miran planinski vrh, ogromnu unutrasnjost katedrale, mirnocu okeana,…). Na taj nacin ih ucimo da ce to proci i oni ce se vratiti u centar svog bica.

Evo nekoliko nacina da stvorimo takav prostor unutar sebe:

-       Prostor za radoznalost: umjesto da pokusavamo da ih kontrolisemo, pokusacemo da ih razumijemo: Zanima me sta mislis o ovome?; Pitam se kako se osjecas. Mozes li mi reci?; Voljela bih da znam kako si dosla do takvog zakljucka. Mozes li mi reci?; Odusevljena sam kako razmisljas. Voljela bih jos da cujem o tome. Dozvoljavamo im da sami dodju do zakljcka, ne namecuci svoje vidjenje ili misljenje.

-       Prostor za razmjenu: mozda cemo pozeljeti da sa djetetom podijelimo neka svoja iskustva iz djetinjstva; dok god ih ne koristimo kao pridike, ovo moze biti od pomoci – otvarajuci svoje srce, ucimo ih da je sigurno i za njih da to urade.

-       Prostor za humor: kada povucemo oruzje kontrole, mozemo cak situaciju predstaviti na humoristican nacin, cime cemo im dati vaznu lekciju o tome da zivot nije nikakva tragedija, nista nije tako strasno da ce svijet propasti, zivot ti uvijek pruza razlog za smijeh…

-       Prostor za kreativnost: kada smo smireni, lakse cemo se sjetiti da djeca imaju pravo da grijese. Poenta djetinjstva nije da se bude savrseno, nego da se uci i raste. Mozemo koristiti neke tehnike poput – igre izmjenjenih uloga: kada dijete glumi nas, a mi njih, sto omogucava djetetu da stvari sagledava iz nase perspektive; igra uloga: nema boljeg nacina da dijete nesto nauci nego da to vjezba sa nama nekoliko dana ili nedelja – od polaska u skolu, do odlaska na spavanje itd.

Korist od uzimanja PAUZE je trenutna. Oci nase djece se razvedre, ramena opuste, a njihova srca kazu: Hvala ti sto me tretiras kao ljudsko bice i sto razumijes da i ja zasluzujem sansu da ucim iz svojih gresaka!

Od emocija do osjecanja

Ljudi obicno mijesaju emocije sa osjecanjima (feelings), iako se radi o razlicitim stvarima. Jednostavno receno, reagujemo emocijama onda kada ne mozemo da upravljamo svojim osjecanjima. Kada se osjecamo neprijatno, stvaramo dimni zid reaktivnosti, pa na pr. jedemo, pijemo, pusimo, krivimo, osudjujemo, imamo tantrume itd. To je zbog toga sto vecina nas nije naucila da stvarno OSJECA osjecanja, vec ih prebacujemo na sebi bliske osobe u formi emotivne reakcije. Kada stvarno osjecamo svoja osjecanja, nemamo vremena za emotivnu reakciju. Utisamo se, umirimo i dozvolimo da nas znacaj tog osjecanja duhovno razvija.

Osjecanja su barometar nase duse, a nase emotivne reakcije su pokazatelji da je nas EGO aktiviran.

Medjutim, posto smo nauceni upravo suprotno, prijatnije nam je da napravimo dramu i pustimo emocijama na volju. Djeca su nase prve mete, ali ona nisu u stanju da se nose sa nasim projektovanim emocijama i taj teret je preveliki za njih. Zato bismo mi sami trebali da se pozabavimo nasim unutrasnjim stanjem, kako ona ne bi morala da taj teret nose do kraja svog zivota.

Prvi korak je da odemo ISPOD emocije i zapitamo se: Zasto vicem na svoje dijete? Na povrsini, to moze izgledati kao da se bojite da se ono nece dovoljno naspavati, ali u dubini se mozda radi o tome da ste VI umorni i da vam je san potreban. Drugim rijecima, emocija je usmjerena na dijete, ali osjecanje je da nam treba vise samo-njege. U tom slucaju, mogli bismo reci djetetu: Jako sam umorna, imala sam dug dan. Nemam vise snage i treba mi odmor. Zato sam ovako nestrpljiva. Mozes li, molim te, da mi pomognes. I ti treba da se odmoris.

Svijest o tome sta se desava u nama je kljucno, kako ne bismo svoje nerjesene probleme natovarili na svoju djecu. Kada sjednemo sa burom svojih emocija u sebi i mirno ih posmatramo, a ne pravimo dramu sami sebi oko njih, smiricemo se i integrisati jos jedan dio nase proslosti, zbog cega cemo biti jos jaci i mudriji. Sto nas manje savladavaju emocije, otkrivacemo sve jasnije da smo mi sami daleko vise nego nas EGO.

Problem u osnovi svih konflikata u nasim zivotima, i u svijetu, je da nam nije dozvoljeno da osjecamo to sto osjecamo. Umjesto toga, nauceni smo da iskrivimo ono sto osjecamo i to okrenemo protiv drugih.

Vezanost za to kako se osjecaju nasa djeca, u stvari je suprotno od toga da im dozvoljavamo da osjecaju. Mi mjesamo nasu zainteresovanost za njihova osjecanja sa prihvatanjem njihovih osjecanja i mislimo da im time dajemo prostora. Medjutim, bilo kakva opcinjenost njihovim osjecanjima, ili nas nesvesan emotivni naboj oko njihovih osjecanja, salje im signal da se osjecanja treba bojati. Umjesto da se ponasamo neutralno kada su njihove emocije u pitanju i tretiramo ih kao nesto ne samo normalno, nego i neizbjezno, nasa nesvjesna opterecenost njima, blokira ta osjecanja, a nekad ih cak i pojacava.

Djeca treba da dobiju poruku da su osjecanja, kao i strahovi, dio svakodnevnog zivota. Uvijek ce biti osjecanja, straha i misli. Ako im dozvolimo da postoje, a ne mijesamo se sa njima, ne kontrolisemo ih, niti izbjegavamo, ona ce dolaziti i odlaziti na prirodan nacin. Upravo kada pokusamo da intervenisemo i da upravljamo njima, postaju izoblicena.

Mozemo samo reci: Tuzna sam. Ili Osjecam se frustrirano. Jednostavno i jasno priznavanje nasih osjecanja, omogucava nam da ih raspoznamo i da ne budemo njima savladani.

Kada nas djeca vide obuzete samim sobom, nepredvidljive, divlje, ne samo da prestanu da nam vjeruju, nego pocinju i da nas se boje. Na zalost, kada vidimo strah u djecijim ocima, mi pomislimo da vidimo postovanje. Takvo ponasanje moze da rezultuje povrsinskom poslusnoscu, ali ispod te povrsine, dijete je preplavljeno emocijama poput ljutnje, ozlojedjenosti i, ako se nastavi, na kraju i ogorcenosti.

Da li to znaci da se ne mozemo nikad osjecati uznemireni sa nasom djecom? Ne, naravno, ali je pitanje kako cemo se u takvoj situaciji ponasati. Da li cemo nastaviti da reagujemo emotivno ili cemo naci zdraviji nacin da pokazemo nasu povezanost i brigu?

Kada izvucemo emotivni element iz bilo koje situacije i predstavimo svoja iskrena osjecanja o necemu, kreiramo osjecaj da smo partneri. Dijeliti svoja osjecanja sa svojim djetetom je dijametralno suprotno od emotivnog reagovanja. Posramljivanje je uklonjeno, kao i svaka emotivna zapaljivost. To otvara prostor za razgovor o problemu, u kome obe strane imaju pravo na svoje misljenje, i koji se treba zavrsiti postignutim dogovorom, u kome, opet, svaka strana ima odgovornost da ga postuje.

Naravno, ovaj pristup zahtijeva daleko vise vremena i energije, nego da izreknete djetetu kaznu i kazete „to je tako, zato jer sam ja to rekao“.

Ne postoji niko ko moze da odbrani nasu djecu od nase reaktivnosti. Ona nemaju drugog izbora nego, ili da joj podlegnu, ili da nam uzvrate. I jedno i drugo, trosi njihovu energiju u vjecitoj borbi sa nama, umjesto da je koriste za sanjarenje i igru. Treba da zastitimo dusu svoje djece. Ona su nam dosla da izraze svoj autenticni glas, a ne da budu nasa kopija.

Od isprepletenosti do nezavisnosti

Primjer: Majka stalno maltretira sina oko uspjeha u skoli (a on se sve manje trudi), jer se boji kako ce se on, kao crnac, snaci u surovom svijetu oko njih, ako ne bude uspjesan. Njen strah za buducnost njenog sina je ogroman. Dr Shefali joj kaze da je taj strah potpuno opravdan, jer je njen. O osjecanjima ne treba suditi. Ona naprosto postoje i moraju da se osjete takva kakva su. Problem je u tome sto majka to svoje osjecanje nije osjecala, vec je svoje reakcije projektovala na sina, gnaveci ga i muceci svaki dan. Time je zelila da ga ojaca, a u stvari mu je porucivala da, takav kakav je, nije dovoljno dobar.

Kada je pitala kako da osigura da ga surovi svijet oko njih ne tretira na nefer nacin, dobila je odgovor da ona ne moze nista da osigura (kao sto ne moze da osigura da avion kojim leti nece pasti). Ako shvatimo da nista u zivotu nije sigurno, prestacemo da trazimo takvu vrstu garancija. Nema nacina ni da znamo koliko ce nasa djeca biti otporna na udarace zivota. Jedino treba da znamo da im, tovareci im jos i nas strah na ledja, sigurno ne pomazemo. Majka je na kraju shvatila da je njen strah, u stvari, paralisao sina i ucinio ga da se osjeca toliko lose da je zamrzio sve sto je u vezi sa ucenjem i skolom.

Neka djeca ce biti meta seksualnih predatora – naucimo ih da postuju svoje granice i da nam prijave bilo kakvo nasilje. Neka djeca ce se suociti sa vrsnjackim nasiljem – naucimo ih da ga prepoznaju i  kako da mu se suprotstave.

Da li to znaci da, ako ima slabe ocjene, da ga samo tako pustim? – Vas fokus ne treba da bude na njegovim rezultatima, nego na vama samima. Treba da se pitate: da li sam stvorila uslove koji omogucavaju da moj sin iskusi svoj odnos prema uspjehu i neuspjehu? Ili se ja petljam u taj proces? Kakvu energiju unosim u ovu situaciju? Ucim li ga samopouzdanju ili samoosudjivanju?

Zamka emotivne fuzije

O emotivnoj fuziji govorimo kada roditelj nije u stanju da pravi razliku izmedju svojih i djetetovih osjecanja. Sto postajemo svjesniji, to smo vise u stanju da ih razlikujemo (kao kada gomilu sa carapama razvrstavamo i svacije carape stavljamo u njegovu korpu).

Emotivno odvajanje od djece moze se nekome od nas uciniti zastrasujuce, zato jer mislimo da nas to razdvaja od nase djece. Radi se upravo o suprotnom, to nam omogucava pravu povezanost sa nasom djecom, jer ih konacno vidimo onakve kakvi su zapravo, a ne nasu predstavu o njima.

Zato se neki roditelji osjecaju ugrozeni kada se njihovi tinejdzeri suprotstave njihovoj kontroli i zatraze svoju samostalnost. Govorimo o tinejdzerskoj pobuni, a u stvari se radi o pobuni roditelja protiv prava tinejdzera na vecu samostalnost. Roditelji to obicno rade tako sto pokusavaju da pojacaju kontrolu. Tinejdzeri rade upravo ono sto i treba da rade – iniciraju odvajanje od roditeljskih projekcija, kad vec roditelji to nisu uradili na nacin na koji je trebalo da urade. Bitke koje slijede su posljedica rata koji roditelji vode protiv prirodnog, zdravog i neophodnog odvajanja koje tinejdzeri pokusavaju da ostvare.

Razvijanje emotivne samostalnosti

Kada prestanemo da svoju sliku svijeta ubacujemo u njihovu glavu, pocinjemo da postujemo njihova osjecanja, vrijednosti i izbore koje oni prave u svom zivotu. Vidimo ih kao bica odvojena od nas i shvatamo koliko smo privilegovani time sto mozemo da im pomognemo da pronadju sopstveni put.

Djeca, kojoj se dozvoli da osjecaju svoja osjecanja i iskuse zivot na svoj nacin, osnazena su da preuzimaju adekvatne rizike i dozive zivot kao avanturu. Buduci da su sigurni u svoje JA, mogu da imaju povjerenja i da vole otvorenog srca. Kao rezultat toga, ne boje se da nam se obrate kada smo im potrebni.

Razlicitim sitnicama, mi svojim najdrazim govorimo da nemamo povjerenja u njih i da ne vjerujemo da su dovoljno jaki da sami shvate neke stvari. Umjesto da ih stalno zapitkujemo kako su, sta se desava, treba da imamo vjere u bliskost nasih odnosa i da ce nam se obratiti ako im nesto zatreba.

Kada se djeca zatvore u sobu, trazeci da budu sama ponekad, postovanje njihove zelje govori im da roditelj ima povjerenja u vezu izmedju njih dvoje. Naravno, kada treba da jedu ili uce, mozemo uci, samo ne treba da to radimo iz nase potrebe.

Kada nase dijete kaze: Glup sam!, tradicionalan pristup nam kaze da ih razuvjerimo rijecima: Nisi glup, ti si pametan. Da li ce to ublaziti njihovu brigu i osjecaj da nisu dovoljno dobri? Nece, samo ce im nametnuti nase misljenje.Ono sto je vasoj djeci potrebno u tom trenutku nije da se osjete pametnim, nego da nauce da procesuiraju osjecanje da su „glupi“.

Ovdje mi grijesimo kao roditelji. U nasoj zelji da im olaksamo kada vidimo da pate, ulecemo, mijesamo se u njihov odnos sa samim sobom. Umjesto toga, treba da se podsjetimo da su osjecanja – samo osjecanja. Ona ne definisu licnost. Kada nam ovo postane jasno, postajemo manje uznemireni oko toga kako se mi ili nasa djeca osjecaju u bilo kom trenutku, sto nam omogucava da im pomognemo da se suoce sa cijelom paletom svojih osjecanja.

Ne plasite se neslaganja

Kada nasa djeca shvate da neslaganje nije znak da nesto nije u redu, ona razvijaju vjeru u sebe i izrazavanje svojih osjecanja. Nauce da prihvate neslaganje u svojim odnosima i ne plase se neprijatnosti da pregovaraju izmedju razlicitih misljenja.

Primjer: Majka i kcerka se stalno svadjaju oko sitnica. Vriste po kuci i jedna drugoj izgovaraju grozne rijeci. Majka kaze kako je prije bilo idilicno i da je odjednom kcerka pocela da se ne slaze sa majkom. Ispostavlja se da je majka toliko kontrolisala svoju kcerku da ona nije bila u stanju da razvije sopstveno misljenje. Kada je konacno pozeljela da to okonca, izbile su ove svadje. Majka je konacno naucila da dozvoli neslaganje i da prihvati drugacije misljenje, jer je shvatila da prekid povezanosti ne uzrokuje neslaganje, vec netolerantan odnos prema razlicitom misljenju.

Prihvatanje bola

Primjer: Majci beba padne sa kreveta na pod. Majka prozivi horor u narednim satima, razmisljajuci o tome sta ce biti sa njenim djetetom i u potpunosti prozivi osjecaj uzasne boli (nemajuci nikog drugog da okrivi za incident). Sutradan su svi primjetili koliko se promijenila, postala vise prisutna, saosjecajnija, otvorenija i manje „u svojoj glavi“.

Cak i najgora, najteza, najstrasnija osjecanja nas ne uniste. Naprotiv, nauce nas empatiji. Bolna osjecanja imaju potencijal da nas razviju daleko „dublje“ nego nasa osjecanja srece.

Od osude do empatije

Nasa prva reakcija na negativnu situaciju je, najcesce, i sama negativna. Kao da smo programirani da tako reagujemo – kao da nam se cini da bi pozitivna reakcija znacila da smo na neki nacin izgubili obraz.

Empatija je sposobnost da se povezemo sa onim sto drugi osjeca. Jednostavno treba da priznamo validnost tudjih osjecanja, kao sto zelimo da se priznaju nasa osjecanja. Djeca su u stanju da prepoznaju kada su njihova osjecanja priznata, a kada se radi samo o manipulaciji da bi se osvarila zelja roditelja. Tada ona osjecaju da ih roditelj stvarno ne cuje i da njihove zelje nisu vazne. A kada to osjecaju, ne zele da saradjuju i zatvaraju se potpuno.

Prihvatanje mora da bude STVARNO prihvatanje.

Primjer: Djevojcica odbija da izadje na takmicenje, a roditelji pokusavaju da je nagovore. Pocinju sa razumijevanjem, pa sa podmicivanjem i na kraju pobjesne kad nista ne upali. Nisu shvatili da je trebalo samo da prihvate anksioznost svog djeteta i pomognu joj da se suoci sa tim neprijatnim osjecanjem. Umjesto sto su joj govorili, nema cega da se bojis, trebalo je da joj kazu: Uznemirenost je normalna, nemoj da brines sto se tako osjecas. Tretiraj je isto kao da se radi o sreci ili uzbiudjenju. Samo je pusti da bude takva kakva je, nemoj da se boris protiv nje. Ona ce nestati sama od sebe. Naravno, prije toga je trebalo da roditelji potpuno odustanu od namjere da na bilo sta nagovore svojeu kcerku i da se potpuno pomire sa tim da se ona nece takmiciti.

Mi kazemo da zelimo da nasa djeca budu odvazna i da potpuno ucestvuju u zivotu. Ipak, nasa opsesija njihovim rezultatima ohrabruje strah u djeci, hendikepirajuci ih uznemirenoscu koja ih onda sprijeci da daju sve od sebe. Djeca osjecaju da nas ne interesuje trud, nego samo rezultati. Zato onda odustaju. Ne zato sto su lijena, nego zato sto su uznemirena zbog neuspjeha.

Cilj je da pomognemo djeci da razumiju i nose se sa svojim osjecanjima. Osjecanja njima upravljaju svakako, treba da ih naucimo kako da „plivaju“ sa svojim osjecanjem, umjesto da ih ona „potope“. Preduslov za to je da prvo mi ne budemo obuzeti uznemirenoscu zato jer je nase dijete uznemireno.

Primjer: Dijete nece da ide u skolu. Umjesto da mu kazemo: Ne budi blesav, moras da ides u skolu, ili: Nema cega da se bojis, ili jos gore: OK razumijem da ne zelis da ides u skolu. Ne moras da ides (sto samo dijete uci da treba da kapitulira pred jakim osjecanjem), treba da to osjecanje prihvatimo tako sto cemo zamoliti dijete da nam ga nacrta ili da isprica pricu o njemu. Ispricacemo mu neku pricu iz naseg djetinjstva. Zatim mu objasniti da je to osjecanje sasvim normalno i prirodno. Kada dijete bude u stanju da prihvati to osjecanje, bice mu lakse. To je prava empatija – ne saosjecanje sa djetetom i pokusaj da ga spasimo, vec da mu pomognemo da se suoci sa strahom u sigurnom okruzenju. Uglavnom tada strah sam od sebe i nestane, ne odmah nego u svom ritmu. Igranje uloga i zamjena uloga su odlicne tehnike koje pomazu djeci u ovom procesu ucenja da plove svojim unutrasnjim pejzazima.

Ocistiti prvo sebe iznutra

Anksioznost/uznemirenost diriguje vecinu naseg ponasanja. Nauciti kako se nositi sa nasim strahom, je pravi izazov za roditelje, jer im omogucava da to isto nauce svoju djecu. Treba nauciti kako da se „sprijateljimo“sa svojim strahom.

Zamislimo kako ga stavljamo na suvozacevo mjesto i pustimo ga da je uvijek pored nas, dok mi vozimo kola naseg zivota. Dok god njemu ne prepustimo volan, imamo moc nad njim. Ne treba da u sebi razmisljate o njemu (self-talk). Samo treba da ga konstatujete i ne radite nista. Samo da budete svjesni da je tu, uz vas (i da ce vjerovatno uvijek i biti). I da vas to ne sprijecava da zivite svoj zivot.

Od discipline do prosvjetljujucih granica

Jednom kad naucite da se uskladite sa sobom i svojim djetetom, sledeci najvazniji zadatak roditelja je umjetnost i disciplina kreiranja granica. Najvaznije je da shvatimo da se svi disciplinski problemi sa djecom desavaju zbog nedisciplinovanosti samih roditelja.

Djeci je potrebna struktura i predvidljivost u njihovim zivotima. Osnovnu strukturu dana treba da postavi roditelj i ona treba da bude prilagodjena, kako posebnim potrebama djeteta, tako i cijele porodice. U tom okviru, medjutim, treba da postoji dovoljno prostora za spontanost, nestruktuiranu igru i zabavu.

Ako kreiramo jasne, dosljedne i saosjecajne granice za nasu djecu, nece nam biti potrebna strategija za disciplinovanje djece.

Ne mozete uspostaviti granice ako ih sami nemate!

Razlog zasto djeca ne postuju nase granice je nasa nesposobnost da ih jasno postavimo. Obe strane gube zbog ove konfuzije i nejasnih granica: djeca osjecaju da ih ne razumijemo i ne vrednujemo, a mi se osjecamo ignorisani i bespomocni.

Granica je nesto sto mora da se osjeti i na fizickom i na energetskom polju. Ili je ima, ili je nema. Vi, a ne vasa djeca, treba da odlucite da li je ta granica iscrtana na pjesku ili ugravirana u granit.

Djeca odmah osjete nasu nedosljednost, pogotovo kada joj je korjen u strahu, kao sto je na primjer strah od toga da se necemo dopasti ili strah da smo sebicni. Razlog zasto se razbjesnimo na nasu djecu kada nas pritiskaju je taj sto nas tjeraju da se suocimo sa svojom nespremnoscu da se zauzmemo za sebe i ono sto mislimo da je „pravilno“ za razvoj nase djece. Onda kada je nama jasno sta treba da se dogodi, nemamo problem da to djeci i saopstimo.

Kada bi djeca mogla da formulisu svoje misli oko granica vjerovatno bi rekla nesto ovako:

„Hej, mama, mozes li da se saberes i kazes mi o cemu se ovdje tacno radi? Jedan dan je da, drugi dan je ne. Sta je ovdje pravo ogranicenje? Nemoj da te pokolebaju moji tantrumi i raspolozenja. Ja samo testiram da vidim da li ti tacno znas o cemu pricas. Kad vidim da znas, vjerovatno cu to prihvatiti, iako ne bez borbe, jer stvarno pokusavam da otkrijem svoje granice. U stvari mrzim da se borim, tako da sto si jasnija i ja cu se manje opirati, obecavam, Samo, nemoj da budes diktator sa mnom. Budi ljubazna i puna ljubavi kada postavljas granicu. Budi strpljiva sa mnom dok je ne naucim. I vise od svega, oprosti mi kad je predjem."

Ako smo iskreni prema sebi, priznacemo da vecinom i ne znamo koji je pravi razlog zbog kojeg postavljamo granicu za nase dijete. Vecina nasih granica su nastale kao nasa reakcija na sadasnji trenutak, dakle, zavise od toga koliko smo umorni ili zabrinuti.

Roditelji treba da postave sebi ova pitanja da bi lakse utvrdili svrhu granice koju postavljaju:

-       Da li granica sluzi i vasem i djetetovom visem JA (a ne samo vasem EGU)?
-       Da li se radi o granici o kojoj ima pregovora ili o njoj nema pregovora?

Svaka granica koju postavite treba da za svrhu ima djetetov optimalni razvoj. Njena svrha ne bi trebalo da je nas komfort ili otklanjanje nase zabrinutosti. Granice treba da jacaju otpornost nase djece i pomazu im da se osjecaju sigurno. One treba da im pomognu da se nose sa zivotnim iskusenjima. Takve su sledece:

-       Postovanje samog sebe – samo-njega putem higijene i sna,

-       Postovanje okoline – uredna soba i kuca,

-       Postovanje svog razuma – proces edukacije,

-       Postovanje porodice i zajednice – povezivanje i doprinos drustvu.

Kada postavimo granicu koja ima visu svrhu, u slucajevima kada nas djeca testiraju i iskusavaju nasu odlucnost, pomisao na ovu viziju i svrhu granice (da sluzi djetetovom visem dobru), moze vam pomoci da je odrzite.

Naravno, moramo se i sami ponasati u skladu sa onim sto pricamo. Ne mozemo jedno govoriti njima, a mi raditi nesto drugo.

Vazno je takodje, da, prije nego je postavimo, dobro razmislimo o tome da li se o granici moze pregovarati ili ne. Ako odlucimo da je NE, onda moramo da to istjeramo do kraja.

Buduci da je dr Shefali ostar protivnik bilo kakvog kaznjavanja djece (tjeranja u cosak, time-out isl.), ona vjeruje u snagu prirodnih i logicnih posljedica. One nisu nametnute. Ne zadajemo mi te posljedice. One proisticu upravo iz odgovora na pitanje: Koja potreba je izrazena kroz ponasanje mog djeteta? Zasto se moje dijete ovako ponasa? Sta osjeca sada? Da li treba da nauce neku vjestinu iz ovoga? Ili im je potrebno nesto drugo od mene sada? Kada otkrijemo koja je to potreba, mozemo povezati odgovarajucu posljedicu sa uzrokom.

Kada postavljamo ogranicenje, vazno je da se odupremo iskusenju da pricamo price i pridikujemo ili postidjujemo dijete. Treba da smo mirni, u sadasnjem trenutku i da mirno ponavljamo nas zahtjev, dok dijete ne shvati da necemo odustati dok ne poslusa. Kada dijete uvidi da roditelj stvarno misli ono sto govori, trebace mu manje vremena da nas poslusa.

Zamislite da je vase dijete alergicno na cokoladu? Da li biste se onda premisljali da li da mu ipak dozvolite da je pojede, bez obzira koliko vas ono iskusava? Naravno da ne biste. Vjerovatno biste mu rekli: Znam da sada ne mozes da razumijes moje razloge, i ne moras. Jednog dana ces razumjeti.

Nefleksibilan pristup treba koristiti samo kada je nesto sigurno. Ako ima mjesta za sumnju, onda granicu treba postaviti tako da bude rezultat pregovaranja izmedju djeteta i roditelja. Jednom kada je granica dogovorena, na nama je da je se drzimo koristeci pri tom: jasnocu, dosljednost i saosjecajnost. Takodje, treba da budemo spremni da ponovo pregovaramo o tome, kada se ukaze potreba.

Otpor nase djece je prirodan. On je znak zdrave psihe, inteligencije i hrabrosti. Zasto biste zeljeli da vas vase dijete slijepo slusa? Ne zelimo da ogajamo djecu koja ne misle svojom glavom.

Kako ovo izgleda u stvarnom zivotu?

Ponasanje: Dijete ne postuje ogranicenje za gledanje u ekrane
Potreba: Kontrola impulsa, granice, postovanje vremena
Posljedica:

1.    Pitanje: Sta mogu da ucinim da pomognem svom djetetu u vezi sa ovom potrebom?

2.    Pokusajete da naucite dijete da postuje vrijeme. Kupite mu sat sa tajmerom; napravite tablicu u koju cete zajedno upisivati vrijeme koje provodi na ekranu.

3.    Stavite djetetu do znanja da, ukoliko ne bude mogao da uradi pod 2. da cete morati da mu oduzmete ekrane, dok vas ne uvjeri da je sposoban to da radi sam.

Sta uraditi kada se dijete ponasa drsko prema vama? Kakva je tu prirodna posljedica?

Grubost djeteta nije nikada ono sto izgleda na prvi pogled i kljucno je pronaci koja je to potreba koja ga nagoni na takvo ponasanje. Dijete se mozda osjeca obespravljeno, „zaguseno“, zbunjeno, dezorjetisano, ili smatra da mu svako pravo pripada. Svi ovi razlozi dolaze od pogresne energije roditelja. Kada se dijete osjeca dovoljno slobodno da bude drsko i bez postovanja prema roditelju, dolazimo do pitanja sposobnosti roditelja da se sa njim poveze, zajedno sa nesposobnoscu da uspostavi koherentne granice.

Iako ovo drsko ponasanje odmah shvatimo licno i skloni smo da odmah jednako negativno reagujemo, trebalo bi, u stvari, da se malo izmaknemo i duboko udahnemo. Kada depersonalizujemo situaciju, treba da se pitamo sta nam dijete pokusava da kaze, ispod ovih grubih rijeci i loseg ponasanja. Tako cemo biti u stanju da pronadjemo empatiju u sebi i povezemo se sa njim.
 
Shvaticemo da smo, najvjerovatnije, mi uzrok takvog ponasanja. Mozda smo bili suvise navalentni, ili smo ga zanemarili, bili nedosljedni. Kad se mi promijenimo i ono ce. Mozda smo svom djetetu dozvolili previse, stvarajuci u njemu taj osjecaj da mu je sve dopusteno i da na sve ima pravo. Mozda ga previse kontrolisete i bdijete nad svakim njegovim trenutkom. Kada otkrijemo sta je uzrok, djecije ponasanje moze se promijeniti.

Koliki je vas koeficijent utjelovljenja?

Kada vas djeca ne slusaju, mi mislimo da mozemo da ih naucimo zivotnim principima kroz verbalne instrukcije i kazne. To nije efikasan nacin. Mnogo bolje ucimo putem apsorpcije. Da bi nasa djeca apsorbovala nas nacin, treba da utjelovimo svoje vrijednosti tako da one zrace iz nas.

Nasa djeca kupe nase neverbalne signale, koji su rezultat nasih iskustava u zivotu i ona su ta koja im govore da li je zivot nesto u cemu treba uzivati ili ga se plasiti.

Utjelovljavanje pocinje na nivou osjecanja. Ako mi ne osjecamo ono sto zelimo da nasa djeca osjecaju o necemu, ona ce to osjetiti. Ako imamo imalo straha ili otpora, ona ce to odmah shvatiti.

Redefinisanje discipline

Moramo dozvoliti svojoj djeci da se pobune protiv nas, kada je to prikladno. Kada shvatimo sta znaci to da tretiramo svoje dijete onako kako bismo mi zeljeli da nas drugi tretiraju -  kao suverena bica koja zasluzuju da se dostojanstveno odgajaju – napusticemo sve stare obrasce oko disciplinovanja i naci nove nacine da poducavamo svoju djecu.

Od bojnog polja do pregovarackog stola 
Mnoge bitke sa nasom djecom uzrokovane su gazenjem njihovih suverenih prava. Kada odustanemo od zelje da budemo superiorni i samo mi imamo pravo, mozemo naci zajednicki dogovor sa nasom djecom. Treba da shvatimo da je njihova zelja da ih tretiramo ravnopravno znak njihovog zdravlja i pravilnog razvoja, a ne izraz prkosa ili loseg ponasanja.

Njihove djecije zelje, djeci su jednako vazne kao nama nase. Roditelji se plase da im puste na volju da izrazavaju svoje zelje, jer se boje da ce biti kasnije razocarani, bojeci se da su te zelje zasnovane na nerealnim ocekivanjima.

To nam medjutim govori da mi sami nismo cvrsto ukorjenjeni u svom sopstvenom bicu. Jer da jesmo, ne bi se toga plasili, vec bi pomogli svojoj djeci da nadju nacine kako da svoje snove ostvare. Ako u njima ne aktiviramo njihovu vjeru da mogu da kreiraju sta god pozele u svom zivotu, uskracujemo im osjecaj da su sami gospodari svoje sudbine.

Treba da im pokazemo da mogu manifestovati svoje zelje, pod uslovom da su spremni da uloze vrijeme, energiju i trud. Posebno je vazno da im ne govorimo da neka ideja NIJE DOBRA i zasto, kljucno je da podrzimo njihovu ZELJU.

Kada malo zagrebemo ispod povrsine te zelje, otkricemo da se uglavnom radi o zelji da osjete da nesto imaju, srecu, radost ili povezanost. Kada naucimo da se uskladimo sa tim djecijim zeljama, naucicemo i da razlikujemo one koje su nastale iz EGA i one koje su izraz njihovog dubljeg JA.

Za ove prve cemo im, umjesto da im odmah kupimo neku novu stvar koju zele, pomoci da uvide da li im je stvarno potrebna i iz kog razloga, a onda da naprave plan kako da ustede da do nje dodju. Za ove druge cemo, mozda, vise biti spremni da im pomognemo da se manifestuju, ali, ako se radi o necem sto prevazilazi nase finasijske mogucnosti, necemo zuriti da odmah ispunimo ni tu zelju. Ponekad je dovoljno samo da budemo svijesni te zelje i mi i oni.

Kada naucimo djecu da ne moraju odmah da ispune svaku svoju zelju, ucimo ih da mogu da uzivaju u svom osjecanju unutrasnje cjelovitosti, bez obzira na ova ekstra zadovoljstva. Takodje uce da zelja i obaveza koja ide sa njom, nisu uvijek jednako vrijedne.

Kada odmah skocimo da im ispunimo svaku zelju, u opasnosti smo da ih lisimo predivnog procesa posjedovanja zelje i njenog prociscavanja. Nase odbijanje da im odmah ispunimo svaku zelju, omogucava im da se povezu sa svojom zeljom i da razviju obavezu u vezi sa njom. Omogucava im da nauce kako je to raditi za nesto i praviti planove da se neki cilj realizuje.

Od pobjede do win-win

Konflikt je vruca tema za bilo koga od nas, i malo nas je koji znaju da se postave na zdrav nacin. Reagujemo na djeciju agresivnost sa istim strahom kao kada nesto zahtjevaju od nas. Pod pritiskom, krecemo da ih kontrolisemo, a zauzvrat ona ili postaju agresivnija ili se povlace u sebe.

Ovo su neka razmisljanja koja bi trebalo integrisati u nas svakodnevni zivot, ako zelimo da energiju konflikta promijenimo u energiju partnerstva:

-       Agresivnost je, u stvari, jedan oblik odbrane,

-       Nasa djeca se suprostavljaju energiji napada tako sto uzvracaju napadom,

-       Konflikt je neizbjezan kada su prisutne dvije jake licnosti,

-       Konflikt je neminovan kada oni koji se vole zive zajedno,

-       Konflikt moze biti zdrav – zavisi kako ga prozivimo:

o   Moze otvoriti prostor za dijalog,

o   Moze omeoguciti obema stranama da izraze svoja osjecanja,

o   Moze da pomogne da se uspostavi sklad u odnosu.

Umjesto da ga shvatimo licno, treba da ove izraze volje nase djece shvatimo kao znake povjerenja, otvorenosti, autenticnosti i hrabrosti. Kada tako gledamo na konflikt, lakse cemo iskoristiti njegovu energiju za jos dublje povezivanje sa nasim djetetom.

Tredicionalni nacin:
Roditelj kaze da je vrijeme da se gasi TV. Kad dijete ne poslusa, roditelj uzima daljinski i gasi TV.

Redefinisani nacin:

Roditelj koristi priliku da nauci dijete umjetnosti pregovaranja i kaze: Ti hoces A, ja hocu B. Hajde da zajedno napravimo plan C, tako da oboje budemo zadovoljni. Imas li kakvu ideju? Treba da napravimo situaciju u kojoj smo oboje pobjednici i sa kojom se slazemo. Mislim da mogu da ti ponudim jos 10 min. i da ti to treba da prihvatis. Ili mogu da ti dozvolim da odgledas cijelu emisiju, ali da onda danas vise ne gledas TV. Sta ti mislis?

Ovdje se namjerno ne koristi izraz kompromis, vec saradnja, jer kompromis podrazumijeva da svaka od stana nesto zrtvuje i da su, na neki nacin, obe nezadovoljne. Cilj je da obe strane budu zadovoljne. Kompromis dolazi iz prostora oskudice, saradnja iz obilja – u svemiru postoji dovoljno opcija da obe strane mogu da budu zadovoljne.

Konflikt ne mora da znaci da su dvije stane NEPRIJATELJI, vec samo da se dvije strane NE SLAZU oko necega. Zasto bi to bilo lose?

I borba i kompromis su putevi kojima imaju tendenciju da idu oni koji nisu u stanju da se zaloze za sebe kada se radi o necemu sto im je vazno, dakle predstavljaju put slabosti. Svadja i borba su manifestacije osjecanja neadekvatnosti, sto dolazi od nesvjesnosti da unutar sebe posjedujemo obilje resursa.

Pregovaranje dolazi sa pozicije snage, koja nam omogucava da budemo mirni, umjesto borbeni. Kada se fokusiramo na pitanje, a ne na osobu, mozemo doci do rjesenja.

A sta ako nema srednjeg puta, nema zadovoljavajuceg rjesenja?

Kada oko granice nema pregovaranja, nema mjesta ni za raspravu. U tom slucaju je sposobnost roditelja da odrzi granicu - kljucna. To omogucava i vazne lekcije, od kojih je najvrednija ona da obe strane imaju jednaka prava na srecu:

-       Zivot nije uvijek fer,

-       Moramo da tolerisemo neprijatnost kada dajemo nesto da bi dobili nesto,

-       Odnosi su partnerstvo, a ne diktatorstvo,

-       Odnosi zahtjevaju stalno davanje i primanje,

-       Odnosi su siguran kontejner za izrazavanje neslaganja,

-       Neslaganje ne znaci gubljenje povezanosti, moze da bude bas suprotno,

-       Svaciji glas, ukljucujuci i djeciji, ima pravo da se cuje, bez obzira na to sta kaze.

Ucenje djece da pregovaraju jedna je od najvaznijih lekcija koje mozemo da ih naucimo.

 

___________________________________________________________________________________

Granice nam pokazuju sta mi JESMO, a sta NISMO; za sta jesmo odgovorni a za sta nismo; sta je NASE a sta NIJE NASE.

Odgovorni smo ZA sebe, a PREMA drugima (a ne ZA druge).

Granice nam omogucavaju da jasno vidimo sta je nase vlasnistvo da bismo mogli da o tome vodimo racuna.

Granice nisu zidovi (koji nas potuno izoluju), vec ograde ciji je zadatak da zadrze DOBRO unutra, a LOSE izvan nas. Te ograde imaju i kapije, koje sluze da mozemo da izbacimo LOSE (ono sto nam steti), a primimo DOBRO (ono sto nas hrani) spolja.

Sta se sve nalazi unutar nasih granica (za sta smo sami odgovorni)?

1)     Nasa osjecanja,

2)     Nasi stavovi i uvjerenja,

3)     Nase ponasanje,

4)     Nasi izbori,

5)     Nase vrijednosti,

6)     Nasi limiti

7)     Nasi talenti,

8)     Nase misli,

9)     Nase zelje,

10)  Nasa ljubav

Najvaznija rijec za postavljanje granica je NE! I u Bibliji pise da onome koga volimo treba da kazemo NE (« Ne, to ponasanje je lose i ja ne zelim da ucestvujem u tome. »)

PROBLEMI SA GRANICAMA

Postoje cetri osnovna tipa ljudi u vezi sa granicama (i mnogobrojne kombinacije) :

1)     POPUSTLJIVI: Oni koji losem kazu DA (koji ne mogu da kazu NE)

Ukoliko roditelji nauce djecu da je postavljanje granica LOSE i da ne treba reci: ne, ne slazem se, necu, prestani, to je pogresno, to je lose, ne diraj me – u stvari ce ih onesposobiti da se suprostave losim ljudima i da zastite sebe od drugih.

2)     ONI KOJI IZBJEGAVAJU: Oni koji dobrom kazu NE (koji ne mogu da cuju DA od drugih)

To su ljudi koji nisu u stanju da zatraze pomoc od drugih, koji su granice zamijenili sa zidovima, tako da nemaju kapije kroz koje bi mogli da izbace iz sebe ono sto im steti i dozvole ono sto bi im pomoglo.

(Posebno je teska kombinacija popustljivog izbjegavaca koji govori DA losem, a NE dobrom.)

3)     ONI KOJI KONTROLISU: Oni koji ne postuju tudje granice (oni koji ne mogu da cuju NE od drugih)

To su ljudi koji ne zele da preuzmu odgovornost za svoje zivote i zato osjecaju potrebu da kontrolisu druge i prebace odgovornost na njih. Uglavnom su sami nedisciplinovani i imaju poteskoca da kontrolisu svoje impulse i zelje. Postoji dva osnovna tipa kontrolera :

•       Agresivni: oni koji pokusavaju da natjeraju cijeli svijet da se prilagodi njima i traze od drugih da se promijene ;
•       Manipulatori: oni koji manipulisu drugima, ubjedjuju, zavode da bi postigli svoj cilj

 Jedini lijek za njih je da se pusti da iskuse posljedice svoje neodgovornosti.

4)     NEOSJETLJIVI: Oni koji ne cuju potrebe drugih – koji ne mogu da kazu DA drugima

Postoje dvije osnovne grupe :

•        Oni koji ne podnose to sto su i sami nezadovoljni, pa zato ignorisu potrebe drugih,
•     Oni koji su toliko zadubljeni u svoje zelje i potrebe da potpuno iskljucuju druge  (narcisoidni)

DESET PRIRODNIH ZAKONA U VEZI SA GRANICAMA

1)     ZAKON SJETVE I ZETVE
 

Mi mozemo pokusati da prenebregnemo ovaj zakon tako sto cemo umjesto nekog drugog preuzeti njegovu odgovornost (placati njegove « racune » fizicki, emotivno ili duhovno), a zauzvrat ce ta osoba moci da nastavi da se neodgovorno ponasa. Pri tome, ne vrijedi da se toj osobi suprotstavljamo, grdimo je i napadamo, jer time nanosimo bol samo sebi, a ne njoj i nece biti nikakvih rezultata. Jedini lijek je da tu osobu prepustimo prirodnim posljedicama njenog ponasanja, odnosno da prestanemo da se « mijesamo » u ovaj prirodni zakon.

2)     ZAKON ODGOVORNOSTI
 

Mi treba da volimo jedan drugog. Ali ne da budemo drugi. Ja ne mogu da osjecam tvoja osjecanja. Ja ne mogu da mislim za tebe. Ja ne mogu da sazrijevam za tebe. Samo ti to mozes. Jedan od nacina da se bude odgovoran PREMA drugoj osobi je da se postave granice za necije destruktivno i neodgovorno ponasanje.

3)     ZAKON MOCI
 

Svako ima moc u sebi da prizna svoju gresku, da se pokaje. Buduci da niko drugi to ne moze da uradi za nekoga, jedino sto je u nasoj moci je da promijenimo svoj nacin na koji se odnosimo prema necijem neprihvatljivom ponasanju, odnosno da ne dopustimo da neciji destruktivni obrazac ponasanja utice na nas. Kada osoba uvidi da to vise ne djeluje na nas, mozda ce osjetiti potrebu da se i sama promijeni.

4)     ZAKON POSTOVANJA
 

Ponekad je problem u tome sto mi osudjujemo tudje granice i onda ocekujemo i da oni osudjuju nase. Ako volimo i postujemo ljude koji nam kazu NE, onda ce i oni voljeti i postovati nase NE.

5)     ZAKON MOTIVACIJE
 

Kada dajemo - da li dajemo iz ljubavi (takvo davanje nas cini radosnim i ispunjenim) ili iz nekog drugog motiva (sto cini da se osjecamo lose i iscrpljeno)? Evo nekih mogucih motiva:

• -        Strah od gubitka ljubavi ili napustanja,
• -        Strah od necije ljutnje,
• -        Strah od usamljenosti,
• -        Strah od gubljenja slike o sebi kao «dobroj osobi»,
• -        Osjecaja krivice,
• -        Osjecaja da moramo da vratimo nekome nesto zauzvrat,
• -        Potrebe za odobravanjem (roditeljskim ?),
• -        Pretjerane identifikacije sa bolom druge osobe (osobe koje se nisu pomirile sa svojim gubicima i zivotnim razocarenjima osjecaju tudju bol narocito intenzivno)

6)     ZAKON PROCJENE

 

Neke stvari mogu da nas bole, a da nam ne nanose stetu, a druge da nam prijaju, ali su za nas stetne (na pr. popravljanje zuba je bolno, ali je vrlo korisno). Kada postavljamo granice, moramo vrsiti procjenu njihovog stvarnog efekta i biti na taj nacin odgovoran prema drugome. To je tezi put, jer cesto dovodi do sukoba (lakse je izbjegavati konflikt), ali se «celik ostri pomocu celika », a sukob i istina su nam cesto potrebni da bismo se razvijali kao licnosti.

 

7)     ZAKON PROAKTIVNOSTI

Nakon sto smo godinama bili popustljivi i pasivni, dozvoljavajuci da nam neko povredjuje granice, faza reaktivnosti u kojoj nas dugo potiskivani bijes eksplodira je neophodna, ali nije dovoljna za uspostavljanje zdravih granica. Ukoliko predugo budemo bijesni zbog toga sto smo bili zrtva, moguce je da zaglavimo do kraja zivota u mentalitetu zrtve. Zato se postavljanje granica treba shvatiti kao PROAKTIVNO djelovanje, okrenuto ka buducnosti. Proaktivni ljudi vise govore o tome sta vole, zele, za sta se zalazu i sta ce da urade, za razliku od onih koji govore o tome sta mrze, sta im se ne svidja i sta nece.

8)     ZAKON ZAVISTI
 

Problem sa zaviscu je to sto nas ona fokusira na stvari IZVAN nasih granica, na tudju teritoriju koja nije u nasoj zoni odgovornosti. Time zanemarujemo svoje odgovornosti, a to nas uvijek ostavlja praznog srca.

9)     ZAKON AKCIJE
 

Bez obzira na sva znanja o granicama koja imamo, nista ne moze zamijeniti akciju i praktikovanje tih znanja. Moramo da uradimo svoj dio posla, nema drugog rjesenja.

10)  ZAKON IZLOZENOSTI
 

Mi svi posjedujemo svoje unutrasnje granice i one imaju velikog uticaja na nas zivot, htjeli mi to da priznamo ili ne. Da bi ih drugi ljudi postovali treba da ih obznanimo i iskomuniciramo sa drugima oko nas, ali vrlo cesto, iz straha, mislimo da je bolje da ih sacuvamo za sebe i ucinimo tajnim. Zato se, umjesto da posteno kazemo NE, pasivno povlacimo pred dragim ljudima, a u sebi stvaramo otpor i nezadovoljstvo.
 

MITOVI O GRANICAMA - Fikcije koja izgledaju kao istine

1)     Ako postavim granice – sebican sam

Pravilno postavljene granice u stvarnosti povecavaju tvoju sposobnost da brines o drugima. Nase potrebe su nasa odgovornost. Potrebe drugih ljudi su njihova odgovornost.

2) Granice su znak hriscanske neposlusnosti

Umjesto da se, zato sto je to navodno hriscanski, nikome ne suprotstavljamo, znajte da unutrasnje NE potire spoljasnje DA – i da se onda samo radi o popustljivosti. Ako ne mozemo reci iskreno NE, nismo sposobni reci ni iskreno DA.

3)     Ako postavim granice – drugi ce me povrijediti

Tacno je da ce neko mozda biti povredjen i ljut, moze da vas mrzi (pogotovo ako se radi o kontrolerima). Granice su u stvari odlican « lakmus test » za kvalitet vasih odnosa sa drugima.

4)     Ako postavim granice – povrijedicu druge

Granice su odbrambeno, a ne oruzje napada na druge. Ako su pravilno postavljene njima nije cilj kontrola, napad ili povredjivanje druge osobe. Ovo nije jasno samo onima koji zele vas da kontrolisu ili da sa vama manipulisu. Takodje je vazno da svako izgradi kvalitetne odnose sa vise osoba, kako bi imali kome drugome da se obratimo kada nam jedna od tih osoba nije dostupna (jer ima svoga posla).

5)     Postavljanje granica znaci da sam ljut

Ljutnja i bijes su siguran znak da su vase granice povredjene, da ste u opasnosti da budete povredjeni ili da neko zeli da vas kontrolise. Kada osobe sa povredjenim granicama pocnu da ih uspostavljaju, iznenade se koliko unutrasnjeg bijesa osjecaju (radi se o « starom »bijesu). Granice u stvari smanjuju bijes – one sprecavaju da do bijesa dodje. Don’t get mad. Set limit!

6)     Kada drugi postave granice to me povrijedi

Svoje unutrasnje povrede (iz djetinjstva najcesce) mi “prebacujemo” tj. projektujemo na druge ljude. Zato je vazno da imamo nekoliko dubokih, vaznih veza. To omogucuje tim vaznim osobama u vasem zivotu da mogu nekada da vam kazu NE bez osjecaja griznje savjesti zato jer vi nemate kome drugom da se obratite. Neki ljudi se toliko naviknu na to da ih drugi spasavaju da pocinju da misle da je njihovo blagostanje neciji drugi problem. 

7)     Granice izazivaju osjecaj krivice

Jedna od najvecih prepreka u postavljanju granica prema drugima u nasem zivotu je nase osjecanje OBAVEZE (prema roditeljima, rodbini). Ideja koja stoji iza toga je da, zato sto smo od njih nesto primili, duzni smo da im to vratimo na neki nacin. Medjutim, “poklon” podrazumijeva da je dat bez ikakve uzvratne obaveze i da smo im duzni samo ZAHVALNOST (ako se ocekuje nesto vise od zahvalnosti, poklon nije dat od srca nego u ocekivanju neke koristi od nas).

8)     Granice su vjecne a ja se bojim da tako spalim sve mostove za sobom

Granice ne moraju biti vjecne, jer je svako nase NE samo nase i mi ga mozemo promijeniti kada god to pozelimo.

KONFLIKTI ZBOG POSTAVLJANJA GRANICA

GRANICE U PORODICI

Kada vas odnos sa jednom osobom u porodici moze da utice na vas odnos sa drugom osobom, znaci da granice nisu pravilno postavljene (dajete previse moci toj osobi u svom zivotu).

Mnogo brakova se raspadne zbog nesposobnosti jednog partnera da postavi jasne granice sa clanovima svoje prvobitne porodice (roditeljima ili bracom i sestrama). Radi se o sindromu “vjecitog djeteta”.

TRIANGULACIJA – je nesposobnost da se rijesi konflikt izmedju dvije osobe, pa se zato u sukob uvlaci treca, od koje se trazi da odabere stranu. Radi se o problemu sa granicama, zato sto treca osoba nema sta da radi u tom konfliktu, konflikt se produzava, ne rijesava, ljudi se ne mijenjaju i stvaraju se nepotrebna neprijateljstva. Jednostavan nacin da se ovo izbjegne je da uvijek prvo popricate sa osobom sa kojom imate konflikt. Tek tada, ukoliko je potrebna pomoc da se nadje rjesenje, obe ove osobe mogu zajedno otici kod trece po savjet.

Dobro postavljene granice nas stite od ljutnje i ogorcenosti. Treba davati, ali i voditi racuna da to bude u skladu sa nasim mogucnostima.

Stari problemi sa granicama (iz djetinjstva) nastavljaju se i u zivotu odraslog covjeka. Clanovi porodice su u stanju da vas trenutno vrate u stare obrasce ponasanja samim svojim prisustvom i pocinjete da reagujete po automatizmu (po sjecanju umjesto iz pozicije odrasle i zrele osobe). Da biste to promijenili, prvo treba da identifikujete ove « porodicne grijehe”, osvijestite svoje ponasanje i svoje nezadovoljene potrebe i promijenite nacin na koji sa njima postupate. Vazno je da u ovom procesu vidite SEBE kao problem (a ne druge) i pronadjete koje vase granice su povrijedjene ( i zasto, koja vasa potreba nije zadovoljena), a zatim nadjete rjesenje (pustite DOBRO unutra, a izbacite LOSE napolje). Oprostite kome treba da oprostite. Vazno je da naucite da, ubuduce, ODGOVARATE,  a ne da nesvjesno REAGUJETE.

Raditi nesto dobro za nekoga, onda kada je to vas slobodni izbor, jaca vase granice. U suprotnom slucaju, ne radite nista dobro, samo dozvoljavate lose i to iz straha od necije reakcije.

GRANICE SA DJECOM

Granice uce djecu za sta su ona odgovorna, a za sta nisu. Takodje ih uce da kazu NE drugima i da znaju da prihvate NE od drugih.

Zasto su djeci potrebne granice? Najvise da bi zastitili sebe.

Kada roditelji djeci dopustaju da im  ona kazu NE i da ne budu kaznjeni zbog toga sto se ne slazu sa njima, oni im omogucavaju da vjezbaju kako da postavljaju svoje granice, te ih uce da nece izgubiti ljubav onih koje vole, samo zato sto se ne slazu sa njima. Zahvaljujuci tome, dijete ce isto tako moci da kaze NE svojim vrsnjacima kada pokusaju da ga uvuku u nesto, odnosno znace da zastiti samog sebe. U obrnutom slucaju, kada djetetu nije dozvoljeno da kaze NE svojim roditeljima jer se, na primjer, majka uvrijedi (ili duri), a otac razbjesni, dijete nece znati kako da se zastiti, te ce najvjerovatnije nauciti da se PRIVIDNO ne suprotstavlja roditeljima i da ne postavlja svoje granice. Iako spolja sve moze da izgleda u redu, a dijete svi vide kao dobro i poslusno, puno postovanja prema roditeljima, tek u tinejdzerskom dobu ce se STVARNO vidjeti kakav je karakter izgradilo.

Granice pomazu djeci da nauce koje su njihove potrebe, a koje su potrebe drugih ljudi.

Mozemo im pomoci da razviju osjecaj o tome sta im je potrebno tako sto cemo :

- dozvoliti im da pricaju o svojoj ljutnji,

- dozvoliti im da izraze bol, gubitak i tugu, a da ne pokusavamo da ih razvedrimo i da pricamo o njihovim osjecanjima,

- ohrabriti ih da nam postavljaju pitanja i da se ne ponasamo da sve znamo,

- ih pitati sta osjecaju kada vidimo da su se povukli i osamili, pomoci im da izraze svoja osjecanja,

- prestati da se pretvaramo da je sve divno i krasno zbog lazne slike saradnje i bliskosti u porodici.

Mudri roditelji ce dozvoliti svojoj djeci da prodju kroz « patnju u sigurnom okruzenju», tako sto ce ih pustiti da prozive, njihovom uzrastu prilagodjene, posljedice odredjenog ponasanja (pustiti dijete da ode u skolu bez zadace, umjesto sto ga ucimo da ce se to i bez njega rijesiti, naravno uz nasu pomoc).

Djeca treba da nauce da postuju granice drugih i da im drugi nisu uvijek na raspolaganju (cuvaju im ledja i dostupni su na svaki njihov poziv), sto im pomaze da se okrenu prema sebi i svojoj unutrasnjoj snazi, umjesto da ocekuju uvijek pomoc spolja.

Jer zivot uvijek nadje nacina da nas nauci nase lekcije! Evo kako postepeno ucimo da cujemo NE :

• 1.     NE od roditelja
• 2.     NE od brace i sestara
• 3.     NE od ucitelja
• 4.     NE od skolskih drugova
• 5.     NE od sefova i nadredjenih
• 6.     NE od partnera
• 7.     NE od zdravstvenih problema (ukoliko ne vodimo racuna o sebi)
• 8.     NE od policije, sudova, cak do zatvora

Sto prije naucimo da postavljamo svoje i postujemo granice drugih, to je bolje i lakse po nas.

Postovanje granica uci djecu da VOLE druge ljude, bez toga ce ona postati opsjednuta sobom i zeljeti da kontrolisu druge.

Od 11- 18 godina zapocinje process odvajanja od roditelja.

Umjesto da ih kontrolisete treba da na njih uticete.

Povecavate im slobodu, ali i odgovornost.

Pregovarajte fleksibilnije o restrikcijama, zabranama i posljedicama.

Tinejdzeri treba ,sto je moguce vise, da SAMI postavljaju svoje granice u odnosima, rasporedu, vrijednostima i novcu, ali i da trpe prave zivotne posljedice prelazenja tih svojih granica.

SPOLJNJI OTPORI (OD DRUGIH)

BIJES/ LJUTNJA/ GNIJEV

Ljudi koji se ljute ili su bijesni zbog suocavanja sa necijim granicama, su ljudi sa problematicnim karakterom. Okrenuti samo sebi, oni misle da svijet postoji samo zbog njih i njihovog komfora. Oni su ti koji imaju problem, a ne vi ! Insistiranje na granicama je dobro za njih, jer ih uci tome da postuju druge ljude (ono sto nisu naucili u svojoj porodici). 

Sta uraditi ako imamo posla sa njima :

• -        ostati odvojen od njihovog bijesa je od vitalne vaznosti,
• -        ne treba URADITI nista (pogotovo ne ih spasavati, traziti njihovo odobrenje, objasnjavati im),
• -        obezbjediti sistem podrske za sebe (drugi ljudi),
• -        ne dozvoliti ljutoj osobi da izazove ljutnju kod vas,
• -        biti spreman da se fizicki udaljis "Shvatam da si ljuta sto necu da uradim to za tebe. Zao mi je sto se tako osjecas. Kako mogu da ti pomognem?"
• -        biti spreman na rizik da ta osoba prekine potpuno vas odnos kada shvati da vise ne moze manipulisati vama.

KRIVICA

Poruke krivice su najubojitije oruzje u arsenalu osoba koje vole da kontrolisu druge ljude – « Eto, mozda kad umrem i ne bude me vise, mozda ce ti biti zao ! ». Radi se cesto samo o prerusenom BIJESU. Ponekad sadrze i osjecanje tuge i povredjenosti.

Ako krivica djeluje na vas, priznajte sebi da je to VAS problem, a ne njihov.

Ne objasnjavajte i ne pravdajte se (to rade samo djeca koja su nesto skrivila), samo saopstite svoju odluku.

Budite asertivni i interpretirajte njihove poruke kao da imaju veze sa njihovim osjecanjima: “Zvucis kao da si ljuta. Jasno mi je da te je ovo razocaralo…”

Ako budete REAGOVALI, znaci da ste odustali od svojih granica. Prestanite da reagujete, samo pokazite empatiju: «Cini mi se da ti je tesko u ovom trenutku. Zelis li da pricamo o tome.»

POSLJEDICE I KONTRA-POTEZI

Kada odlucite da uspostavite granice, treba da ste svjesni rizika od odgovora druge strane i da se pripremite za to. Evo nekih :

BOL DRUGIH: Oni ce osjetiti gubitak i bol i, ako ih volite, bice vam tesko to da gledate. Ali vase granice su potrebne i vama i njima, a mozda ce ih natjerati da porade na svojoj neodgovornosti.

OSUDE: "Kako si mogla to da mi uradis?" Plakace, duriti se, biti ljuti. Ipak, ne zaboravite da vas oni osudjuju zato sto od vas traze nesto sto je VASE (ne njihovo). Ako pokusavaju da vas okrive za nesto za sta su sami odgovorni, suprotstavite im se !

STVARNE POTREBE: Postoje granice u onome sto moze i sto ne moze da se da drugome ! Postoje slucajevi kada vase slomljeno srce zeli da da (neko koga volite je u stvarnoj potrebi), ali cete, ako to ucinite, vi sami propasti. Saosjecajte sa ljudima u takvoj situaciji, uputite ih nekome ko im moze pomoci i molite se za njih.

OPROSTAJ I POMIRENJE: Uvijek treba da oprostimo (to je nesto sto radimo u svom srcu i za nas same, nije nam potrebna ta druga osoba). Medjutim, ne moramo uvijek da postignemo pomirenje. Za pomirenje je potrebno dvoje i nije dovoljno da se kaze : Izvini. Potrebno je ponovo uspostaviti povjerenje i vidjeti stvarnu PROMJENU ponasanja.
 

UNUTRASNJI OTPORI

U glavi vrtimo « kad bi samo… », umjesto da postavimo jasne granice. Ako ljutnja drugih moze da vas natjera da odustanete od svojih granica, to samo znaci da u glavi jos imate neku ljutitu osobu koje se jos uvijek plasite.

KRIVICA

Ovdje se cak i ne radi o pravoj emociji kao sto je strah, vec o necemu sto vas sprecava da uradite pravu stvar i drzi vas tu gdje jeste.
 

Prvo morate priznati da imate taj problem – ta fantazija gotovo sigurno dolazi iz vaseg djetinjstva, kada su vasi roditelji izgledali svemocni. Shvatite da ste izmanipulisani i tada cete biti u stanju da to prebrodite. Koraci su sljedeci:

• 1.     Preuzmi vlasnistvo nad svojom krivicom,
• 2.     Osiguraj sistem podrske,
• 3.     Ispitaj odakle dolaze te poruke krivice,
• 4.     Osvijesti svoj bijes,
• 5.     Oprosti osobi koja te je tako kontrolisala,
• 6.     Postavi granice,
• 7.     Nauci nove informacije o krivici – zamjeni stare misli u glavi sa novima,
• 8.     Uradi neke stvari koje su u redu ali cine da osjecas krivicu,

LJUTNJA

Ljutnja je prvi znak da su nam granice povrijedjene. Ako nismo u stanju da se naljutimo to je znak da se bojimo „odvajanja“, do kojeg dolazi kada kazemo istinu.

  

Kada naucimo da volimo tudje granice, znaci da smo dovoljno zreli da se suocavamo sa svojom sebicnosti. Kada stitimo blago drugih ljudi, radimo na sebi i tome da ne budemo sami sebi cilj i svrha. Kada volimo tudje granice, to povecava nasu sposobnost da brinemo o drugima.

Kada vam je jednako lako da kazete NE kao i da kazete DA, na dobrom ste putu ka sticanju zrelosti u postavljanju granica.

Ako ti neko nesto trazi, a ti nisi siguran da to mozes dati « radosnog srca », da li prije kazes DA ili NE?

Zreliji odgovor je NE, jer je bolje da kazes ne, nego da obecas, a da se kasnije ispostavi da to ne mozes da uradis. Ljudi sa narusenim granicama, obecaju, a onda ili sa pola srca to urade ili, jednostavno, ne izvrse obecanje.

Ljudi sa zrelim granicama, kada nesto rade (ili daju) rade to RADO i SLOBODNO, iz SRCA !