Dubokom introspekcijom, koju sam odlagala godinama, napravila sam ove godine veliko pospremanje svog zivota, sto bas pada zgodno pred moju jubilarnu 50-tu godinu.
Imala sam dovoljno vremena da razmisljam o sebi, zivotu, onome sto je vazno, a sta nije. Presabrala sam se, oduzela, pomnozila i podijelila sama sa sobom. Bez dodavaca i suflera sa strane. Bez ometala i skretanja paznje.
Moram da kazem da sam u tome uzivala. I jos uzivam. Svakoga dana sve vise se zadajem u te unutrasnje dubine i sirine i zelim da ucim. Od pametnih, od ostvarenih, od mudrih.
Shvatila sam da sam sa sobom, u globalu, zadovoljna. Da sam citavog zivota ZAHVALNA za sve sto imam i sto mi je zivot pruzio. U jednom trenutku sam zapala u jednu malu krizu, cinilo mi se da nemam dovoljno prostora oko sebe za kreaciju, za ucenje, za razvoj. Sada znam da je izvor svega toga samo u meni i da mi nista spolja to ne moze oduzeti. Rjesila sam se, konacno, zablude da mi NEKO ili NESTO moze da smeta ili me sprecava da zivim bas onakav zivot kakav zelim. Sada znam da sam JA ta koja uvijek kreira, nekad, doduse, bas ono sto ne zelim.
Shvatila sam i to da nista ne ide samo po sebi, po default-u, odnosno da default nije ono sto zelimo, vec upravo ono sto ne zelimo. Sjedi i ne radi sa sobom nista i to ce te, po default-u, odvesti pravo u negativu, u bezidejnost, u letargiju, u depresiju. Nas mozak jednostavno tako funkcionise. Ako mu ne das materijala za razmisljanje i bavljenje necim kreativnim, ili bar pozitivnim, on ce poceti da vergla u prazno, postace onaj "lutajuci" um, "verglajuci" um, tzv. "monkey mind", koji kao majmun skace sa jedne misli na drugu i ne smisli NIKAD ama bas NISTA.
Problem je sto je takav lutajuci um, u stvari, nesrecan um i sto nam upravo on pocne, iz dosade, servirati sve negativne dogadjaje iz proslosti, ma kako sitni ili krupni oni bili. I eto nam nesrece i depresije za vratom.
Shvatila sam da je rad na sebi, trud da stalno dolazimo do novih spoznaja, radoznalost i samodisciplina, kljuc za vodjenje ispunjenog i srecnog zivota. Ako ga ne osvjescujes i ne tumacis stalno iznova sebi, tvoj dan, a tako i zivot ce proci u trenu i samo ces se jednog dana, na svom odru, probuditi kao iz sna koga se vise ni ne sjecas.
Promijenila sam najvise nacin na koji sada ucestvujem u dogadjajima i vrevi oko sebe - vise posmatram sta se dogadja, nego sto reagujem. To mi daje potreban otklon od onoga sto se desava, a sta god da se dogadja, korisno je to vidjeti iz sire perspektive, da bismo uopste shvatili o cemu se tu radi. Da li je to meni neko upravo postavio pravo pitanje za razmisljanje? Da li sam to ja, ili moja Schauma? - to je moja nova omiljena recenica.
Mislim i da sam sad bolje obucena da posmatram svoje emocije, jer shvatam da ih sama sebi izazivam svojim mislima i dubokim uvjerenjima.
Moja rijec za 2018.g. je bila EKSPANZIJA. Nadala sam se da ce mi potpuno nova sredina i okruzenje pomoci da sebe vratim sebi, da opet pronadjem izvor one, cinilo mi se nekad, nepresusne energije i zudnje da svoj zivot ucinim sto ispunjenijim i zanimljivijim. Nije me, pritom, nikad previse ni zanimao ovaj spoljni svijet stvari i vidljivih dogadjaja (mada nemam nista ni protiv njega), vec vise onaj unutrasnji, za koji sam oduvijek znala da je vazniji i stvarniji.
Dobila sam dva prekrasna dara i na njima sam beskrajno zahvalna Univerzumu koji mi ih je poslao - VRIJEME i SLOBODU da ga trosim, krckam, procerdam, poklonim, razvucem bas onako kako JA to zelim, a ne onako kako mi ga bilo ko, ili bilo sta, rikta i namece. Da li sam taj dar dobro iskoristila, jer nije da nisam morala da platim poveliku cijenu u odvojenosti od onih koje najvise volim?
Moja 49-ta godina je prosla najvise u SAMOCI koja mi je bila potrebna zato sto sam ja takav tip, zato sto sam neko ko voli da se zarovi u sebe i da tamo kopa li, kopa. Vrijedilo je! Mislim da sam opet pronasla svoje izvore snage - svoju ljubav prema pisanju, ucenju, svoju radoznalost i zelju da svijet mijenjam na bolje, da drugima neumorno govorim o tome sta sam novo saznala.
Da li je to bila ekspanzija? Unutrasnja DA! A ona mi i jeste vazna. Shvatila sam da smo stvarno mi kreatori zivota (svog ali i onih oko sebe), da mozemo biti oni koji vuku u negativu, ali i oni koji iz nje izvlace. Shvatila sam vaznost emocija i koliko je bitno da im se prepustimo, prozivimo ih i tako prestanemo da ih se bojimo, a onda mozemo da naucimo i kako da ih kontrolisemo. Nadam se da cu, zbog te spoznaje, ubuduce biti bolja majka svom sinu. Kad osjetim bijes, iznerviranost, tugu, ili bilo koju drugu emociju, zastacu i zapitati se sta mi to porucuje moja dusa? Na koji nacin i zbog cega sam se od nje odvojila i kako mogu da joj se vratim?
Moje tri najvaznije lekcije ove godine su:
1. Novac ne moze da rijesi nista bitno u zivotu. Sta god se moze rijesiti samo novcem, nije bitno!
2. Ne mijesaj se u zivote sebi bliskih ljudi, ne pomazi im dok ti pomoc sami ne zatraze. Svako ima pravo na svoj put. Kontrolisi svoj ego, ne mozes tudji.
3. Svaki dogadjaj (pogotovo onaj koji ti budi snazne emocije) je lekcija. Zastani, zapitaj se o cemu je, a onda gledaj da odgovoris (ne reagujes) na najosvjesteniji moguci nacin.
