B.Braun je, istražujući sram i
ranjivost, došla do, za mene, zaista iznenađujućih otkrića. Jedno od njih je to
da su najsaosjećajniji ljudi ujedno i ljudi sa najjasnijim i najčvršćim
granicama. Ona to objašnjava činjenicom da je u samoj osnovi saosjećajnosti
prihvatanje sebe i druge osobe.
Što smo više u stanju da
prihvatimo sebe i drugu osobu onakvu kakva ona jeste, to smo saosjećajniji.
Samo, teško je prihvatiti drugu osobu ako vas ona povređuje i prema vama se
odnosi loše. A granice nas upravo od toga štite. Kada se od tuđih loših
postupaka zaštitimo jasnim i čvrstim granicama, otvaramo sebi mogućnost da
budemo stvarno saosjećajni prema drugima.
Samo što je, naravno, mnogo
lakše okrivljivati i osuđivati druge, jer to je opšte mjesto u kulturi u kojoj
živimo.
Kako bi bilo da smo prema
drugima saosjećajniji, ali čvršći? Da umjesto što tražimo krivca u nekome
drugom, budemo odlučniji u tome da od njega tražimo odgovornost, tako što ćemo
ga suočiti sa posljedicama njegovog nekorektnog ponašanja?
Da, da jasno da je
to daleko neugodnije i da uzima daleko više vremena i truda od toga da se
jednostavno naljutimo, osudimo, postidimo, diskvalifikujemo nekoga. Ali je zato
mnogo efikasnije i otvara nam put za istinsku povezanost i poboljšanje odnosa sa tom drugom osobom!
