Ne kažem da je lako. Ni najmanje. Misli su skliske, paučinaste, neodređenog agregatnog stanja. Taman se pohvališ da si njima ovladao, da možeš da ih nekako usmjeravaš, da im diriguješ, kad te one zaskoče jednog lijepog (ili ružnog svejedno) dana i demantuju sve tvoje navode.
Obuzme te osjećaj nemoći, bezvoljnosti, isfrustriranosti. Zašto uopšte išta i pokušavati, kad se tako lako vraćamo na prvobitno stanje?
Zato je važno razumijeti zakon talasa. On dolazi neumitno, nemoguće ga je zaustaviti. Ali on isto tako prolazi, čak i kada ništa ne pokušaš. To je utjeha i to je strategija. Zaleti se u njega direktno i savladaj ga, kad za to imaš potrebnu snagu i inspiraciju. Prepusti mu se potpuno i opušteno, kad osjetiš da si slab i nemoćan. I jedno i drugo je jednako važno za plivanje na talasima.
Kada savladaš ove tehnike i sam sebi tako podigneš samopouzdanje, talasi (i oni koji te nose gore i oni koji te spuštaju dole) će ti postati prijatelji i znaćeš da protumačiš njihovu poruku. Za to će ti trebati puno godina plivanja, ali ćeš u međuvremenu naučiti da u plivanju uživaš.
Dan 66. – Krčkanje
Tri šestice u naslovu – znala sam da ne može biti dobro.
Probudili smo se svi u 6 ujutro (još jedna šestica) jer je Sina bolio stomak.
Nije bilo ništa zabrinjavajuće, ali nakon što je on zaspao, ja više nisam
mogla...
Ni ostatak dana nije bio ništa bolji. Nekako sam ga pustila
da iscuri, bez želje da ga zadržim i bilo šta od njega uradim.
Jedino me krčkanje jednog mediteranskog specijaliteta
(patlidžan, paradajz i mocarela) po receptu moje inspirativne prijateljice,
malo razgalilo u poslijepodnevnim časovima.
Dan 65. – Domaćica
Dan kada ostaneš u kući i odlučiš da budeš domaćica. To
znači da od ujutro nešto spremaš za svoje ljubljene. Oni to slasno pojedu. Onda
ti stalno nešto perkaš (mislim suđe, čašu, pa šolju, pa tanjirić za voće, pa
džezvu, pa nož, pa sjeckalicu), tumaraš po stanu i kao nešto pospremaš, a u
stvari se ništa ne vidi, jer je došao i drug sa VIII sprata.
Pa serviraš ručak, divno, uspjelo je, pa kafica. TV. Nešto
bi korisnije da uradiš, al nikako da se sjetiš, šta je ono najvažnije. Pa onda
pomisliš, neću valjda jedinu slobodnu subotu da potrošim na čišćenje po kući.
Izađeš napolje, odeš do prodavnice, tek kad se vratiš shvatiš da nisi kupila
baš ono što si mislila jer si jednostavno zaboravila...
Nije lako biti domaćica.
Dan 64. – Izgubljen dan
Prošao je. To je sve što znam o ovom četvrtku, vjerovatno
oblačnom, neinspirativnom (kao da dan može biti neinspirativan – dosada je u
očima posmatrača).
Žalim za tim danom. A to je potpuno pogrešno i
neproduktivno. Treba ga samo pustiti da ode, bez kajanja i žaljenja, kao i sve
u životu.
Dan 63. – Ponos
Kad neko tvoj, najbliži, postigne nešto što znači i zveči u
ovom svijetu, koji nije baš da trči da oda priznanje za uspjeh i vrijednost i
kvalitet i nesebičnost. Kad ti se grudi, kao božanstvenim mirisom, prepune
jasnom spoznajom da se vrijedi truditi, da valja istrajati i da će sve doći na
svoje. Bez obzira što to možda uopšte neće značiti ni biti ono što sada mislimo
da jeste.
U hrabrosti da presječemo i odlučimo se na akciju, u
istrajnoj vjeri da ono što vrijedi, mora da vrijedi uvijek, čak i u lošim i
nemogućim vremenima, počiva naša najveća snaga. I naša najveća bol. I
razočarenja i padovi.
Sad znam da su baš ti padovi, klecanje koljena pod udarom
sumnje, samo nezaobilazni mračni dijelovi puta koji se preći mora. I da nije
tako, ne bi ni valjalo. Ne bi se moglo toliko uživati u svjetlo obasjanoj, samo
našoj, stazici pred nama.
I ovaj mi je dan promakao bez traga i zapisa o njemu.
4. mart je bio kisan, pa poslije oblacan i uobicajen. Iako
volim petak, ovaj je nekako prosao nezapazen. Posao. Kuca. Rucak. Film. Casa
vina…
Da, ni film nije bio nista narocito, iako su glumci bili
dobri (Dajan Kiton i Morgan Friman).
Ovo mi uvijek pada najteže. Obradujemo se proljeću,
travčicama koje počinju da izbijaju, prvom beharu i nečem čudno mirisnom u
vazduhu. A onda – ledeni tuš. Kiša kao led, poneka pahuljica snijega, sivilo,
tama. Zima uzvrća udarac. Prerano smo se obradovali, ništa još nije gotovo.
Treba izdržati još koju nedelju hladnoće (ali ne baš
onakve), čamotinje (ali ipak drugačije), pomanjkanja energije (koja se polako
budi).
Odlično vrijeme za pravljenje planova: šta gdje posaditi?
gdje ići za prvi sunčan vikend? kako osvježiti garderobu? promijeniti frizuru?
malo smršati? vježbati?
Mala promjena. Knjige za mart biće sve knjige Mirjane Bobić
Mojsilović koje nisam pročitala (iako mislim da ih ima možda jedna ili dvije).
Prvenstveno poezija za koju nisam ni znala da piše.
Oduševila je moje sestre, sigurna sam zato da ne griješim.
Uostalom, po onome što sam dosad čitala, znam da je izvanredan pisac, ali još
važnije jedna od onih inspirativnih i dragih, dubokih i umnih žena, koje ti
daju snagu da stalno tražiš, želiš drugačije i bolje, ne izdaješ sebe, nego se
stalno iznova istražuješ i ponekad pronalaziš.
Knjiga za mart je “Imati ili biti” Eriha Froma. Čitala sam
je davno, ali želim opet, jer mi niko kao From ne može pojasniti razliku između
ova dva…stila života!
I dalje oduševljena minimalizmom!
Što se tiče februarske knjige, vratila me je u divno vrijeme
KPGT-a i kultnih predstava koje su pravili Rade Šerbedžija i Ljubiša Ristić
(Bloody Mary), a ja ih kao student gledala u Sarajevu. To fenomenalno kulturno
bogato i kreativno vrijeme neposredno prije rata, ta pozoriša, predstave,
koncerti…nikad više 
u ovoj pustinji rialitija, brzopoteznih
društvenih mreža i opšte stagnacije duha.
Mislim da nigdje nije tako lijep kao ovdje kod nas, u ovoj
našoj vukoj…I to upravo zbog tog nevjerovatnog kontrasta između crne, bijedne,
blatnjave zemlje, ružnih zgrada, kuća i ograda i ružičastog ili bijelog
pupoljka, kao sa druge planete.
Kroz crni, smrdljivi dim iz naših dimljaka (hiljadu
svjetlosnih godina udaljenih od ekoloških standarda), pogled na procvjetalo
drvo dženerike iliti zerdelije, na žuti grm forzicije, čudesni cvijet magnolije
na golom stablu, budi tako snažan osjećaj radosti i nade da sve može i ljepše i
bolje. I da ti sjajni dani samo što nisu osvanuli.
Dobar film sa Raselom Krouom za nedeljno poslijepodne. Puno
emocija, poneka suza. Odlicna gluma, fotografija, prica. Happy ending,
podrazumijeva se.
Danas sam posadila lukovice u saksije na balkonu. Ogromno je
uzivanje gledati ih kako ti rastu pred ocima. Dok je svuda okolo jos zima, sve
jos suvo, sivo i mrtvo. One su neustasive, ne boje se mraza, ni hladnih noci.
Samo vas jednog divnog jutra iznenade svojim cudesno lijepim
cvijetom, nevjerovatno intenzivne, vedre, skoro drecave boje. Uljepsaju vam
dane i nedelje, taman dok ne pocne svud naokolo da cvjeta i pupa.
Obozavam ih!
Sad je vec potpuno sigurno. Uhvatila me fjaka. To znaci –
nemam volje ni za sta, pusti me stat, bezvoljna sam. Neko bi rekao depresivna.
Ja ne. Nema to veze sa depresijom, koju olako prozivamo.
Ima to veze sa svacim pomalo. Ruznim vremenom. Losom
probavom. Bolom u ledjima zato sto nisam radila vjezbe. Nekom ruznom vijesti
koju sam cula od nekoga, pomnozenom sa deset jos ruznijih sa TV-a. I ko zna cim
jos…
Uglavnom, desi se. Kao talas koji te vuce dole. Sto se vise
koprcas, to vise tones. Treba se umiriti. Prepustiti neminovnom. Ublaziti necim
sto ti sigurno prija. Dobar film? Knjiga? Spavanje? Ko ima srecu da mu je to
izvodljivo.
Ko nema, nek se samo strpi. Proci ce, kao i uvijek. Kad
dodje do dna, talas te nosi opet ka gore. Provjereno. Sto si vjestiji plivac u
svom moru, sve si brze opet na vrhu. Vrijedi se potruditi i tu vjestinu stalno
usavrsavati!
Nisam bila u mogućnosti da pišem blogove od 22. do
26.02.2016. jer je sistem pao, blog bio izgubljen, nedostupan, nestao u magli.
Već sam se bila pozdravila s njim. Danas je opet tu. Nastavljam.
Kišna, dobra, udobna i fina. Gosti dragi. Uživancija.
Igrali smo novu igru. Svi ukucani su dobili zadatak da
ispune medjusobno po jednu zelju. Svak svakome po jednu, u toku sledecih 48
sati.
Bilo je iznenadjujuce tesko ne ispuniti, nego smisliti svoju
zelju koju neko drugi treba ispuniti. Ili smo zaboravili sta zelimo (to bi bilo
vrlo ozbiljno) ili vise u ispunjavanje zelja ne vjerujemo (jos
ozbiljnije).
Samo se moj sin cijeloj igri predao potpuno i ozbiljno je
shvatio. Niti je imao problem da smisli, niti da ispuni zelje. Bio je ocigledno
na svom terenu!
Ovaj dan sam definitivno izgubila.
Danas sam, nakon dužeg vremena, ponovo razgovarala sa jednom
izuzetno dragom i kreativnom osobom. Gospođa se na jedan poseban način bavi
očuvanjem naše tradicije – radi izuzetno kvalitetne ukrasne i upotrebne
predmete ukrašene našim narodnim vezom. Predstavlja izuzetno rijetku pojavu u
ovom našem carstvu šunda i kiča, nekulture i bahatosti. Pravi je užitak
razgovarati sa njom, slušati njene planove, ideje i istrajnost u svom putu,
jer, naravno, pogađate, teško opstaje i nema nikakvu podršku ni od koga.
Činjenica da takvi ljudi postoje i da se uporno i
dostojanstveno bore za svoje tj. naše vrijednosti i u ovom, čini se, najgorem
vremenu, daje mi nadu da će se nešto uskoro promijeniti. Da se možda već polako
mijenja, ali da je zbog činjenice da je kod nas mjerna jedinica vremena –
decenija, sve to skoro pa nevidljivo.
Ključno je kroz kakve naočare posmatraš život. Ne valja kada
su ružičaste. Ne valja kada su crne i pesimistične. Ne valjaju tamne, ne
valjaju suviše svijetle. Dobre su refleksne, ali ni tu ne valja pretjerivati.
Poželjne su fleksibilne, ali ne na uštrb čvrstine. Moraju biti udobne, jer će
ti inače stalno smetati i žuljati te. Ne smiju da budu labave, ostaćeš bez njih
kad ti najviše budu trebale. Treba i da ti dobro stoje, da budu u tvom fazonu i
da doprinesu tvom originalnom stilu. Treba da privuku poglede onih koji ti se
dopadaju i odbiju poglede onih s kojim ne želiš da imaš nikakva posla.
Elem, nije ih lako odobrati. Nije ih, bogami, lako ni nositi
čitav život i biti zadovoljan i njima i životom. Ali, nema druge, mora
se. A što se mora, nije teško, zar ne?
Počinju talasanja i dešavanja, koja su do prije par nedelja bila potpuno
nezamisliva. Mislim na region, a ponajviše na ovaj malo sretan, a još manje
pametan kutak zemaljski “gdje sam pao i ja”.
Izgleda da će biti sve zanimljivije u narednih mjesec- dva,
što u pravilu ne znači ništa a priori dobro. Mi smo, na žalost, stalno u nekim
turbulencijama i rijetko nam je dosadno, pa najviše žudimo za dosadnim i
nezanimljivim periodima kada bi mogli da malo odmorimo dušu. I posvetimo se
normalnim, ljudskim i ličnim stvarima.
Kao što je, recimo, činjenica da će moj sin morati da nosi
naočare za kratkovidost. Ništa strašno, naravno, ali za mene ipak neočekivano.
Za njega, pa vidjećemo.
Ponedeljak, pogotovo kišan i bledunjav, može da se popravi i prokrvi jednom
toplom dekicom i dobro odabranim francuskim filmom na bilo kom dostupnom
uređaju.
Ja sam odgledala “Pas son genre” na streamcomplet i bila
zadovoljna. Lagan, ali ne bljutav. Dopadljiv, ali ne sladunjav. Suočavanje sa
realnim u potrazi za idealnim. I hrabrost da sebi na vrijeme priznaš poraz i
evakuišeš se, prije nego te drugi, iz čiste dosade ili emotivne invalidnosti
svejedno, uništi.
Najvaznije je ostati zaljubljen u zivot dok god si ziv! Jedino je za tu vrstu
zaljubljenosti pozeljno da traje.
Zaljubljenost izmedju muskarca i zene traje koliko traje (mislim da su radjena
i naucna istrazivanja na temu). Mnogo je vaznije sta iza nje slijedi.
Zaljubljenost koja ne predje u ljubav i koja se vjestacki odrzava u toj
prvobitnoj fazi, osudjena je da neslavmo propadne. I ostavi veliku gorcinu u
srcu.
Ni ljubav nakon zaljubljenosti nije osigurana ni od cega. Mora biti brizno
odrzavana, pazena i mazena svaki dan. Mnogo je propadljiva i vene brze od
cvijeta koji se ne zaliva.
Biti zaljubljen i voljeti i biti voljen, potpuno su
razlicite stvari. I sve jednako i lake i teske. Recept je poslusati srce, a pri
tom se ne odreci glave, jer su i jedno i drugo apsolutno neophodni!
Prvi put sam sina pustila na igraliste van mog vidokruga, sa drugom vrsnjakom.
Samo roditelji koji odgajaju djecu u ovom suludom vremenu kada je svaki drugi
natpis u medijima o pedofiliji i vrsnjackom nasilju, moze da razumije koliko je
ta odluka sve samo ne laka.
Vratili su se trkom, a za njima je trcalo jos 4-5 djecaka sa stapovima u
ociglednoj namjeri da ih tuku. Intervenisala sam sa prozora i viknula da bace
stapove ili cu zvati policiju. Pobjegli su, ali su ih i dalje vrebali iza
zgrada.
Sisla sam i rekla sinu da niko ne moze da ih sprijeci da se igraju na bilo kom
igralistu i da cu ici i ja, ali da se prave da me ne znaju, da vidimo sta ce
biti. Rekla sam da cemo zvati policiju ako bude trebalo, a u tom trenutku su
sasvim slucajno naisla dva policajca. Popricala sam s njima, a ona djeca su,
vidjevsi ih, sama digla ruke u znak predaje. Nakon toga su se svi zajedno
igrali, sto je najbolji moguci rasplet ove price
Eh, jeste dobro, ali sta ce biti sutra?
Dan je bio dobar, poslusan i miran.
Onda je predvece pocela hladna kisa. Petak, vikend bez
uobicajenih obaveza ispred mene.
Omiljena pozicija na trosjedu, topla dekica, zna se sta
slijedi – ususkavanje, uzivanje u pomisli da ne moras nigdje i ne moras nista.
Mozes da se malo razmazis, da se odas svojim bezazlenim porocima: casa vina,
malo sira, masline. Trazis dobar film na putlocker-u.
Djetetu dozvoljavas isto sto i sebi – totalni raspasoj! Nije
kisni petak svaki dan!
Volim da vozim. Cak i po ovim nasim, sve samo ne dobrim i sigurnim cestama.
Vrijeme izmedju tacke A i tacke B uvijek sam smatrala poklonjenim vremenom.
Gratis trenucima za razmisljanje, mastanje, planiranje…
Dobra muzika, pojacana comme il fault. Ili radio –
zanimljiva tema, simpaticni voditelji, puls naroda.
Pjevanje iz sveg glasa, da usi otpadaju!
Sama, brza, zadovoljna! Kilometri koji nestaju ispred mene.
Stvarno volim da vozim
Ima ih raznih. Pozitivnih, negativnih, prizeljkivanih,
ignorisanih, neprimjetnih, dubokih, kontrolisanih…Sve sto nam se dogadja dio je
nekog procesa, bili ga mi svjesni ili ne.
Nekada se nekom procesu opiremo, potpuno nesvjesni dobrobiti
koju nam bas on donosi. Mozda je rjesenje prihvatati mirno sve sto nam dolazi u
susret i plivati. Drzati glavu iznad vode. Sto cesce u plivanju uzivati!
Dan koji je poceo razgibavanjem jogom, pa pjesacenjem do
posla, pa beskrajno dugim sjedenjem, ponovnim pjesacenjem.
Onda malo buljenja u TV. Malo previse, bojim se.
Da se nisam sita ispricala sa prijateljicom (viberu hvala ti
sto postojis), dan bih smatrala potpuno propalim, tj. bezlicnim i bezimenim.
Ovako je to jedan dobar i prosvjetljujuci dan. Cula sam
dobre vijesti, saznala nove stvari, sadrzajnim razgovorom napunila baterije,
odskrinula neka nova vrata…malo li je?
Kažu da svaki čovjek ima samo dva doktora koji mu mogu
pomoći – svoju lijevu i desnu nogu!
Danas sam prvi put ove godine išla i vratila se pješke sa
posla. Ukupno 8,5 km. Nije loše.
Namjeravam da nastavim, kad god mi vrijeme to bude
omogućavalo. Nema izgovora.
Danas sam odlučila da i ovo isprobam. Svakako mi se sve u
ormaru već gadi. Radi se o minimalističkom izazovu da odaberete garderobu za
jednu sezonu ( sada zimsku), koja ce stati na 10 vješalica.
Sada imam tačno 10 vjesalica u ormaru (iskreno više i ne
može da stane, mada ja to godinama ignorišem). Imam nekih 30 gornjih dijelova
(i dalje previše), ne računajuci jakne. I dalje to nije to, ali ću se u
narednom periodu potruditi da postane. Uklopljeno, udobno i da se u tome
osjećam fenomenalno. Mali broj komada, koje je lako popakovati i ponijeti i
svugdje se osjećati odlično u svojoj koži!
I naravno pobjediti ga. E to vam je najjednostavniji, ali ne
kažem i najlakši recept za podizanje samopouzdanja. Samim tim i zadovoljsta
sobom i svojim životom.
Nakon sedam godina, usudila sam se i uspjela da ponovo
počnem da kližem na ledu. Nisam ja neki zaluđenik, niti sam ikad bila virtuoz
na ledu, ali sam se osjećala loše jer se, zbog loma lakta, više prosto nisam
usuđivala da stanem na led.
Kakav fenomenalan osjećaj! Sreća i uživancija, sve veća kako
je strah slabio, a moje samopuzdanje raslo.
A bilo mi je potrebno samo malo ohrabrenje, koje je stiglo
od jedne dobrodušne mame, koja je dovela kćerku na klizanje sa mojim sinom. Par
lijepih i ohrabrujućih riječi!
Nikad ih ne štedite ni prema kome, pogotovo ne prema svojoj
djeci. Mnogo lakše će se pronaći neko da ih kritikuje!
Obožavam petak. Čak i kad se na kraju ispostavi da je bio
sasvim uobičajen. Najljepša u njemu je ona šarena, obećavajuca korpa slobodnih
časova i minuta, koja nam se sama nudi kao poklon i možemo da je odmah ponesemo
kući.
Izgleda prepuna i šarolika, ali to stvarno može da prevari
čovjeka, tj. ženu. Ispašće onakva, kakvu je sama sebi prirediš. Nema tu
iznenađenja i lakih pobjeda! Sama svoj majstor.
Jedina osoba koju poznajemo iznutra je majka. Ne znači da je
baš uvijek razumijemo, da se s njom uvijek slažemo, ne znači možda ništa u
uobičajenim razmišljanjima i odnosima. Ali znači sve u najdubljem, onostranom i
suštinskom smislu.
Znamo iznutra kako izgleda njena krv, njene kosti, njeno
srce. Čujemo ga kako kuca i to je vjerovatno prvi zvuk koji čujemo. Osjetimo
njenu toplinu, pojedemo svaki njen obrok, doživimo svaku njenu emociju.
Zato je ta veza tako posebna. Zato je ta ljubav tako
besmrtna. Zato Ona i dalje jednako živi u meni.
Mislila sam da neki prostori, gradovi imaju za mene poseban
značaj i radovala se odlasku tamo. Nije mi dugo trebalo da shvatim da su ipak
ljudi davali posebnost tim mjestima. Ako ih nema, nije isto. Nije čak ni
slično, već nekako još praznije i još tužnije nego što ste i mislili da će
biti.
Ulice i predjeli jestu isti, ili tek malo promijenjeni.Ili
čak i potpuno promijenjeni. Ali nemaju skoro nikakav emotivni značaj. Emocija
nema bez ljudi.
Kako bi se čovjek mogao zeznuti, pa iz pogrešnog razloga
odabrati mjesto ili grad u kome će živjeti! Iako su ljudi nestalni, a građevine
malo postojanije, nemojte napraviti grešku pa misliti da ove druge mogu da
zamijene ove prve.
Februarska knjiga je “Do poslednjeg daha” Radeta Šerbedžije.
Kao i svaka i ova je knjiga našla mene, a ne ja nju. Baš me zanima – zašto?
Kad je pročitam – obznanicu…
Zabrinite se za sebe onoga dana kada pomislite da nema
potrebe da više bilo šta novo naučite. Dok god osjećate tu potrebu, dok god
želite da savladate još ovo, da saznate ono, OK ste.
Znam ljude koji od srednje škole više nikad ništa nisu
učili. Vidi se to na njima. Funkcionišu, ali nekako isprazno, na prazno,
umoreni i razočarani svim i svačim.
Znam i ljude koji i u poznim godinama uče potpuno nove
stvari. Njihov život je sadržajan, bogat, zanimljiv. Iako razumiju više i bolje
svijet oko sebe, manje su razočarani, a umorni nisu nimalo. Ima još toliko
stvari koje treba da obave.
Dobio je 5 KM i zadatak da sa drugom ode u prodavnicu i kupi
hljeb i po jedan slatkiš za njih dvojicu.
Vratio se ljut i nezadovoljan. Kupio je hljeb i drugu
slatkiš. Za njega nije bilo. Suze zbog nepravde nije mogao da suzdrži i nije mu
bilo baš najjasnije šta se dogodilo.
Objasnila sam da je slatkiš koštao 2 KM, hljeb 1,30 i da
jednostavno nije bilo dovoljno para za još jedan slatkiš od 2 KM.
U sebi sam bila zadovoljna sto mom djetetu nisu zahvalile
pare za drugov, nego za njegov slatkis. Otisli su ponovo, naravno 
Mazili smo se. Doruckovali. Isli na klizanje. Pa na picu. Pa
opet na klizanje.
Sve sam uradila da sin bude zadovoljan. I to je bila greska.
Negdje sam pretjerala. Previse sam htjela da mu ugodim, pa je postao
prezahtjevan, cak drzak. Ljutio se na mene. Bila sam u soku.
A onda sam shvatila da se samo ponasa kao sto bi se i
odrasli ponasali. Sto smo prema nekome bolji, to on prema nama pocne da se
ponasa, pa recimo, manje korektno.
Zasto je to tako, ne znam. Ali nema sumnje, bili mali ili
veliki, vrlo brzo pocnu da vas podrazumijevaju, a sve manje razumijevaju. To se
naravno ne smije dozvoliti i moraju se pokazati zubi!
Nakon toga, ljubav opet moze da cvijeta!
To znaci bljedunjav, ni po cemu poseban, uobicajen, bez
karaktera. Mora biti i takvih dana, naravno. Ali ja ih ne volim, definitivno.
Ustajanje, dorucak, posao, povratak… isli smo i na klizanje
i na kuvano vino, ali nesto je sve to ucinilo obicnim i rutinskim.
Da li sam to bila ja? Sasvim sigurno.
Meni je ocigledno ponestalo energije, chi-a, zivota. Zato je
i moj dan bio tako beskrvan. A mozda sam samo bila umorna. Prethodnu vece sam
legla iza ponoci, samo je razlog bio pogresan. Svoje dragocjene vecernje i
nocne sate potrosila sam na potpuno bezvezan film naucne fantastike. Sta sam
mogla i ocekivati …
Ništa gore do jedne stalne boljke u remisiji – lijenosti.
Taman kad pomisliš da si je savladao, da si je prevazišao, pun si planova,
fenomenalnih odluka, krenuo si u akciju, kad tamo – sve po starom.
Uhvati te iznenada. Pravdaš to lošim vremenom. Te kiša će, te magla, pritisak
je nizak…itd. Istina je druga i ti to znaš, al’ nekako sramota te i samom sebi
da priznaš. Vratila se stara druga! Sjedi, lezi, pogledaj TV, bleji, bulji u
prazno. Ne da ti se nigdje, ne možeš ni da zamisliš da izađeš napolje, a kamoli
da odradiš vježbe, koje si, koliko juče, sa uživanjem radila u rano jutro.
U takvim situacijama (danas je taj dan) sebi kažem: Nema
veze, lezi, odmori, budi malo lijena! Valjda je ovo slobodna država. Kako bi
znala da si vrijedna, poletna i puna entuzijazma, kad ne bi bilo i ovakvih
dana. U CG bi rekli – “pušti me sta’t”! U BiH bi to nazvali bitisanjem (šta
radiš?bitišem).
Bitisanje nije samo po sebi loše. Naprotiv. Loše je ako
postane manir života (e tad je lijenost). S vremena na vrijeme, čak, ima svojih
dobrih strana. U prebrzom tempu života, ono predstavlja slow-motion koji nam je
svima potreban. Vrijeme da malo prodangubiš, potrošiš vremena na ništa, budeš
rasipan i velikodušan sa svojim minutama i satima.
Strah nas blokira. Ne mislim pritom na onaj strah koji nas
spašava u kritičnim situacijama i tjera nas da pobjegnemo od opasnosti. Mislim
na strah mali, svakodnevni, strah da ne možeš da uradiš ovo, da nećeš znati
ono. Pa zato to nikad ni ne probaš. I nikad ne saznaš da si bio pravi genije
upravo za to!
Nisam se usudila da kližem sinoć, a toliko sam željela.
Bojala sam se pada i vjerovatno bih i pala, jer sam samo o padu i mislila.
Šteta. Znam da bih uživala! Ovako sam se zadovoljila da učim svog sina i da
pokušam na njega da prenesem svoje oduševljenje. Mislim da sam uspjela, jer
idemo prekosutra ponovo.
A možda se i ja usudim
Napravljeni smo za pokret. Ne za mirovanje. Pogotovo ne
sjedenje. Ni ležanje. Lezite potpuno zdravi i pravi u krevet i ostanite tako
cijeli jedan dan. Ustaćete bolesni, ukočeni, neraspoloženi, s.ebani! Zar to
nije dokaz?
Na žalost, sjedenje nam radi to isto, ali nije tako
očigledno. Boli vrat jedan dan. Pa drugi dan leđa. Sledeći dan smo nervozni i
razdražljivi. Pa se na nekog iz čista mira brecnemo. Pa nas ukoči s jedne, a
potkoči s druge strane. Loše spavamo.
Jedemo i kad nismo gladni (kako da ogladniš, kad nigdje nisi
ni mrdnuo). Trpamo u sebe hranu po navici, pa se onda osjećamo bezveze.
Samo jedna, brza šetnja mijenja sve. Osjećaj slobode, damar
života, pogled u nebo. Odmah se mijenja perspektiva. Odmah su misli življe i plemenitije.
Manje smo usmjereni na sebe i svoju ‘sudbinu kletu’. Prodišemo. Provjetrimo se
spolja i iznutra. Vratimo se kući umorni, ali zadovoljni.
Zašto nam se tako često teško natjerati na pokret? Bar je sa
mnom takav slučaj. Moram na tome da poradim.
To ne znači da mi se sve mora dopasti, da se sa svime moram
složiti. To samo znači da na neke stvari treba gledati drugačije i da ne treba
dozvoliti da mi zamagle ono što je važno. A to je da mi niko i ništa ne može
nauditi više od moje sopstvene misli o tome. Naučiti se da budem u miru sa
svime, baš svime što se dešava, nije lako, ali nije ni nemoguće. Čistima je sve
čisto!
Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada. Da li mi je to
dovoljno da mi donese mir? Da li imam dovoljno mudrosti i strpljenja da
sačekam? Da li imam pametnija posla nego da dopustim da razmišljam o stvarima
koje se vjerovatno neće ni dogoditi? Potrudiću se. I ne dam se! Nisam ni
ja vesla sisala!
Baš onda kada ti se ne izlazi iz kuće. Kad tražiš sama pred
sobom kakav zgodan izgovor da ne uradiš ono što si sama sebi juče čvrsto
obećala. Kad ti se čini da to nije važno. Izađi. Pokreni se. Učini ono što si
rekla, kud puklo da puklo!
Ni sama nisi svjesna koliko ćes se bolje osjećati. Htjela,
ne htjela sebi ćes odati priznanje – održala si riječ, malo li je?
Kad god čujes u sebi glas koji te nagovara na suprotno – da
odustaneš, da se predomisliš, da je nebitno i da ne mijanja na stvari – znaj da
to nije prijateljski glas i ne slušaj ga, ma koliko primamljivo zvučao. To je
glas one neodlučne, kolebljive, bojažljive i nikad srećne i zadovoljne
osobe koja se krije u tebi i vječito krivi nekoga i nešto za sve što sama nikad
nije ni pokušala da uradi.
Ne nasjedaj! Uradi nešto, makar i neuspješno ( neuspjeh i
nije ništa drugo nego logičan put ka uspjehu). Samo ne odustaj i ne uljuljkavaj
se u varku da to možes uraditi kad hoćes. Nećes moći. Trenutak koji propustiš,
zauvijek je propušten. I toga treba biti svjestan. Ne kažem da treba dramiti i
kukati zbog toga. Treba samo to znati i ponašati se s tim u skladu.
Da li se povinovati većini? Jačima? Moćnijima? Drskijima?
Bezobraznima? Nekulturnima? Ili im pružiti otpor?
Za mene nema dileme! Čim pognete glavu, postaće još gori.
Još drskiji. Još bezobrazniji. Još nekulturniji.
Dužni ste to sebi i svojim životnim principima i
vrijednostima. Bez otpora onome što je suprotno vašim životnim uvjerenjima, ne
možete sačuvati samopoštovanje, a time ni samopouzdanje. Ne možete ostati ono
što mislite da jeste.
Vraća se moj sin. 8 dana je bio daleko od mene. Trudila sam
se da ga ne zivkam, ne gnjavim i ne opterećujem time što mi je počeo
nedostajati isto to veče kada smo ga odvezli. Sve to tako mora, znam ja i
prihvatam. Od dana kada ga rodite, morate prihvatiti činjenicu da je vaše dijete
posebna i samostalna ličnost i da ima pravo na svoj put. Ne mora mu se dopadati
ono što se vama dopada. Ne mora raditi ono što vi radite, ali će od vas sasvim
sigurno “prepisivati”. Najčešće ono što se ni vama ne dopada kod vas
Znam da će večeras kada dođe biti potpuno drugačiji nego
kada je otišao. Primjetiću svaku sitnu promjenu u riječniku, u govoru, u
kretnjama, u stavu, u osmjehu i pogledu. Svaka nova sredina, svaki prostor i
susret, oblikuje ga i mijenja kao pčelinji vosak od kojeg, ovih dana, pokušavam
da napravim neke svoje medene kreme i meleme.
Biće ozaren i blistav! Njegov osmjeh će obasjati hiljadama
volti naš stan. Sve će zbog njega blistati. I sve će postati bučno, treperavo i
puno života. Ta radost i energija koja iz njega isijava i zrači, preliće se s
lakoćom u svaku stvar koju dotakne, svaku prostoriju u koju uđe, svaku
osobu koju sretne.
A tek kad me zagrli snažno, oko vrata! I počne da priča
svoje doživljaje…rastapanje mi ne gine i na – 6!
Još sam pod utiskom odličnog dokumentarca “Bag it” (www.bagitmovie.com/about_issues.html).
Najlon kese i plastičnu ambalažu mrzim oduvijek, a poslije
ovog filma ne preostaje mi ništa drugo nego da pokušam da ih maksimalno
redukujem u svakodnevnoj upotrebi. Koliko je to kod nas moguće? Skoro da nema
izbora. Sve je u plastici! Ipak, dogovor je pao – pokušaćemo da je svedemo na
nužni minimum i da je barem nekoliko puta upotrebimo, kad već ne možemo da je
izbjegnemo.
Odavno već imam divne korpe i cekere, koje sam pokušavala da
koristim. Priznajem, često sam ih zaboravljala u onoj drugoj torbi. Od danas ću
obratiti više pažnje. Šta još može da se učini, konkretno?
- kupovaću što više stvari u rinfuzi (orašasti plodovi, suvo
voće, bombone itd),
- obavezan ceker u torbi,
- kupovaću stvari na pijaci (jaja, sirevi, povrće…),
- kese koje ne mogu da izbjegnem ću više puta koristiti,
- kada nešto kupujem obratiću pažnju na ambalažu (kupovati ono
sa manje ambalaže),
- uvijek se opredjeliti radije za neki drugi materijal (ako
je moguće),
- ne kupovati nepotrebne, jeftine stvari od plastike
(igračke, posude, saksije, itd)
-
Najvažnije je da zarazim svoje ukućane, pogotovo sina. Njega
plastika najviše i ugrožava. Obavezno pogledajte film!!!!!!
Nažalost, dođe vrijeme kada izgleda da se sve urotilo da
demantuje optimizam koji ste svjesno odabrali kao svoj životni stav. Sve teže
uspijevate da pronađete bilo kakvu svijetlu tačku u kolektivnom srljanju u
pravcu koji, vidi se iz aviona, ne vodi ničem dobrom. Svaka nova vijest kojom
vas bombarduju svi mogući medij obojena je sumornim bojama i ne miriše na
dobro. Šta raditi u takvim uslovima? Predati se?
Ne dolazi u obzir! Jer to se upravo radi smišljeno, da nam
svima sve zgadi, da obesmisli, da šokira i uplaši. Da se pasivizujemo, da ne
talasamo, da ni ne pokušavamo!
E pa neće moći! Volter je davno rekao: Treba obrađivati svoj
vrt! Il faut cultiver son jardin!
Jer od toga sve počinje i time se sve mijenja. Obrađujmo
svoj vrt, uzgojimo divno bilje, uberimo najljepše plodove. Ne mislim samo
bukvalno.
Taj vrt će privući druge i drage ljude, pčelice i krtice.
Onda ga fino i svakodnevno njegujte. U njemu uživajte i da, ponekad, kada dođe
težak i sumoran dan, možete malo tu i da se sakrijete.
Sjećam se TV-a kada je na njemu bilo stvarno kvalitetnog
programa, kada smo kao djeca nestrpljivo čekali 19:15 da pogledamo crtani.
Nedeljom popodne su prikazivani divni filmovi za djecu. Kad smo malo porasli.
gledali smo i serije poslije dnevnika. Ili neki dobar film. Sad mi se čini da
su skoro svi bili stvarno dobri.
Danas je jedini način da se spasite izliva negativnosti,
gluposti, morbidnosti i lažne radosti da isključite TV. Najgore je ako se
nadate da bar na nekom od 150 kanala ima nešto vrijedno pažnje, pa neumorno to
tražite i tako potrošite par sati. Kada bi vas neko upitao, šta ste gledali, ne
biste mogli da se sjetite – toliko je sve to šuplje i prazno.
Znam, potrebno je biti u skladu sa vremenom, morate znati
šta se oko vas dešava. Samo pitanje je da li vam TV u tome uopšte može biti od
koristi.
Pad kvaliteta programa državnih javnih servisa ne treba ni
komentarisati. Stav privatnih medija da nije njihovo da informišu i edukuju,
već da zabave, takođe. Šta onda preostaje? Gledanje stranih, kvazi edukativnih,
a ponajviše senzacionalistički i konzumeristički skrojenih programa i kanala,
sigurno nije rješenje.
Ugasite TV. To je moj savjet. Živjećete kvalitetnije.
Informacije možete dobiti i na drugi način, a bićete pošteđeni ogromne i
nenormalno napadne loše energije, koja će vas, a da toga niste ni svjesni,
iscrpljivati. Ugasite TV bar povremeno i pokušajte da drugačije osmislite svoje
veče.
Samo nemojte mali ekran zamijeniti još manjim. Iako vam se
čini da bar tu vi imate kontrolu, nisam baš tako sigurna…U svakom slučaju,
dobro razmislite.
Skoro da sam zaboravila koliko volim da gledam filmove.
Naravno, dobre filmove. Problem je u tome što, u mnoštvu koji se snima, teško
čovjek ‘nabasa’ na stvarno dobar film. Meni je sinoć to pošlo za rukom.
Radi se o filmu “Room” (Canadian-Irish drama-thriller
directed by Lenny Abrahamson and written by Emma Donoghue, based on her novel
of the same name).
Cijeli dan sam pod utiskom. Prepun emocija, snažnih, ali ni
u jednom trenutku patetičnih, prenaglašenih. Toliko poetike, toliko ljubavi,
napetosti. Fenomenalna gluma. Fotografija, simbolika.
Ljubav majke i djeteta, u nenormalnim i bolesnim
okolnostima. I srećan kraj, što je najvažnije. Topla preporuka za gledanje ovog
izvanrednog filma.
Radi se, zapravo o normalnom procesu starenja, ali, mnogo
štošta s njim u vezi nije normalno. Bar ne u ovoj našoj civilizaciji terora
madosti i vječitog puberteta. Tj. nezrelosti, neodgovornosti, egocentrizma i
pomanjkanja smisla.
Starimo upravo onako kako smo i mladovali. Brzo, glupo,
nepromišljeno, rastrzani izmedju želja i mogućnosti…ili pak, lagano,
osviješteno, sa uživanjem, bez naglih obrta i osjećanja uskraćenosti i
nepravde.
Starimo onako kako mislimo. Pozitivno, vedro, orjentisani na
bitno i suštinsko, ili pak, uz kuknjavu i zdravstvene dnevne biltene, koje
svakom živom neumorno iščitavamo.
Najveća ograničenja sami sebi postavljamo. Ako mislimo da se
sa 50 ne treba smijati kao sa 17, onda to nećemo ni raditi i bićemo tumorni =
turobni + sumorni.
Ako mislimo da je život čudo i da je svaki dan neponovljiv i
poseban, ako poslije padova još odlučnije ustajemo, ako se ne zamajavamo
nebitnim i efemernim stvarima, ako se radujemo drugim ljudima, ako ne tonemo
lako, već se žustro održavamo na površini – sasvim je sigurno, starenje ćemo
smatrati zrenjem i neće nas užasavati i plašiti, već ćemo ga prihvatati s
osmjehom, svjesni vrijednosti njegovih zlatnih plodova.
Jer drugačije jednostavno ne ide. Ne može da uspije!
Svakodnevno kuvanje vrlo lako može da postane pravi kuluk.
Obaveza bez i trunke zadovoljstva.
To ne smijete sebi dozvoliti, jer se time osuđujete na
doživotnu robiju.
Ja mogu da kuvam samo kad sam gladna ( što i nije problem,
jer brzo ogladnim). I volim, brate, da jedem! To znaju svi koji me poznaju. To
ne znači da jedem previše, a još manje da jedem tešku, masnu i nezdravu hranu.
Sreća je, u stvari, što najviše volim da jedem povrće i to svo, a sve
ostalo su dodaci. Istina, sirevi su mi slabost i to velika…na njima treniram
samodisciplinu (često bez većeg uspjeha).
Danas kuvam za svoju ljubav i to je poseban užitak. Ipak to
ne znači da pravim njegovo omiljeno jelo (to zna da napravi samo njegova majka,
logično). U stvari eksperimentišem, jer najviše uživam da spremam nešto što jos
nisam pravila.
Danas je to neka moja verzija TIKA MASALE sa svinjetinom
(ali u tragovima). Začini su u prvom planu! Crveni, narandžasti, žuti, braon i
oker. Vreli i strastveni u ovom hladnom, neprivlačnom danu sa susnježicom i
snijegom. Ide puno luka, crvenog i bijelog. Koja mrkvica. Paradajz sos. Dosta
putera. Miris opija i zavodi. Gotov je
Uz to ću poslužiti rižu sa kurkumom i salatu od špinata sa
bijelim lukom, ne može da omane.
Vino se zove Nostalgija iz 2012. (još jedna fenomenalna
prestupna godina, kao ova pred nama). Vinarija Aleksić, čije su vlasnice
predivne tri sestre, zgodne i prefinjene. Jedva čekam da probam vino na kome
piše da “nosi u sebi miris dobrih vremena.”
P.S. Sve je bilo božanstveno! Vino na visini zadatka…Topla
Indija i jug Srbije u sinergiji razbijanja jednog tmurnog, bosanskog dana! Pun
pogodak.
Stvari nas guse i zatrpavaju. Uglavnom nepotrebne,
beskorisne, nabavljene iz Bog zna kojih razloga…Kad se namnoze u dovoljnom
broju, pocinju svoju podmuklu, naoko bezazlenu igru sa nasim zivcima.
Prvo ih ignorisemo, ne pridajemo im znacaj, trpimo ih,
zaobilazimo. Onda bjezimo, sklanjamo se, osjecamo da nesto nije u redu, ali ih
i dalje potcjenjujemo.
Onda se jedno jutro probudimo i shvatimo da moramo nesto
preduzeti. Sjede nam na glavi, kidaju nam nerve, razdrazuju nas i cine
nesrecnim. Sjedimo u prepunim kucama i stanovima, nigdje ni sibicu ne mozes da
bacis, sve je krcato i natrpano, a nigdje niceg sto nam stvarno treba.
Nista za obuci, a ormar se lomi. Nista za obuti, a cipele
svuda, po paketima i ormaricima, u hodnicima, cak i na terasi. Police prepune
jos neprocitanih i knjiga koje nikad ni ne mislite procitati.
A gdje je jos posteljina, peskiri, krpe, higijena i
kozmetika. Sudje i kuhinjski aparati, sokovnici i sjekaci, mikseri i sejkeri.
Zasto nam je sve to potrebno, a ocigledno je – nije nam
dovoljno? I dalje, skoro svakog dana, bazamo po prodavnicama i pokusavamo sebi
i svojima kupiti srecu. Iako je opste poznato da se ona ne kupuje i da je
najmanje ima u stvarima. Takodje je poznato da je najvise ima u odnosima koje
smo izgradili sa ljudima i zivotu koji nam se cini svrsishodan i smislen. Zasto
je to tako teska lekcija? Zasto nam je tako nesavladiva?
Minimalisti pocinju tako sto prvo rasciscavaju stvari oko
sebe. Najlakse bi bilo sve prvo zapakovati, pa onda vaditi samo ono sto stvarno
zatreba. Iznenadili biste se koliko bi vam stvari ostalo vjecito zapakovano!
Moze i drugacije, dajte mjesta vlastitoj kreativnosti, sustina je – rijesiti se
nepotrebnog i stvoriti prostora za stvarno bitno. Vase emocije i vase odnose sa
drugima. Vase misli i vase zelje da nesto ucinite za sebe i za druge. Vasu
mastu i planove, vase strasti i stvarne, a ne odgledane dogadjaje.
Pocnite, ali ne sutra ili u ponedeljak. Sada! Odmah! Na noge
lagane…
Danas smo sina odveli na selo. Zato što su tamo divni ljudi
koji ga vole i koje on voli. Zato što je neprocjenljiva sreća imati selo kad si
dijete. Zato jer su tamo dani drugačiji. Dugi, ispunjeni čudima i stvarima
kojih na drugom mjestu nema. Vedri i radosni, a spokojni i pitomi. Blagi, nekad
ludi. Ispunjeni smijehom, a često i ljudskom mukom. Pravom. Ozbiljnom.
Neizmišljenom.
Presrećna sam što imam selo koje će moj sin pamtiti do kraja
svog života. Mirise, boje, životinje, biljke. Najviše ljude i njihovu ogromnu
dobrotu i iskrenu, iskonsku ljubav prema djeci.
To je isto selo koje pamtim i ja. Čije slike, mirise i boje
nosim duboko u sebi. Mnogih dragih lica više tamo nema. Ali samo naizgled.
Dijete u meni sjeća ih se živo. I svaki put veselo pozdravi kad se kolima
primakne prvoj strugi.
To je ono vrijeme ni tamo ni ovdje. Kad bi kao nešto da
uradiš, al’ prosto osjećaš da nemaš dovoljno vremena, pa odustaneš i prije nego
si išta započeo. Osluškuješ, nešto ili nekoga čekas. Da se vrati ili da ode,
svejedno, svakako je tebi vrijeme razlomio, zaposjeo, nisi ni tu ni tamo, ne
znas kud bi sa sobom.
Takav mi je skoro cijeli dan danas. Neuhvatljiv, površan,
amorfan, bez jasnih kontura i ukusa.
U meni je neki nemir i nespokoj, ništa strašno, ali mi ne da
da se na bilo sta skoncentrišem. Započnem jedno, pa uzmem drugo, promjenim
plan, vratim se prvom. Onda stanem, da kao razmislim šta sad. Pa tako bitišem,
bez veze, ali i spokoja. Ne opuštam se.
Uskoro shvatam da je prošlo već nekoliko sati u tom
međuvremenu i još se više unervozim. Šta tražim? Šta mi fali? Šta to očekujem?
Šta me muči?
Ne znam, naravno. Ali znam da nije opasno i da će me proći.
I da će sasvim sigurno ponovo doći!
Planiranje je jedna od mojih omiljenih aktivnosti. Uživam da
planiram, da na praznom kalendaru označavam datume i sitnim slovima pored njih
upisujem samo meni znane šifre. Uživam u pogledu na išvrljani kalendar na kraju
godine. Što više je označenih dana, to sam zadovoljnija.
Ne volim samo one nizove dana koji nisu ničim označeni, ni običnom
olovkom, ni crvenom, ni uokvireni, ni prekriženi, ništa. Ti su dani za mene
izgubljeni, ne mogu da ih se sjetim, nemam pojma šta sam tada radila, o čemu
sam bar razmišljala. Upravo zato sam i započela ovaj blog. Hoću da zašvrljam
svaki svoj dan. Hoću da ga otrgnem od ništavila, od besmisla, od nepostojanja u
mom sjećanju.
Najviše se radujem onim tmurnim, kišnim, sipljivim danima
ili večerima, kada se nigdje ne može ići i kada se čovjeku ništa pod milim
Bogom ne radi. Tada ja listam svoje kalendare. Papirnate, ručno pravljene i
našvrljane na istrgnutim listovima papira. Elektronske, rađene u formatu ppt
ili on line. Uživam u trenutnim bljescima sjećanja, osjećanja i zbunjenosti
kako-sad-ovo, zar-je-to-tad-bilo.
Samoj se sebi učinim neprikosnovenom Gospodaricom proteklog
ličnog vremena. Suverenom Vladaricom svojih markiranih dana, našrvrljanih šara
i podebljanih datuma. Pravom pravcatom Kraljicom!
Da li čitate knjige? Mislim, ovih dana. Ne kad ste
studirali, kad ste bili mladi, svježi, željni znanja. Mislim sada, kada imate
puno obaveza, kad dolazite s posla u 6 uveče, kada imate dijete koje vas je
željno, jer vas malo viđa…
Iskreno, ne čitam dovoljno. Ne koliko bih željela. Zezaju me
i oči, ne mogu više da čitam bez naočara. Zeza me i vrijeme, nemam ga dovoljno,
mada, kad bolje razmislim, i trošim ga uludo, u facebook, na portale, TV da ne
spominjem.
Evo još jednog izazova: pročitati jednu knjigu mjesečno!
Počev od onih naredanih uredno po policama u nadi da ću
imati vremena da ih pročitam.
Večeras počinjem. Knjiga za januar je: BEZDNO Svetlane
Velmar-Janković
Pročitala sam je odavno i smatram je jednom od najboljih i
najemotivnijih knjiga srpske književnosti. Sazrelo je vrijeme da je pročitam
još jednom.
Ne znam zašto mi je baš danas pala na pamet jedna rečenica
koju izgovara Žerar Depardje u ulozi chef-a u filmu “Poslednji provod” (Last
holiday) sa Kvin Latifom: “Znaš li šta je smisao života? Smisao života je…u
puteru!”
Možda zato što sam u sred Sarajeva pronašla pekaru sa pravim
francuskim kroasanima. I uživala u njihovom božanskom, puterastom, prhkastom
smislu. Filozofiji života, koja se na to nadovezuje. I često nam izmiče. A ne
bi trebalo. Tako je lako prepustiti joj se. Treba samo biti opušten i otvoren
za sreću. Znati se skoncentrisati na zaista bitno. Znati razlikovati važno i
nevažno.
Puno više je nevažnog, a tako malo je bitnog. Na prste jedne
ruke mogu se izbrojati bitne stvari u životu i da ti još ostane koji prst…
Stavi ga na čelo i upitaj se…da li su za tebe bitne stvarno
bitne stvari ili se trošiš na nebitnim?
Sin je danas prvi put u svom sedmogodisnjem zivotu, otvoreno
stao na stranu svog oca i pokusao da ga zastiti od kritike (osnovane ili ne
nebitno).
Pustite ga na miru, jasno i glasno je prekinuo kucnu
polemiku u kojoj je njegov tata bio preglasan. Osjetio je sam potrebu da to
ucini i usprotivi se stavu vecine. Meni se grudi ispunise ponosom. Tako mali, a
spreman da nam se svima suprotstavi. Odlucno i mirno.
Dusica.
Prijateljstvo je druga, po redu i vaznosti, stvar u zivotu.
Prva je, naravno, ljubav.
Imati jednog iskrenog prijatelja znaci biti bogat covjek.
Imati ih par, znaci to isto. To bogatstvo, za razliku od materijalnog, garant
je srece. Na zalost, isto kao i materijalno bogatsvo i ljubav, moze da nestane.
Propadne. Ne opstane.
Ako istrajava, postaje sve dublje, snaznije i vrijednije. I
pruza sve vecu srecu i ispunjenost.
Prijatelje je jednako tesko pronaci kao i ljubav. Srodnost
dusa neophodna je i u prvom i u drugom slucaju.
Prijateljstvo, isto kao i ljubav, ne moze opstati bez nase
brige i paznje. Trazi od nas zrtvu i puno tolerancije. Prevazilazenje svog ega
i iskren korak ka drugom.
Nema prave srece u zivotu bez iskrenog prijatelja
Ujutru je padao snijeg. Bogat, rodan, lagan. Okitio drvece,
prekrio tragove. Mir Boziji.
Lomili smo cesnicu, jeli cicvaru i pecenicu. Onda je sinulo
sunce. Oko podneva se moglo suncati na terasi. Nismo propustili priliku.
Pa se onda opet malo jelo, pilo, kafenisalo.
Predivan, sadržajan, emotivan, zanimljiv – savršen
dan!
Počeo je s maglom, ali ne prljavom i smrdljivom, vec bijelom
i mističnom, kao što je, pretpostavljam, magla nekada davno i bila. Dala je
cijelom pejzažu nijansu tajnovitosti i mistike. Duboki snijeg, drveće okićeno
bjelinom, sve ušuškano, čisto, bajkovito.
Djeci magla nije smetala da se sankaju i uživaju. Samo smo
ih mi jedva nazirali kroz prozor. U kući vatrica. Predivni mirisi iz kuhinje u
kojoj se cijeli dan nešto peklo i krčkalo.
Predveče smo otisli u crkvu. Ljudi i djeca unutra ozbiljni,
tihi i smjerni. Napolju raspoloženi, radosni zbog vatre i kuvanog vina.
Nalaganje Badnjaka, iskre koje znače berićet, a onda povratk kući, na večeru i
posni pasulj, koji se pravi na poseban način i jede samo na Badnje veče.
Slušali smo kasnije Boža Vreću i njegov anđeoski i potpuno
onostrani glas. Otišli smo za njim daleko, u dubine i širine, za koje nismo ni
slutili da postoje.
Onda smo izašli napolje i po mjesečini hodali po netaknutom
snijegu, pravili anđele i smijali se kao ludi.
Kao što rekoh – savršen dan!
Čudni su putevi Gospodnji. Jedan tren i sve nestaje. Jedan
tren i sve postaje.
Gledala sam sinoć divan film “Kradljivica knjiga”. Pridružio
mi se sedmogodišnji sin. I prvi put shvatio šta je to rat. Kako u jednom trenu
mogu nestati čitave ulice i svi ljudi koje poznaješ. Bio je potresen. Konačno
je malo bolje razumio zašto mrzim njegove igrice u kojima se puca i ubija. Bar
se tome nadam.
Danas smo pukim slučajem izbjegli veliki gubitak. Ne samo
materijalni. U poslednjem trenutku spriječena je velika šteta. Ne samo
materijalna. I životi su bili u pitanju.
Puka slučajnost, srećca ili Božije proviđenje, spasilo nas
je. Da li ćemo znati da iskreno budemo zahvalni na tom spasenju? Nadam se.
Trebalo bi. Ako ne znamo biti zahvalni za ono što imamo, čemu se onda imamo
nadati? A imamo puno: novo jutro, miran san, ljubav prema životu. Ništa drugo i
ne treba!
Najbitnije je uzivati u njima! Posla ima preko glave,
naravno. Pospremiti kucu, oprati sve da bude mirisljavo i cisto, ukrasiti
sto…isplanirati praznicni meni (minimalmo dva dana), nabaviti sve potrebne
namirnice, pa sve to po planu napraviti. I to da uspije!
Nije lako, a ako se ne radi s uzivanjem, postaje pravo
mucenje.
Zato je vazno:
- izabrati pravu muzicku podlogu za sve gore navedene faze,
- poceti na vrijeme,
- ukljuciti sve ukucane,
- odmarati se u toku rada s uzitkom ( kafica, casa piva ili
vina, neki slatkis)
- nagraditi se iskrenom samopohvalom (onda ce i drugi znati
da cijene vas trud), i
- svo vrijeme biti svjestan ljubavi zbog koje sve to i
radite, jer ta ljubav daje smisao svim naoko besmislenim, arhaicnim i
prevazidjenim obicajima! ( ovdje biti racionalan, ipak vi iz mnostva birate
koje obicaje slijedite).
Svaka porodica mora imati svoje praznicne rituale. To je od
ogromne vaznosti. Zato to radite uzivajuci u svakom trenu! Tako brzo prodju…
Padao je cijelu noc. Lagano, tiho, uporno. Obicno jutro je
pretvorio u carobno. Kakva tekstura, kakva njeznost i prefinjenost! Kakva
lakoca postojanja i nestajanja. Potpunosti i prolaznosti.
Zao mi je svih koji su zaboravili da je snijeg radost, a ne
samo muka i tlaka. Pogledajte djecu. Ona koju ne zanima, sigurno su pretjerano
za kompjuterom, ne morate pitati strucnjake. A mozda i vi mislite da im moze
nauditi. Prehladice se, pasce, skvasice se.
Naravno da to nije vazno. Najvaznije je zaraziti ih tom
ljepotom, tom bjelinom, tom lakocom! Ne stedjeti truda!
Uciti ih mozete samo sopstvenim primjerom. Price ne vaze. I
kad vec to radite “zbog djece”, ne zaboravite da mu se potpuno
prepustite, kao nekad, kad su sanke letjele same…
Najvecu tajnu znaju samo djeca. Slusamo li ih dovoljno?
Naravno da ne. Njihove istine su tako jednostavne. Njihova rjesenja laka.
Prirodna. Bez nepotrebnog razmisljanja, prenemaganja.
Moj sin me je danas naucio predivnoj vjestini. Sjednemo
jedno nasuprot drugom i gledamo se. Smjesimo se. Pa se malo nasmijemo. Pa onda
vise. Jos vise. Za par sekundi smijemo se kao ludi. Jedno drugo zasmijavamo.
Suze nam teku niz obraze. Stomak nas zaboli. Srecni smo. I ludi.
Odavno me niko nije naucio nicem pametnijem i korisnijem!
Ljubi ga majka.
Dan kojim započinje avantura. Izazov je uhvatiti svaki dan u
ovoj godini. Dati mu sadržaj, ime, smisao. Ne pustiti ga da se tek tako izvuče
i procuri kroz prste.
Dobro pitanje je – zašto? Može li se to? Mogu li ja to?
Odgovor je – ne znam, ali obožavam izazove!
Kakav je to onda ovaj dan 1.? Brz, a lijen. Prošao je u
trenu, rasuo se u banalnostima pripreme i serviranja porodičnih obroka,
ispijanja kafe.
Bečki novogodisnji koncert na radiju u pozadini, prizvao je
u sjećanje jednu divnu ženu. Profesoricu.
Njemački i francuski jezik. Filozofija. Doktorska teza o Žan
Pol Sartru i njen razgovor sa njim u Parizu. Zanimljiv život ćerke srpskog
ljekara i Austrijanke, rad u komisiji za ratnu reparaciju, posao služavke u
pariskim burzoaskim porodicama, studij filozofije, neuspješan brak sa
fudbalskim sudijom, putovanja i druženja sa umjetnicima i intelektualcima,
preseljenje u primorski gradić, rad sa mladima do poslednje godine života,
učenje španskog u 92.-oj. Čelicna volja i zarazna ljubav prema životu. Do
poslednja tri zrna grožđa koje je poželjela pred smrt.
Divan i svijetao lik u mom životu! Često se sjetim nje –
moje duhovne bake, srećna što sam je imala sve te godine. I što je i dalje
jednako živa u meni.
