7 VRLINA

Ako je istina da duše biraju svoje roditelje (a ja u to vjerujem) onda sam preponosna i počastvovana što je moj sin izabrao baš mene da ga rodim!

Jer već sada vidim kako se u njemu razvija toliko predivnih osobina i kvaliteta da sa neizmjernom radošću svakodnevno gledam kako raste i napreduje na svom jedinstvenom životnom putu. Da malo pojasnim. Jesam ja mama i znamo da su mame subjektivne i potpuno omađijane svojom djecom (pogotovo svojim sinovima), ipak, ja mogu da potkrijepim svoje tvrdnje argumentima i zato mi se može vjerovati.

Prvo, moj sin je pun ljubavi! To se vidi u njegovim očima, u osmjehu koji obasjava cijelo lice i ta ljubav prosto sija iz njega, kao da se kakav magični izvor najpozitivnije energije krije u njemu. Znam, imaju to i druga djeca, ne sporim, djeca su najbliža izvoru božanske ili kosmičke, najčistije životne energije i zadatak nas odraslih je da im tu energiju zaštitimo koliko god možemo, da im je ne crpimo i ne uništavamo skretanjem pažnje na trivijalne i nebitne stvari u životu čiji robovi smo, i ne znajući, postali.

Drugo, moj sin već sada ima vrlo razvijenu empatiju i duboko saosjeća sa drugima (ljudskim i drugim živim bićima). Empatija ili saosjećajnost je kvalitet koji je od ključne važnosti za razvoj mladog ljudskog bića. I zato sam ponosna na svaku suzu koju je pustio i svaku tugu koju je osjetio zato jer je vidio nekoga ko plače ili je tužan. Znam da se ova vrlina mora stalno njegovati i dalje razvijati, jer nije nešto što se jednom za svagda može osigurati. Vrijeme u kom živimo, a pogotovo mediji i uopšte tehnologija, sistematski uništavaju i ugrožavaju empatiju i ljudsku saosjećajnost, tako što nam patnju (ljudi, ali i svog živog svijeta) prikazuju kao nekakvu virtuelnost, dakle nešto što ne izgleda stvarno i što lično ne možemo promijeniti (pa se možemo slobodno nastaviti ponašati kao da nas se to ne tiče). Zato se nikada neću umoriti da mu pričam o tome kako je najvažnije moći se staviti u tuđu kožu, razumijeti druge ljude i njihova osjećanja, pomoći svakome u nevolji ili nesreći bez obzira o kome se radilo i o kakvoj se nesreći radilo. Jednako je važno našu djecu učiti onome što ih škola, na žalost, neće naučiti, a to je da se ne možemo na ovako neodgovoran i dzukački način odnositi prema prirodi i svim njenim resursima. Životinjama i biljkama, rijekama i morima, vazduhu, tlu...

Treće, moj sin je pun životne radosti! Ona prosto kipi iz njega i zarazna je! Obuzima vas čim pogledate te nasmijane oči i vidite njegovo razigrano tijelo, uvijek u pokretu i trku. Bitno je tu radost i zaigranost sačuvati i zaštititi, osigurati joj vremena i prostora da se ispolji, da se proživi, da opije i nahrani dušu. Što više bezbrižne igre, što više druženja sa vršnjacima, sa starijima, sa malima, sa drugačijima, sa sličnim njemu. Što više novih prostora, novih predjela, novih i drugačijih aktivnosti, novih iskustava i doživljaja. Što više smijeha i ludiranja, veselja i pjesme, plesa i igre! Mislim da sam uspjela da ga naučim da uživa u životu, malim i svakodnevnim stvarima, hrani i dobrom društvu, ugodnom prostoru, lijepim stvarima...

Četvrto, vjeruje u sebe! Možda zato jer vidi kako svi mi oko njega vjerujemo u njega i njegove sposobnosti. A, ruku na srce, nije ih teško primjetiti. Izdvaja se ta mala glavica bistrinom pogleda, brzinom odgovora koji te ostavi bez teksta, objašnjenjem koje ti daje razložno i uvjerljivo kao da je već zreo i odrastao. I načinom na koji razmišlja, objašnjava sebi svijet ili traži da mu se nešto pojasni. Vidi se da razmišlja, da puno sluša i prosto upija sve oko sebe. I dobro i loše. Pa onda razdvaja jedno od drugog. Pokušava da razumije i bori se sa sobom da prevlada ono dobro. Uglavnom mu to polazi za rukom i zato njegovo samopouzdanje raste i rasti će u godinama koje dolaze, već to jasno vidim.

Peto, hrabar je! Ne plaši se izazova i teškoća, spreman je za pobjedu! Važno je da shvati da su najveće čovjekove pobjede one male, nevidljive drugima, one nad samim sobom i svojim unutrašnjim strahovima i blokadama. Kada ti neki čudni glas iznutra govori da ne možeš, da ne znaš, da nisi vrijedan, da ne zaslužuješ, a ti hrabro odlučiš da ga ne slušaš već uradiš sve suprotno od onoga što on traži. Ne odustaješ, ne dižeš ruke, boriš se i dalje i uporno praviš iste greške, ali samo da bi ih bolje savladao i konačno prevazišao na sledećem nivou!

Šesto, samodisciplinovan je! Naravno da znam da je samodisciplina izuzetno važna vrlina koja se razvija čitavog života i da je ujedno izazov za svako životno doba. Ono što mi daje za pravo da tvrdim već sada da moj sin posjeduje zavidan nivo samodiscipline je činjenica da bespogovorno ispunjava svoje obaveze (treninge, vježbe, školski zadaci) i da, osim ponekad kad nešto zaboravi, sam o njima vodi računa. On već sada zna da se vrijedi potruditi danas (iako nam se to baš danas i ne radi) da bi rezultati došli sutra ili za par godina, zavisno od toga o čemu je riječ. To je velika stvar za njegovu budućnost i uspjeh jer samo disciplinovani ljudi mogu uspjeti u onome što su odabrali za svoj cilj!

I konačno, sedmo, moj sin je faca! Plijeni svojim šarmom (i stasom i glasom) i druga se djeca rado druže sa njim. To znači i da je dobar drug, da mu drugovi vjeruju, da je pravedan i pošten. Ne bi uradio ništa nečasno nekome drugom, drugovi mu mogu vjerovati i osloniti se na njega. Osim toga, zabavan je i interesantan, uvijek spreman na šalu i smjeh, na zezanciju i ludiranje. Nije zlopamtilo i zna i da se izvini i da primi izvinjenje. Sve to zajedno znači da će znati da se ponaša u društvu i da će znati da ostvari prava prijateljstva u životu. A to je druga najvažnija stvar u životu! Za prvu je za njega još rano, ali ne sumnjam da će znati i da sebi odabere pravu životnu ljubav kada za to dođe vrijeme.

SMISAO ŽIVOTA

Šta životu daje smisao? Pitanje je koje ljudi postavljaju sebi od kada postoje. I na koje postoji više od šest milijardi različitih odgovora. Ja želim da pronađem svoj.

Life isn't about you! (U životu se ne radi o tebi!) – ovaj dio mi je jasan, iako mislim da je ljubav prema sebi najvažnija, elementarna stvar u shvatanju života. Ljubi bližnjeg svog kao što ljubiš sebe. Ni manje, ni više. Jer bez ove osnovne vrste ljubavi, nema nijedne druge. U to čvrsto vjerujem.

JA, međutim, nije sada važno. Za temu nije važno. Čak, štaviše, smeta. I to baš. Znam, mislite da je JA ego. Jeste, ali ni to za ovu temu nije bitno. Ego ima svoju funkciju (naša individualnost i različitost) i ukoliko uspijevamo da ga držimo pod kontrolom (tj. ukoliko smo ga svjesni u trenucima kada reagujemo ili djelujemo), niti nam pomaže, niti odmaže u životu. Da skratim, za okrivanje smisla života - JA nam nije ni od kakve pomoći.

Šta onda jeste? Postoji milion teorija i još više savjeta i puteva kako doći do zadovoljavajućeg odgovora. Nije mi namjera da ih sada ovdje iznosim i analiziram. Zaključila sam da svako mora naći svoj put i upravo sada to radim. Ako vidiš stazu u šumi, znaj da to nije tvoja staza, već nečija druga (ne znam ko je ovo rekao, ali mislim da je u pravu).

Da li je smisao života sam ŽIVOT? Činjenica da sam, od toliko drugih mogućnosti, rođena baš ja (takva i takva i da živim tu i tu, tako i tako) možda ima neko dublje značenje i smisao. Za život uopšte. Za Kreatora života. Ako je Jedan. Jer možda ih ima i više...

I da li je uopšte za sam ŽIVOT važno kako ga živim? Da li ga živim sa strašću i uživanjem ili ga otaljavam i traćim? Ili nešto između?

Imam previše pitanja, treba na njih odgovoriti. Bar za sebe. Bar za sada.

Za početak, vjerujem da je veoma važno da često sebi postavljamo baš OVO pitanje. Šta je MOJ smisao? Da li živim svoj smisao? Ili sam uključila auto-pilota i pojma nemam kako mi teku dani u ovom životu? 

Takođe, mislim da je važno da sami sebi tumačimo događaje i doživljaje u svom životu. Da slažemo kockice i otkrivamo im značenje. Zašto mi se TO dogodilo? Šta TO znači za mene? Zašto sam uradila ovo, a ne ono? Kad pogledam unazad, da li mi to nešto govori? Šta je sa ljudima oko mene? Zašto su baš oni tu, a ne neki drugi? Šta mi oni znače i šta mi to govore o životu?

Ako smo duše koje su došle ovdje dole na Zemlju da bi sticale nova iskustva i tako se razvijale i dostizale nove nivoe svijesti, na kom sam to nivou? I kako bih mogla da dosegnem sledeći?

Life is not about you! U životu se ne radi o MENI! Nisam JA bitna, koliko je bitno nešto drugo. Bitna je svijest da smo svi JEDNO, da nismo odvojeni od drugih (iako nam se zbog sopstvenog i tuđeg EGA čini da jesmo) i da se zato prema SVAKOME treba odnositi kao prema sebi samome. 

I tu dolazimo do problema. Ljudi se, u većini slučajeva (bar se meni tako čini), prema sebi odnose loše. Previše su samokritični, ne opraštaju sebi ni najbezazlenije dječije greške (a često ih baš ti događaji iz djetinjstva obilježe za čitav život), ne vode računa o sebi (hrane se i lošom hranom i lošim mislima), kažnjavaju se (a čini im se da im to drugi rade). 

Čini se da ipak, polako, dolazimo do suštine. Smisao života izgleda najviše treba tražiti u odnosu prema onome što nije JA. A ono što nije JA, to su, logično, svi DRUGI i sve DRUGO.

Da li sve DRUGE/DRUGO u svom životu tretiram kao SEBE SAMU? Neću odmah pitati da li ih VOLIM kao sebe samu. Jer je to klopka-pitanje. I može značiti sve suprotno od onoga što na prvi pogled izgleda. 

Zato se prvo mora početi od pitanja: da li volim SEBE? I kako pokazujem tu ljubav? Da li svakodnevno ili samo ponekad? Da li brinem o sebi, svojim potrebama, potrebama svoje duše? Znam li da moja duša ima um, srce i tijelo? Kako volim svoj um? A srce? Kako pokazujem svoju ljubav prema svom tijelu? Da li sam često nezadovoljna sobom? Zamjeram li sebi svaku glupo izgovorenu rečenicu i neupjelu dosjetku? Sviđam li se sama sebi? Sviđa li mi se kako izgledam? Da li svakoga dana nalazim sebi hiljadu mana? Ili sam sama sebi najbolji prijatelj, pa, bez po muke, opraštam sebi sve što bih oprostila i svojoj najboljoj prijateljici?

Tek kada savladamo ovu OSNOVNU školu, možemo se upisati u SREDNJU. A ona je (za razliku od FAKULTETA koji se bavi višim, matafizičkim i kosmogonijskim pitanjima) sva u vezi DRUGIH ljudi u tvom životu. I onih koje poznajemo i onih koje ne poznajemo. Kako se ponašamo prema njima? Poštujemo li ih? Razumijemo li ih? Saosjećamo li sa njima? Ili ih osuđujemo, stalno kritikujemo i nipodaštavamo? Lovimo im greške, u sebi im se smijemo, smatramo ih glupim i bezveznim? Možda su nam dosadni i plitki? Nekima zavidimo, a nekima poželimo sve najgore u životu? NEKI nas posebno iritiraju, idu nam na ganglije i očima ne možemo da ih vidimo? Prema većini smo najčešće samo ravnodušni i sasvim komotno ih ignorišemo, prosto ih ne vidimo i ne konstatujemo? Imamo, valjda, pametnija posla. Da se bavimo sobom i svojim životom. Svojim prioritetima i ciljevima. Svojim željama i snovima. Svojom srećom... I smislom svog života!

I eto nas opet na početku...

Šta je to što životu daje smisao? Pitanje koje ljudi postavljaju sebi od kada postoje. I na koje postoji više od šest milijardi različitih odgovora. Ja želim da pronađem svoj.

I mislim da sam na dobrom tragu, bar za nivo svijesti na kome se trenutno nalazim. 

Smisao života je, izgleda, u HARMONIČNIM i DUBOKIM odnosima sa ljudima oko nas! Ovi odnosi se svakodnevno grade i razgrađuju, a počivaju na svijesti da smo svi JEDNO i da nismo slučajno zajedno tu. Istovremeno smo i đaci i učitelji jedni drugima. 

A cilj nam je očigledno isti – živjeti srećnim i smislenim životom!