Ako je
istina da duše biraju svoje roditelje (a ja u to vjerujem) onda sam preponosna
i počastvovana što je moj sin izabrao baš mene da ga rodim!
Jer
već sada vidim kako se u njemu razvija toliko predivnih osobina i kvaliteta da sa
neizmjernom radošću svakodnevno gledam kako raste i napreduje na svom jedinstvenom životnom putu.
Da malo pojasnim. Jesam ja mama i znamo da su mame subjektivne i potpuno
omađijane svojom djecom (pogotovo svojim sinovima), ipak, ja mogu da potkrijepim
svoje tvrdnje argumentima i zato mi se može vjerovati.
Prvo,
moj sin je pun ljubavi! To se vidi u njegovim očima, u osmjehu koji obasjava
cijelo lice i ta ljubav prosto sija iz njega, kao da se kakav magični izvor
najpozitivnije energije krije u njemu. Znam, imaju to i druga djeca, ne sporim,
djeca su najbliža izvoru božanske ili kosmičke, najčistije životne energije i
zadatak nas odraslih je da im tu energiju zaštitimo koliko god možemo, da im je
ne crpimo i ne uništavamo skretanjem pažnje na trivijalne i nebitne stvari u
životu čiji robovi smo, i ne znajući, postali.
Drugo,
moj sin već sada ima vrlo razvijenu empatiju i duboko saosjeća sa drugima
(ljudskim i drugim živim bićima). Empatija ili saosjećajnost je kvalitet koji
je od ključne važnosti za razvoj mladog ljudskog bića. I zato sam ponosna na
svaku suzu koju je pustio i svaku tugu koju je osjetio zato jer je vidio nekoga
ko plače ili je tužan. Znam da se ova vrlina mora stalno njegovati i dalje razvijati,
jer nije nešto što se jednom za svagda može osigurati. Vrijeme u kom živimo, a
pogotovo mediji i uopšte tehnologija, sistematski uništavaju i ugrožavaju
empatiju i ljudsku saosjećajnost, tako što nam patnju (ljudi, ali i svog živog
svijeta) prikazuju kao nekakvu virtuelnost, dakle nešto što ne izgleda stvarno i
što lično ne možemo promijeniti (pa se možemo slobodno nastaviti ponašati kao da
nas se to ne tiče). Zato se nikada neću umoriti da mu pričam o tome kako je
najvažnije moći se staviti u tuđu kožu, razumijeti druge ljude i njihova
osjećanja, pomoći svakome u nevolji ili nesreći bez obzira o kome se radilo i o
kakvoj se nesreći radilo. Jednako je važno našu djecu učiti onome što ih škola,
na žalost, neće naučiti, a to je da se ne možemo na ovako neodgovoran i dzukački
način odnositi prema prirodi i svim njenim resursima. Životinjama i biljkama,
rijekama i morima, vazduhu, tlu...
Treće,
moj sin je pun životne radosti! Ona prosto kipi iz njega i zarazna je! Obuzima
vas čim pogledate te nasmijane oči i vidite njegovo razigrano tijelo, uvijek u
pokretu i trku. Bitno je tu radost i zaigranost sačuvati i zaštititi, osigurati
joj vremena i prostora da se ispolji, da se proživi, da opije i nahrani dušu.
Što više bezbrižne igre, što više druženja sa vršnjacima, sa starijima, sa
malima, sa drugačijima, sa sličnim njemu. Što više novih prostora, novih
predjela, novih i drugačijih aktivnosti, novih iskustava i doživljaja. Što više
smijeha i ludiranja, veselja i pjesme, plesa i igre! Mislim da sam uspjela da ga
naučim da uživa u životu, malim i svakodnevnim stvarima, hrani i dobrom
društvu, ugodnom prostoru, lijepim stvarima...
Četvrto,
vjeruje u sebe! Možda zato jer vidi kako svi mi oko njega vjerujemo u njega i
njegove sposobnosti. A, ruku na srce, nije ih teško primjetiti. Izdvaja se ta
mala glavica bistrinom pogleda, brzinom odgovora koji te ostavi bez teksta,
objašnjenjem koje ti daje razložno i uvjerljivo kao da je već zreo i odrastao.
I načinom na koji razmišlja, objašnjava sebi svijet ili traži da mu se nešto pojasni.
Vidi se da razmišlja, da puno sluša i prosto upija sve oko sebe. I dobro i
loše. Pa onda razdvaja jedno od drugog. Pokušava da razumije i bori se sa sobom
da prevlada ono dobro. Uglavnom mu to polazi za rukom i zato njegovo
samopouzdanje raste i rasti će u godinama koje dolaze, već to jasno vidim.
Peto,
hrabar je! Ne plaši se izazova i teškoća, spreman je za pobjedu! Važno je da
shvati da su najveće čovjekove pobjede one male, nevidljive drugima, one nad
samim sobom i svojim unutrašnjim strahovima i blokadama. Kada ti neki čudni
glas iznutra govori da ne možeš, da ne znaš, da nisi vrijedan, da ne
zaslužuješ, a ti hrabro odlučiš da ga ne slušaš već uradiš sve suprotno od
onoga što on traži. Ne odustaješ, ne dižeš ruke, boriš se i dalje i uporno
praviš iste greške, ali samo da bi ih bolje savladao i konačno prevazišao na
sledećem nivou!
Šesto,
samodisciplinovan je! Naravno da znam da je samodisciplina izuzetno važna vrlina
koja se razvija čitavog života i da je ujedno izazov za svako životno doba. Ono
što mi daje za pravo da tvrdim već sada da moj sin posjeduje zavidan nivo samodiscipline
je činjenica da bespogovorno ispunjava svoje obaveze (treninge, vježbe, školski
zadaci) i da, osim ponekad kad nešto zaboravi, sam o njima vodi računa. On već
sada zna da se vrijedi potruditi danas (iako nam se to baš danas i ne radi) da
bi rezultati došli sutra ili za par godina, zavisno od toga o čemu je riječ. To
je velika stvar za njegovu budućnost i uspjeh jer samo disciplinovani ljudi
mogu uspjeti u onome što su odabrali za svoj cilj!
I
konačno, sedmo, moj sin je faca! Plijeni svojim šarmom (i stasom i glasom) i
druga se djeca rado druže sa njim. To znači i da je dobar drug, da mu drugovi
vjeruju, da je pravedan i pošten. Ne bi uradio ništa nečasno nekome drugom,
drugovi mu mogu vjerovati i osloniti se na njega. Osim toga, zabavan je i
interesantan, uvijek spreman na šalu i smjeh, na zezanciju i ludiranje. Nije
zlopamtilo i zna i da se izvini i da primi izvinjenje. Sve to zajedno znači da
će znati da se ponaša u društvu i da će znati da ostvari prava prijateljstva u
životu. A to je druga najvažnija stvar u životu! Za prvu je za njega još rano,
ali ne sumnjam da će znati i da sebi odabere pravu životnu ljubav kada za to
dođe vrijeme.
Nema komentara:
Objavi komentar