Paradoks izbora

To je naslov knjige B.Schwartza koju sam danas procitala i koja je vise nego interesantna, Radi se o tome da prevelika mogucnost izbora (u svemu pocev od kupovine bilo cega, do vaznijih stvari u zivotu kao sto je lijecenje, posao, identitet, izgled, obrazovanje itd) savremenog covjeka ne cini srcnijim i zadovoljnijim - naprotiv, paralise ga u donosenju odluka  i cini manje zadovoljnim svojim izborom.

Mislim da je potpuno u pravu i da postaje sve teze zadovoljno i smireno zivjeti u svijetu u kojem, kad biras pahuljice biras medju 100 razlicitih na istoj polici. A gdje je tek sve ostalo, pod uslovom da imas uopste cime da biras tj. ako imas cime da sve te potrebne-nepotrebne stvari kupis.

Bitno je takodje pitanje vremena, jer u jednom trenutku, satu, danu mozemo da radimo toliko stvari - opet je izbor prevelik i cini da najcesce, kad izaberemo opciju 1, vecinu tog vremena provedemo misleci na opciju 2 ili 3. I tako ga izgubimo ili bar upropastimo, tj. ne prozivimo istinski niti 100%. A to je vjerovatno jedan od najvecih problema modernog svijeta.

Nastavljam...

Znam da nije trebalo ni da prekidam, ali eto, nisam tada bila toga svjesna. Sad, nakon skoro dvije godine vidim koliko mi nedostaje taj moj dnevnik i jos vise ti moji dani koji, ukoliko ne obratimo paznju, nestanu kao mjehurici od sapunice.

Sada opet imam zelju da ih malo usporim, zadrzim na dlanu/blogu prije nego nestanu u matriksu nasih iluzija. Mozda mi to pomogne da osvijetlim put kojim idem, a da cesto nisam svjesna vaznih, svakodnevnih, sitnih i naizgled nebitnih poruka i uvida.

Danas je nedelja, ali ni dan ni datum mi vise nisu vazni, jer vrijeme je, kazu umni, i tako samo iluzija. Daleko je vaznije nase unutrasnje vrijeme, koje cesto stoji godinama, ne pomice se, a onda odjednom preskoci desetljece.

Danas dajem sebi novi izazov - da svakoga dana zabiljezim svoje misli, ali jos vise osjecaje, predosjecaje i post-osjecaje. Da razjasnim sebi citav jedan svijet koji cesto uzimamo olako, a bitniji je od misli. U tome se vecina gurua i kouceva danas slazu. I to iz sasvim jednostavnog i razumljivog razloga - emocije su jezik nase duse, putokazi koji nam govore da li smo na svom putu ili smo sa njega skrenuli.