Svako od nas ima dnevno između 60 do 70 HILJADA misli, utvrdila je nauka. Većina se ponavlja iz dana u dan. Ipak, svojih misli uglavnom nismo svjesni, jer smo se na to neprestano verglanje u glavi toliko navikli da je postalo izuzetno teško prekinuti ga i bar na trenutak zaustaviti.
A to je upravo ono što prvo treba uraditi, kada shvatimo da nismo zadovoljni svojim životom, sobom, kada poželimo bilo kakvu promjenu. Pokušati da zapisujemo svoje misli, ma koliko glupave, nepovezane i nebitne izgledaju na prvi pogled. I to raditi uporno, danima.
Uskoro ćemo uočiti one koje će nas zaintrigirati, iznenaditi ili čak uplašiti svojom negativnošću i destruktivnošću. Samo hrabro nastavimo da ih zapisujemo, da ih osvješćujemo, da ih posmatramo. Jer, ako ih posmatramo, jasno nam je da te misli nismo MI. Postajemo posmatrač. I to će biti nova i zanimljiva uloga za nas.
Sledeće što treba da uradimo je da prihvatimo sve svoje misli (i one najšokantnije), ne osuđujući sebe ama baš ni malo. Zašto bi posmatrač bio kriv ili odgovoran za ono što posmatra?
Iako ćemo osjetiti snažnu želju i potrebu da svoje misli promjenimo ODMAH, bez odlaganja, konačno svjesni koliko nas iscrpljuju i sputavaju, za početak ne treba uraditi NIŠTA. Samo svjesno i odgovorno prihvatiti postojeće stanje u našoj glavi. Priznati sam sebi sve do čega si došao/la - da osjećaš strah od nepoznatog, da si nesiguran/a, da se bojiš odbacivanja, da misliš da nisi vrijedan/a ničije ljubavi (da navedem samo neke najčešće). Pa šta? Niti si prvi/a, ni poslednji/a! E sad, da li ću imati hrabrosti da sva ta, uglavnom neprijatna osjećanja, proživim u sebi, ne pokušavajući da ih nečim zamaskiram ili potisnem, to je već pitanje svih pitanja!
Ako to uradim, i dopustim sebi da proživim sve ono što čitav život izbjegavam (stid, poniženje, odbačenost zbog različitosti, nevoljenost, nesigurnost, strah, itd), ništa više neće biti isto. Shvatiću poentu - ova osjećanja nikada neće nestati, ona će me uvijek vrebati iza čoška, samo što ću biti daleko spremniji/a da se sa njima suočim i ona me neće spriječavati da uradim to što sam naumio/la.
E tek tada spremna sam da svoje misli mijenjam i odabirem one koje mi više odgovaraju, zbog kojih se drugačije osjećam i drugačije ponašam. Tek tada od posmatrača mogu postati stvarni kreator svog života!
Inspiraciju sam dobila od Lea Barbute koji ima svoj genijalni blog zenhabits i počinjem sa izazovom da u narednih 7 dana maksimalno pojednostavim svoj život (koji u stvari i nije bog zna kako komplikovan).
Nisam još baš ni sigurna šta to konkretno znači, ali, evo, za početak sam odlučila da narednih sedam dana, računajuči i putovanje u petak, nosim samo 7 komada garderobe (jakna, suknja, pantalone, dva sakoa, majca i košulja).
Takođe, koristiću samo sledeće posuđe, što znači da ću morati sve da perem ODMAH. Po jedan mali, plitki i duboki tanjir, tava, repača, šolja za kafu, šolja za čaj, po jedna kašika, viljuška, nož, cjedilica za limun.
Smanjujem upotrebu telefona na minimum (sada je to zastrašujućih 4 sata dnevno) i o tome ću pošteno ovdje izvjestiti, jer sam sebi ugradila aplikaciju koja to precizno mjeri. Ostale ometače nemam, sem laptopa koji koristim da ovo pišem, ali njega ne zloupotrebljavam. Ako nešto i gledam, radi se o korisnim i odabranim sadržajima.
Trudiću se da radim jednu po jednu stvar (zaboravi multitasking) i da se maksimalno fokusiram na to što upravo radim. Da to je to - živi u sadašnjem trenutku. Vidjećemo kako će mi ići :)
Iako nam se čini da nije tako, SVI ljudi, bez izuzetka, osjećaju NESIGURNOST. To je sasvim normalna i logična reakcija na nepoznato (a to znači nesigurno, neizvjesno), samo je različit način na koji svako od nas reaguje na to.
Nesigurnost u sebe je uzrok mnogih stvari koje, na prvi pogled, možda i ne bismo povezali sa njom. Evo nekih:
- ljubomora u partnerskim odnosima (nesigurni u svoje kvalitete, bojimo se da će nas partner iznevjeriti zbog nekoga boljeg od nas),
- zavist prema drugima (nesigurni u svoju vrijednost, svi nam se čine sposobniji i bolji),
- odlaganje da nešto uradimo (nesigurni u svoje sposobnosti da to uopšte možemo da uradimo),
- neko nas iritira i nervira (možda baš zbog toga što ispoljava sigurnost u sebe koja nama nedostaje),
- nervoza pred put, događaj, susret (nepoznato nam izmiče tlo pod nogama i osjećamo se toliko nesigurno da bismo najradije sve otkazali),
- izbjegavanje da se okušamo u nečemu po prvi put (nesigurni u svoje sposobnosti, bojimo se pogleda drugih ljudi)
Ljudi za koje kažemo da su SIGURNI u sebe, u stvari, samo bolje znaju da se nose sa svojom nesigurnošću i zahvaljujući tome ne dozvoljavaju da ih ona omete u bilo čemu što su naumili da urade.
Vjerovali ili ne, to se postiže vježbom i namjernim suočavanjem sa svojom nesigurnošću. Recept se čini lagan, ali svi koji su probali, znaju da to nije baš tako. U svakom slučaju, evo šta nam je činiti kada nas obuzme ovo neprijatno osjećanje:
- osvijesti ga, primjeti kako se manifestuje u tvom tijelu (čvor u želucu, znojenje dlanova, vrelina...),
- ostani miran, ne radi ništa uobičajeno (ne odbijaj poziv, ne izbjegavaj osobu, ne reci NE,...), samo se opusti i duboko diši,
- uvidi da ti se ništa strašno nije dogodilo, radi se samo o neprijatnom osjećanju, a ne ko zna kakvoj tragediji i katastrofi.
Nakon dovoljno vježbanja, svi gurui se slažu da bi čovjek, čak, mogao početi i da uživa u ovome - u prihvatanju istine da ništa nije SIGURNO u ovom svijetu i da se tome ne treba opirati, nego prihvatiti i radoznalo posmatrati šta se dešava u nama i oko nas!
Ukoliko ne želite da radite na svojoj nesigurnosti, zna se šta vam preostaje - da i dalje izbjegavate sve situacije koje vas čine nesigurnim, da kontrolišete svog partnera i ubijate lagano tu vezu, da se odričete zanimljivih i zabavnih, novih stvari u životu, da budete neugodni i arogantni prema onima koji vas nerviraju, da nikada ne pokušate ništa teško i zahtjevno upotrebljavajući svoje talente i nadarenost. Svakako, u tome vam mogu pomoći sve vrste odvlačenja pažnje od vas samih - TV serijali, društvene mreže, kupovina radi kupovine, prejedanje i opijanje u manjoj ili većoj mjeri, odnosno sve što i onako već odavno radimo...
Radi se o osnovnoj vježbi, naizgled jednostavnoj i lakoj.
Napiši 12 stvari koje cijeniš kod sebe.
Ipak, mnogi ne znaju šta da napišu, muče se, odlažu, govore da je to glupo i nevažno...i nikad ne napišu ništa.
A znaju da nije nevažno, nego da je, naprotiv, više nego važno, jer govori o odnosu prema samom sebi. Od koga zavise svi ostali naši odnosi. Ako ne znaš šta cijeniš u sebi, koje su tvoje jake strane, na šta si ponosan - kako da vjeruješ drugima kada o tebi imaju lijepo mišljenje. Gledaćeš ih podozrivo, sumnjaćeš u njihove prave namjere, nećeš im vjerovati ni kada ti kažu koliko te vole, baš takvu/og kakva/av jesi.
I onda nema ništa od ljubavi, samo zatvoreno i nesrećno srce! I uvjerenje da su ti drugi krivi, da te oni ne cijene dovoljno, da te čudno i sa osudom gledaju, da ti pričaju iza leđa. Ili te ne razumiju i stalno te kritikuju, na sve što uradiš imaju sto primjedbi, prosto ti život zagorčavaju i da ih nije sve bi bilo tako divno i bajno...
Samo što, naravno, nije tako. Napiši zato ovu listu, koliko god ti bilo teško i koliko god ti trebalo vremena za to. Evo nekih ideja o tome šta sve možeš cijeniti kod sebe:
- svoj smisao za humor,
- svoj osjećaj za lijepo,
- svoju saosjećajnost prema drugima,
- svoju želju i potrebu da učite i razvijate se,
- svoje ruke (kako izgledaju ili šta znaju da urade),
- svoju istrajnost,
- svoju ljubav prema životinjama,
- svoju ljubav prema biljkama,
- svoju urednost,
- svoju odlučnost,
- itd,
Ima, bez sumnje, toliko toga divnog u tebi, samo se potrudi da to UVIDIŠ!
I to POD HITNO!
Evo jedne moćne tehnike, koju možemo koristiti kada se osjećamo loše, pod stresom, iznervirano, neraspoloženo, bjesno, tužno...
Naravno, pod uslovom da želimo da promijenimo način na koji smo se dosada nosili sa takvim situacijama - time što smo reagovali i krivili nekoga ili nešto, ljutili se, svađali, povlačili u sebe, jeli, pili, buljili u TV ili facebook i instagram, slušali muziku, išli u šoping...
Jer, time smo, na žalost, samo bježali od života i drugih i zatvarali svoje srce, umjesto da ga otvaramo.
Tehnika se sastoji u tome da, umjesto da bježimo od neprijatnog osjećanja, idemo U SUSRET istom i u potpunosti ga osjetimo.
I korak: osvijestimo šta osjećamo,
II korak: osvijestimo svoju uobičajenu reakciju u datoj situaciji,
III korak: umjesto da uobičajeno reagujemo, ne uradimo ništa od toga već samo mirno sjedimo,
IV korak: duboko dišemo i radoznalo posmatramo to osjećanje u sebi (kako ga osjećamo, u kom dijelu tijela najviše), prihvatimo ga, ne opiremo se,
V korak: idemo još bliže u susret tom osjećanju; ako se radi o nekoj osobi za koju smatrate da vam je izazvala to osjećanje (a znamo da nije ona, nego vi), onda je nećete kriviti ni osuditi, ponajmanje na nju se "istresti", nego ćete se prema njoj otvoriti i pokušati da promijenite tu energiju (ne njenu nego vašu).
Tek tada možete da donesete odluku šta da uradite, prihvatajući stvari onakve kakve jesu, otvoreni za život onakav kakav jeste, u svoj njegovoj punoći, a ne bježeći od njega iz straha od boli i neprijatnosti.
Teško da ima neko ko se neće složiti da je ljubav najpoželjnije i najdivnije osjećanje. To je ujedno osjećanje veoma visoke vibracije (oko 500) i kada bismo mogli da ga osjećamo češće i duže, gdje bi nam bio kraj...
Ako je, pak, istina da osjećanja u stvari izazivamo sami sebi svojim mislima, onda bi, bar teoretski, ljubav mogli da osjećamo kad god i koliko god želimo. I to prema svakome živom (i mrtvom).
Ok, da vidimo kako bi to izgledalo u praksi. Zamislite osobu koju ne volite i za koju mislite da nikada ne biste ni mogli da je volite. Nekoga ko vas nervira, koga ne podnosite. A onda se upitajte - zašto je ne volite? Zbog toga i toga, nečega što vam je uradila, nečega što vam je rekla? Ili zbog svojih misli o tome? Nije, u stvari, ni važno.
Važno je da shvatimo da ta druga osoba nema ništa sa tim šta mi o njoj mislimo i kako se zbog nje osjećamo. Mi MISLIMO da nam ona izaziva određena osjećanja (ili neki njeni postupci, osobine), a u stvari smo to MI sami. Ako mislimo da će tu osobu na bilo koji način pogoditi ta naša osjećanja (ljutnja, mržnja, osuda), bojim se da se varamo - ta osoba će se, isto kao i mi, baviti samo svojim osjećanjima.
Ono što želim da kažem je da ćemo svako negativno osjećanje osjećati mi (i trpiti njegove posljedice), a ne ta druga osoba. Isto tako bi bilo kada bismo odlučili da osjećamo ljubav prema toj osobi. To bi bilo najkorisnije upravo nama! I to bi bila ljubav bez ikakvih uslova, bez obzira na to kako se neka druga osoba ponaša prema nama ili šta nam je već uradila!
Znam da zvuči podvižnički. I da su za to vjerovatno sposobni sami najosvješteniji i najproduhovljeniji ljudi. Ipak, to ne znači da ne bismo, na nekom malom, svakodnevnom nivou mogli bar da pokušamo nešto u tom pravcu.
Da osvjestimo, za početak, ono što govorimo o drugim ljudima i onda to ne kažemo. Da umjesto da se prepustimo negativnom osjećanju koje nam neko izaziva, osvijestimo misao koja nam to osjećanje izaziva i ispitamo šta je tu činjenica, a šta naše uvjerenje. I možda ga promjenimo, gledajući širu sliku, pa prvo dođemo do neutralnog, a onda, ko zna, možda čak i do pozitivnog mišljenja o toj osobi (jer nam je omogućila da nešto spoznamo, na primjer). Ona, pri tom, to čak ne bi morala ni da zna.
E to bi bilo nešto! A vibracija bi nam, sasvim sigurno, svima otišla gore!
Slušam redovno fenomenalnu Brooke Castillo i njene podkastove (kako ovo prevesti stvarno ne znam) i mislim da je njen MODEL jedan od najjednostavnijih načina da pokušamo da upravljamo svojim mislima.
Model čine sledeći elementi:
- okolnosti (circumstances) su činjenice, ono što se zaista dogodilo i o čemu bi se svi složili da se dogodilo - one su uvijek neutralne i nisu ni dobre ni loše, jednostavno JESU;
- misli (thoughts) su naša kreacija, naš um ih stvara, na osnovu svojih prethodnih iskustava, uvjerenja, itd. One nisu neutralne, već naprotiv uvijek sadrže neki pridjev, neku dodatnu kvalifikaciju (po tome možemo i da ih prepoznamo);
- emocije (emotions) su posljedice naših misli, misli u nama UVIJEK izazivaju emocije, bilo da su pozitivne ili negativne, one su takođe uvijek naša kreacija jer su direktno produkovane našim mislima;
- akcije ili reakcije su izazvane našim emocijama; sve što smo ikada uradili, uradili smo zbog neke naše emocije, one su naši pokretači, bez obzira na to u kom se pravcu krećemo;
- rezultati su posljedice naših akcija, pokrenutih našim emocijama, izazvanih našim mislima o činjenicama koje su se stvarno dogodile. Rezultat je naš život u ovom trenutku.
Jednostavno, zar ne? I kristalno jasno. Poenta je, kada ovo razumijemo, da model koristimo svakodnevno kako bismo upravljali svojim mislima (vidjeli ste, od njih zavisi toliko puno u našem životu). Kako?
Kada vam se nešto dogodi, ili čak kada mislite da će se nešto dogoditi, od KLJUČNE je važnosti da razaberete šta je tu ČINJENICA, stvarno, realno, o čemu bi se složili svi kojima to kažete, a onda treba da odlučimo (mirne glave) šta o tome da mislimo. Možemo da mislimo misli koje će nam pomoći da pronađemo neko rješenje (ako je rješenje potrebno) ili misli koje smo i dosada mislili i tu smo gdje jesmo. Od odabira misli zavisiće naše emocije, od njih naše akcije, a naravno i naši rezultati.
Brooke predlaže da sve to fino zapisujemo i tako sebi razjašnjavamo šta to radimo i zašto smo tu gdje jesmo, a još nismo tamo gdje želimo da budemo.
