Ovo je bolest od koje ne bih željela nikad da ozdravim. Puštam da me zarazi i nedelju dana prije samog putovanja. Prepuštam joj se sa uživanjem i rado podnosim sve njene simptome:
- Laka groznica - ništa neću stići da obavim!
- Povišena aktivnost - pravljenje to do lista kojih se rijetko kad pridržavam!
- Pojačano lupanje srca - vidjeću nove ili drage ljude, predjele, prostore!
- Ubrzan puls - izazvan preambicioznim planovima šta sve treba uraditi na putu, ali i prije njega!
- Lagani zamor - volim da sve bude sređeno i čisto kad se vratim, pa se ubih od posla!
- Nesanica - liježem i budim se rano, ali ne da spavam nego da maštam i planiram!
- Neka čudna drhtavica - jer sam srećna i živa i još znam svemu novom, ali i starom da se radujem!
Pablo Neruda: Ne zaboravi biti sretan
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u
novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire
onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.
Lagano umire
onaj koji ne menja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobegne od smislenih saveta....
Živi danas, učini danas, reskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!