Dan 181. - Duša

Mi smo duše koje imaju svoj um, srce i tijelo. Čini se toliko logično i jednostavno. Zašto nas niko toj jednostavnoj istini nikada nije učio? Zašto smo toliko forsirali um, učili da kontrolišemo svoje srce i disciplinovali svoje tijelo, a svoju dušu, najblaže rečeno, najčešće zanemarivali.

Ostatak svojih dana provešću u pokušaju da tu nepravdu ispravim! Ne samo kod sebe.

Dan 180. - Um vs Srce

Danas sam puno razmišljala. Previše, čak. Nisam se zbog toga nimalo bolje osjećala. Naprotiv. Sve sam uvjerenija da nam naš um, mozak, inteligencija (iako čitav život nastojim da ga unaprijedim, razvijem, uvježbam), ne pomaže puno u ključnim sferama života.

Ne smije mu se dati primat nad srcem, nipošto. Negdje sam pročitala da je magnetno i elektro polje srca mnogostruko jače od magnetnog i elektro polja uma. Srce je moćnije, definitivno! Od njega više zavisi naša sposobnost dubokog razumijevanja svijeta, a to prije svega znači drugog čovjeka.

Dan 179. - Kritika

Čini nam se tako zgodna, potrebna i poželjna. Da bismo skrenuli pažnju na nešto, da bismo ispravili nečiju tuđu manu ili nedosljednost. Zgodna je zato što zaobilazi nas same, jer dok kritikujemo pokazujemo kako smo mi drugačiji, naravno daleko bolji nego oni koje kritikujemo.

A u stvari je potpuno obrnuto. Kad kritikujemo nekoga drugog, najviše govorimo upravo o sebi. Pokazujemo ko smo i šta smo, zapravo. Svoje nerijetko previsoko mišljenje o sebi, svoju uskogrudost i netoleranciju.

Ko smo mi da sudimo o nekom drugom? Ko nam dade to pravo? Šta mi time dobijamo? Da li to nešto mijenja na bolje?

Ne zavaravajmo se - svi smo mi rođeni kritičari. Počev od sitnica, malih, bezazlenih...pa do krupnih i stvari koje duboko pogađaju onog na koga smo se ustremili. Naravno, sa najboljim namjerama i plemenitim željama da ga osvijestimo, probudimo, ukažemo, poboljšamo, unaprijedimo, da mu pomognemo, olakšamo, otkrijemo nove vidike.

Neka hvala, rado bi nam na to svako rekao. Počev od onog trogodišnjaka, kojeg presječemo svojim krikom do onog ranjivog i bliskog bića pored sebe, prema kome često imamo najmanje obzira.

Dan 178. - Povratak u grad

Miriše lipa i zato je sve potpuno drugačije. Hodamo kao opijeni nekim lakim drogama. Smješkamo se...dok se ne sjetimo kakve rutinske, dosadne obaveze. Onda shvatiš da nije do grada i sela, nego do slobode i obaveze.

To je znači ta njihova nepremostiva razlika.

Dan 177. - Wellnesselo

Nedelja, 26.06.2016.

Ponuda Wellnessela "Palankovo":

Aromaterapija 
Mirisanje ruža, grmova lavande i lipe koju donosi vjetar

Masaža stopala:
Hodanje po jutarnjoj travi 
Hodanje po travi u podne
Hodanje po večernjoj travi

Aktivnosti:
Šetnja kroz šumu
Ljuljanje na trijemu
Plijevljenje začinskog bilja
Branje aronija
Okretanje item-a na roštilju
Filozofiranje uz svjetlost svijeće

Neaktivnosti:
Ležanje na travi
Buljenje u nebo
Posmatranje zvjezda
Bitisanje

Dan 176. - More od kubika

Subota 25.06.2016.

Bazen može biti pravo more u bogatoj i svemoćnoj dječijoj mašti. Čak i bazen koji je malo probušen, pa moramo da ga naduvavamo svako pola sata. Ni to ne smeta. Djeca su čitav dan u njemu skakala, ronila i plivala, kao da je okean.

Iako nema ni kubik vode. A ni za vodu se ne bi baš moglo reći da je bila plava :)

Dan 175. - Matijine oči

Petak, 24.06.2016.

Matija je predivan, veseo i srećan dječak, pun ljubavi. Oko sebe je veselo i neštedimice razbacuje. Voli da se zagleda u oči. Gleda te dugo i pažljivo, onda se osmjehne. Njegov pogled je prodoran i moćan. U Matijinim bistrim očima vidi se neka viša dimenzija. Vidi se njegova divna i iskrena duša.

Matija je poseban dječak, koji je odmah zarobio moje srce.

Dan 174. - Imamo drage goste

Drage prijateljice. Jednu viđam nakon 5 godina. Ima puno toga da se ispriča i nadoknadi izgubljeno vrijeme.

Čašica razgovora uz čašicu vina - ima li šta bolje i okrepljujućije :)

Dan 173. - Bruskete

Srijeda 22.06.2016.

Definitivno - idealno jelo za temperaturu iznad 35 u hladu! Paradajz, luk crni i bijeli, začini, balzamiko, maslinovo ulje i suvi sir (Ozrenski specijalitet) - sve sitno isjeckano i ovlaš stavljeno preko prepečenog hljeba natrljanog bijelim lukom.

Znam da ih ima raznoraznih, ali ove su moje omiljene. Mogla bih da ih jedem svaki ubogi dan. Uz uslov da uz to imam čašu dobrog crnog vina :)

Dan 172. - Promjena plana

Utorak, 21.06.2016.

Odlučili smo da umjesto 4 ostanemo punih 9 dana na selu. Na odluku je presudno uticala argumentacija mog sina - da mu nikad nije bilo ljepše u životu!

A i kako se ne složiti sa njim - po šest-sedam drugova po cijeli dan zajedno, igraju se, niko im od odraslih ne smeta. Samo ih ponekad prekidam da pojedu ponešto. A tada je sva uživancija moja - niko ne jede slađe od djece istrčane, prašnjave i oznojene, sa po' kubik zemlje ispod nokata!

Dan 171. - Drvena kuća

Ponedeljak, 20.06.2016.

Drvene kuće imaju dušu. To je živa istina. One su, po mom dubokom uvjerenju, neka vrsta živih bića, koje pamte i osjećaju sve šta se u njima dešava.

Zato volim da se brinem o svojoj drvenoj kući. Da je mazim i pazim. Glačam njene grede i balvane i premazujem ih raznim smolama i uljima, na čemu mi je moja kuća, osjećam, zahvalna, jer je sve blistavija i ljepša, a ja u njoj sve srećnija :)

Dan 170. - Djeca na selu

Nedelja, 19.06.2016.

Bože mili, ima li ljepšeg, prirodnijeg i zdravijeg mjesta za odrastanje od sela? Naravno da nema. Čim progledaju ujutro (a sunčev zrak nekako uvijek pronađe rupicu u zavjesi da ih pomiluje baš po spuštenim kapcima), odmah u pidžamama istrče napolje, skvase nožice u rosnoj travi i vrate se nasmijani i gladni.

Uskoro se čuju drugovi, a onda cika i vriska, pentranje, padanje, jurnjava, borba, skrivanje i traženje po cijeli dan. Samo ih poziv na sladoled može zadržati par trenutaka u kući, a onda ponovo raspašoj.

Uveče u krevet ne liježu već padaju kao male rumene, prašnjave i zadovoljne kruške! Najviše volim njegove prljave nožice koje mu usnulom brišem vlažnom maramicom jer je zaspao prije nego što smo stigli da ih operemo.

Dan 169. - Selo veselo

Evo nas na mini odmoru na selu. Sve je zaraslo u travu, šiblje i korov. Biće posla :)

Dan 168. - Kao delfin

Izgleda da sam konačno uspjela u jednoj, za mene, veoma važnoj stvari - moj sin sada uživa u plivanju isto kao i ja. Već nas vidim kako plivamo zajedno duuugooooo i daleko od obale. Lice mu je ozareno, roni, prevrće se i okreće u vodi...kao delfin :)

Dan 167. - Šri jantra

Izuzetno moćan simbol - jantra koju koristim u meditaciji. Uz nju 108 puta izgovaram riječi:
Om Gom Šrim Maha Lakšmi-jei Namaha

Dan 166. - Smisao tvog života

5 pitanja na koje valja potražiti odgovor:
1. Ko si ti?
2. Šta voliš da radiš?
3. Za koga to radiš?
4. Šta je tim ljudima potrebno i šta oni žele?
5. Kako to što ti radiš utiče na njih?

Dan 165. - Završen prvi razred

E, nije da mi svi nisu govorili kako to vrijeme brzo prolazi...nisam im vjerovala, pogotovo u početku, prvih par godina kada mi se činilo da je vrijeme stalo.

Istina, počelo je da ubrzava negdje u trećoj, prvo lagano, a onda sve brže i brže...

Tako, u neznanju, završismo prvi razred. Veliko dijete, sad već pravi drug, odličan partner za mnoge aktivnosti. Ljubi ga mama :)

Dan 164. - Pola sata

Ponedeljak, 13.06.2016.

Kako pronaći pola sata tišine i neometanja za sebe (i meditaciju)? Za sad još nemam odgovor na ovo pitanje. Ne uspijevam. Istine radi, valja priznati da već koristim luksuz od pola sata za vježbanje joge i to ujutro kad svi ostali još spavaju. Dodati na tih pola, još pola, e pa to bi bilo već previše...Tj. morala bih da ustajem sa prvim pjetlovima, tamo negdje pred zoru.

Nastavljam da razmišljam o ovom za mene vrlo aktuelnom pitanju. Ako šta pametno smislim, objaviću :)

Dan 163. - Dažd

Sad znam pravo značenje te riječi. Veeeeeelika kiša. Kiša koja pada kao iz kabla, ali to dugoooo traje i izgleda da nikada prestati ni neće. Kiša kakva je padala za vrijeme Velikog biblijskog potopa.

Samo što je ova naša ipak ujutru prestala. Sve oprala, okupala, saprala, isprala, usjajila, uglačala...u nama i okolini.

Divan, čist i novi dan.

Dan 162. - Kraljevstvo šumsko

Subota, 11.6.2016.

Iako je vrijeme bilo prilično tmurno, sa ponekim sunčanim zarezom, planina je bila, kao i uvijek veličanstvena. Sada definitivno mogu da potvrdim - to je mjesto na kome se ja lično najbolje osjećam. Znam to po samo jednom nepogrešivom indikatoru - usnama konstantno razvučenim od uva do uva bez ikakvog specijalnog povoda i razloga.

Obišli smo i njegovo Kraljevstvo šumsko. Tamo ima jedan presto od mahovine i jedan zanimljiv toalet u stijeni. Ima i čuvarka Machkozilla, koja nas čuva od neželjenih posjetilaca. Ima puno prostorija, dvorana i ukrasnih stubova od drveća raznog...

Uveče smo ložili vatru i igrali šaha i one genijalne igre sa štapićima. Pa onda u krevetu čitali knjige i uživali u beskrajnoj tišini i tmini koja krijepi dušu.

Jedva čekam da se tamo vratimo.

Dan 161. - Skolska predstava

Prvi razred je završen. Učenici su priredili predstavu za roditelje. Bilo je divno. Toliko su sazreli i odrasli u ovih samo godinu dana. Majke i očevi ponosni. Oni ozarenih lica i radosni. Ređaju se skečevi i pjesmice. Mame krišom brišu suze, prepune emocija koje ne mogu da savladaju. Tate sa malo bolje drže.

Stvarano prebrzo odrastaju! Šmrc, šmrc...

Dan 160. - Spokoj

Kako ga ostvariti, jer on je preduslov svemu drugom što pokušavam da postignem. Bez postizanja unutrašnjeg mira i spokoja, sve drugo je nemoguće postići. Kako stišati u sebi sve nepotrebne i štetne, neproduktivne i banalne nemire i vrtloge?

Znam da nije lako, znam da treba vremena i strpljenja. I znam da u tome najviše može pomoći priroda. Uroniti u nju, stopiti se s njom, biti joj što je bliže i što češće moguće. To je moja sve veća želja. Bilo da se radi o moru, planini, livadi...Tu želim da budem, tu sam najbliža sebi.

Srećom, bliži se i vrijeme godišnjih odmora, pa to postaje ostvarivo i u praksi :)

Dan 159. - Duše

Ima ih mladih, početnica, nezrelih. Ima onih koje su na srednjem nivou. Naprednih, iskusnih i zrelih. Drugačijih su i boja, od bijele, preko žute, crvene, svijetlo plave do ljubičaste kakve su one najnaprednije.

Sve su besmrtne i željne da uče i da se približe Izvoru.

Iz njihove perspektive, naš trenutni život na Zemlji je samo tren. A o tome je davno pisao i Kalderon...

Dan 158. - Meditacija

Sjesti udobno (to je lako). Obezbjediti da te niko ne uznemirava (najbolje je kada svi spavaju). Zatvoriti oči (lako). Disati (nije teško). Ne razmišljati (gotovo pa nemoguće). Smiriti svoj um, koji vergla li vergla (nevjerovatno je šta čovjeku sve pada na pamet, kada neće ni o čemu da razmišlja). I to sve raditi dva puta dnevno.

Počela sam. Vidjeću kako će ići.

Dan 157. - Intuicija

Ponedeljak, 6.5.2016.

To je direktna komunikacija sa svojom dušom, onom koja sve zna, ali je malo ko čuje. Bar ja imam poteškoća sa tim. Da se prepustim, oslušnem i dobijem poruku...Treba se ovome posvetiti i svakodnevno na toj vještini raditi, jer ona skraćuje put i pruža uvide koji se drugačije ne mogu steći.

Razum je precijenjen, to je jasno. A skoro smo pola života potrošili na njegovom "punjenju" i usavršavanju...Kakvo uzaludno trošenje vremena!

Dan 156. - Prve tresnje

Na povratku kuci, kupili smo prve, prave tresnje. Nanizane neobicno, poput grozda, tamno crvene kao bozuri, privukle su nam paznju.

S razlogom. Bile su divne, slatke kao med, jedre da puknu kad ih zagrizes. Bez proteina :)

Dan 155. - Savina

Subota, 4.5.2016.

Manastir je na brezuljku, sa predivnim pogledom na more i vinograde. Vrt je u sjenci stoljetnjih stabala cetinara i platana, tu i tamo prodje poneki monah, zagledan u sebe.

U blizini je i mala, privatna vinarija. Kupili smo i uvece probali Savina roze i Cabernet Sauvignon barrique. Izvrsni su.

Dan 154. - Lavanda

Danas smo posadili po 20-tak sadnica lavande i smilja, umjesto stare i bodljikave zive ograde. Vec ih vidim kad procvjetaju i promirisu...nadam se samo da ce se primiti tj. da ce im mjesto odgovarati.

Dan 153. - Put ka jugu

Opet mala eskapada. Na omiljeno odrediste - more moje nasusno. Kad god ga ugledam, shvatim koliko sam njime uslovljena, koliko mi znaci i kako na mene utice. Punjac. Divni, brzi, energetski punjac za moje istrosene baterije. Eto to je meni more.

Dan 152. - Mir, brate, mir

Jer nemir je svuda. Najvise u ljudima i to najcesce bez neke velike potrebe. Nisam vidjela gladne. Nisam vidjela zlostavljane. Nisam vidjela bolesne. A vecina je nemirna i nespokojna. Iznutra. Pa spolja.

Nisam ni ja izuzetak, al' sam pocela da obracam paznju na to. Iznenadim se, prosto samu sebe sokiram kad se, nicim izazvana, brecnem na one koje najvise volim. A pritom stavno teoretisem o blagostanju i spokoju.

To je valjda prvi korak. Idemo dalje...