nedjelja, 15. svibnja 2016.

Dan 134. - Protesti

Subota 14.05.2016.

Na dan "velikog povodnja" prije dvije godine, ove godine veliki protesti. I kontramiting. Tuk na utuk. Rezultat. Tresla se gora - rodio se miš!

petak, 13. svibnja 2016.

Dan 133. - Dnevnik smijeha

Sjećam se jednog svog davnog rođendana. Dan sumoran i kišan. Niko da se sjeti mene koja je poznata po tome što redovno zaboravlja tuđe rođendane. Počinjem da se samosažaljevam i sve dublje tonem u tugu.

Onda se trgnem. Stanem pred ogledalo. I počnem da se smijem. Na silu. Namjerno. Iz inata valjda. Iz potrebe da se ne predam melanholiji koja mi je toliko strana.

U početku ide teško. Osjećam se prilično glupo. A onda odjednom taj usiljeni smijeh postaje pravi. Smijem se od srca. Grohotom. Sama u kupatilu. Blesava i luda, kakvu sebe volim. Raspoložena, da bolje ne mogu.

Ne znam da li će mi iko povjerovati. Kad sam izašla iz kupatila, grijalo je sunce i osvjetljavalo moj stan intenzivnom i blještavom svjetlošću (stan je s jedne strane sav u prozorima). Uskoro je zazvonio i telefon. Pa opet. Pa opet. Uskoro je i društvo bilo u stanu...

Od danas ću da pokušam da vodim dnevnik smijeha. Kao da se vremenom čovjek zaboravi smijati svaki dan.

četvrtak, 12. svibnja 2016.

Dan 132. - Lagati u oči

Nekima je to lako. Mogu da i ne trepnu. Krupno. Sa željom da posljedice po onoga o kojem lažu budu što teže.

Nema veze. To neka bude njihov krst, jer sve što radiš drugima, radiš samom sebi, samo toga nisi svjestan.

srijeda, 11. svibnja 2016.

Dan 131. - Ne sudi

Iako tebi sude. Naravno da nije lako. Pogotovo kad si dio nečije igre moći. Ponekad, ako se ne naljutiš, nećeš ni reagovati. A to već može da bude opasno. Barem u ovim našim južnim i tužnim zemljama.

Ipak, generalno govoreći, treba se dobrovoljno odreći prava da sudiš bilo kome. Jer, zaista, tu se vrlo često u cijelu priču umiješa ponajprije tvoj sopstveni ego. A taj je, već znamo, samom sebi najveći laskavac i obožavalac. Obično se, kad sudimo drugima, orijentišemo prema sebi, ali je glavno pitanje koliko samog sebe uopšte poznajemo. Znalci tvrde da nam kod drugih najviše smeta upravo ono što i sami u dobroj mjeri posjedujemo.

Zato, kada te neko nervira, ali onako "pravo" da te iz cipela izbacuje, treba se dobro zamisliti - zašto baš on i zašto baš sada? Umjesto da njemu sav zadovoljan presudiš, zagledaj se dobro u sebe. Možda na taj način sebe osudiš.

utorak, 10. svibnja 2016.

Dan 130. - Biti ponizan

Ne mislim ponižen, a to je drastična razlika. Radi se o vrlini za koju sam pouzdano utvrdila da mi je zakržljala, zaostala u razvoju, nerazvijena...

I valja se sad time pozabaviti. Stvar je u odgovoru na pitanje - ponizan pred kim? Pred Višnjim, Bogom, Vrhovinim arbitrom, Principom. Ne pred siledžijom, moćnikom, lažnim autoritetom.

Suština je u savladavanju svog ega. Koji je kod mene, priznajem, prilično razvijen. Mnoge svoje nepopularne poteze i pogotovo izgovorene riječi mogu pripisati njemu. Al' sam sada toga konačno svjesna.

Mala ilustracija: TV radi i nekakva je glupa (po mom mišljenju) emisija na njemu. Ja sa sinom radim nešto drugo i ne gledam TV. Ipak, ne mogu, a da glasno ne negodujem šta se gleda u kući i budem dosadno uporna dok se kanal ne promijeni. Moj sin mi lijepo kaže 'pusti mama, ima i on (tata) pravo nešto da izabere. Ne može uvijek po tvom.' Mirnim, slatkim glasićem koji me pogodi u sred srca. Zar je moguće da i dijete vidi jasno ono što ja odbijam da vidim? Jeste, jer je njegov ego mali, a moj ima preko četri banke i pustila sam ga da buja bez kontrole.

Više, bogme, neće! Trudiću se.

ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

Dan 129. - Povratak kući

Siguran znak da se niste zeznuli u životu je osjećaj zadovoljstva kada ulazite u svoj dom. Nakon više od 10 dana van njega, opet mi se učinio i mio i drag. Prašnjav, to da, ali koga briga.

Zalila sam biljke, raspakovala kofere, uključila mašinu za veš. Konačno se razbaškarila, onako u fulu. Pošto u frižideru nije bilo ničeg jestivog (ne računajući džemove, senf i sl.), počastila sam porodicu čipsom (al' domaćinskim) i sladoledom (iz zamrzivača). Pravila su tu da se krše, zar ne?

Dan 128. - Čitanje

Nedelja, 8.05.2016.

Kakav divan osjećaj da ti svo vrijeme ovog svijeta pripada. Da nigdje ne moraš i ništa ne moraš. Da nigdje nećeš zaksniti i da ćeš sve stići. A i ne moraš ništa.

Poslije sigurno više od 2o godina, čitala sam satima, ispod ćebenceta, na krevetu. Bez imalo griže savjesti što to radim. Kao nekad kada sam to radila redovno (prednost studiranja književnosti). Kakav užitak!

Pokvario mi ga je, negdje iza ponoći, bol u očima (odvikle se jadne od čitanja, a ne privikle se još na progresivne naočare). To me podsjeti da moram ovih dana na kontrolu :)