Sjećam se jednog svog davnog rođendana. Dan sumoran i kišan. Niko da se sjeti mene koja je poznata po tome što redovno zaboravlja tuđe rođendane. Počinjem da se samosažaljevam i sve dublje tonem u tugu.
Onda se trgnem. Stanem pred ogledalo. I počnem da se smijem. Na silu. Namjerno. Iz inata valjda. Iz potrebe da se ne predam melanholiji koja mi je toliko strana.
U početku ide teško. Osjećam se prilično glupo. A onda odjednom taj usiljeni smijeh postaje pravi. Smijem se od srca. Grohotom. Sama u kupatilu. Blesava i luda, kakvu sebe volim. Raspoložena, da bolje ne mogu.
Ne znam da li će mi iko povjerovati. Kad sam izašla iz kupatila, grijalo je sunce i osvjetljavalo moj stan intenzivnom i blještavom svjetlošću (stan je s jedne strane sav u prozorima). Uskoro je zazvonio i telefon. Pa opet. Pa opet. Uskoro je i društvo bilo u stanu...
Od danas ću da pokušam da vodim dnevnik smijeha. Kao da se vremenom čovjek zaboravi smijati svaki dan.
Onda se trgnem. Stanem pred ogledalo. I počnem da se smijem. Na silu. Namjerno. Iz inata valjda. Iz potrebe da se ne predam melanholiji koja mi je toliko strana.
U početku ide teško. Osjećam se prilično glupo. A onda odjednom taj usiljeni smijeh postaje pravi. Smijem se od srca. Grohotom. Sama u kupatilu. Blesava i luda, kakvu sebe volim. Raspoložena, da bolje ne mogu.
Ne znam da li će mi iko povjerovati. Kad sam izašla iz kupatila, grijalo je sunce i osvjetljavalo moj stan intenzivnom i blještavom svjetlošću (stan je s jedne strane sav u prozorima). Uskoro je zazvonio i telefon. Pa opet. Pa opet. Uskoro je i društvo bilo u stanu...
Od danas ću da pokušam da vodim dnevnik smijeha. Kao da se vremenom čovjek zaboravi smijati svaki dan.
Nema komentara:
Objavi komentar