Aachen

31. mart 2019.

Delft i Scheveningen

30. mart 2019.

Delft

Scheveningen

 

Ponosan/na na sebe

Biti ponosan na sebe predivno je i poželjno osjećanje! Vjerujem da se svi mogu složiti sa tim. Ako već niste, obavezno se zapitajte zbog čega ste sve ponosni na sebe. Vratite se u prošlost i osvijestite sve svoje pobjede i uspjehe, ma koliko vam se važni ili nevažni činili (ne poredite se sa drugima, to nije potrebno, niti ima smisla, ako znamo da je svako jedinstven i na sopstvenom zadatku u ovom životu). Možete biti ponosni na svoj uspjeh u školi, ili kako ste dobro igrali košarku. Ili ste bili najveće spadalo koje je moglo nasmijati baš svakoga? Možda ste uradili za nekoga nešto zbog čega ste ponosni? Ili ste uspjeli da savladate neki svoj strah koji vas je dugo kočio? Ponosnim nas ne čini ono što smo uradili, već ono šta o tome MISLIMO. Osjetite to divno osjećanje ponovo.

Zatim pogled okrenite u budućnost i razmislite šta bi vas sve moglo učiniti ponosnim u vremenu ispred vas. Zapišite to! Možda vidite sebe sa svojom djecom koja su već odrasla i djeluju vam zadovoljno i dobro u svojoj koži. Možda držite u ruci knjigu koju ste konačno napisali, ili imate predivnu baštu o kojoj ste sanjali. Možda se držite za ruke sa svojim životnim partnerom, a kosa vam je već potpuno sijeda. Ne moraju to biti nikakva postignuća od značaja za čitavo čovječanstvo! Nije potrebno da izmislite lijek protiv raka da biste bili ponosni na sebe. Ako nađete način da svijet oko sebe učinite imalo boljim nego što je bio, imate razloga za ponos.

Samo razmišljanje o onome što bi vas učinilo ponosnim, učiniće da osjetite novu energiju, možda inspiraciju, motiv da se trgnete i krenete u akciju da to i ostvarite. Pokušajte da se zamislite kako ponosno pričate o tome što ste postigli, osjetite taj ponos u glasu, to nadimanje grudi zbog zadovoljstva samim sobom. Nema boljeg stimulansa, nema jačeg vjetra u leđa od onog koji dajemo sami sebi kad su nam misli okrenute ka onome što želimo i na šta bismo bili ponosni da ostvarimo. Iskoristimo to! Pokrenimo svoje unutrašnje snage i imaćemo još više razloga da budemo ponosni!

I da, zapamtite, niko vam ne može oduzeti vaše mišljenje o sebi, i ne treba to da radite zbog nekog drugog, niko drugi ne mora da bude ponosan na vas, samo VI! 

Zvocanje

28. mart 2019.

Živimo sa nekim i ta osoba nam je draga, volimo je, ali nas ujedno neke stvari kod nje nerviraju i često se žalimo, zvocamo, pa onda, vremenom, postanemo frustrirani i nezadovoljni i to dugoročno može ugroziti i sam odnos. Možemo li išta učiniti?

Dopao mi se savjet koji sam negdje pročitala (na žalost, više ne znam gdje) i definitivno ga treba testirati.

Svaka pritužba, žalba na nečije ponašanje, u sebi, u stvari, krije određenu ŽELJU. Dakle, ako se žalim da me neko ne sluša kad pričam, to znači da želim pažnju te osobe, želim da me sluša, želim bolju komunikaciju. Prvi korak je, dakle, u pritužbi prepoznati želju!

Zatim tu želju treba pretvoriti u nekakvo pozitivno PROROČANSTVO, u koje ćemo vjerovati čak i prije nego što se stvarno dogodi (zato i jeste proročanstvo).

Konačno, to proročanstvo treba podijeliti i sa tom drugom osobom, naravno, na mudar i nenapadan način.

"Znam da i ti želiš da više razgovaramo i da se bolje razumijemo! Sigurna sam da ćemo naći vremena samo za nas i naše razgovore koji mi tako nedostaju!"

Ključ je u tome da smo sada fokusirani na ono što želimo da se desi (i to jasno kažemo, bez osude, kritike i presije), a ne na ono što NE ŽELIMO (jer druga osoba to odmah shvati kao napad od kojeg se po automatizmu brani, najčešće ćutanjem i ignorisanjem).

Ne odustajmo ako se proročanstvo odmah ne ispuni, budimo strpljivi i puni vjere! Svakako ćemo se bolje osjećati, a od zvocanja i prigovaranja i tako nema nikakve koristi!

Čekanje

Čekate li i vi nešto? Da se steknu uslovi? Da uradite samo još ovo? Da neko drugi uradi još ovo? Da bude toplije? Da se još malo informišete? Da još malo razmislite? Da pitate nekoga? Da čujete još nečije mišljenje?

Bojim se da se ne radi o čekanju, već o nečem daleko bolnijem i neugodnijem. Radi se o strahovima: od promjene, od neizvjesnosti i od neuspjeha. 

Promjene su uvijek bolne i uvijek će to biti. Ako promjena nije bolna i ako nam ne izaziva to neugodno osjećanje u želucu ili gdje već, znači da nije dovoljna i da nije za nas ni bitna. Količina nervoze koju nam stvara, govori o njenom značaju i važnosti za naš razvoj.

Neizvjesnost je osnovno pravilo igre koju igramo. Kad malo bolje razmisliš, teško da je išta u životu izvjesno i to se nikada neće promijeniti. Samo što mi volimo da zaboravimo na to i lakše nam je da se uljuljkavamo u neke svoje lažne realnosti i logičnosti. Koje su, uzgred budi rečeno, samo naše iluzije, jednako neizvjesne i proizvoljne kao i sve oko nas.

Neuspjeh je neugodan i boli jako. Pitanje je samo sa koje strane ga posmatrati. Sa one u kojoj je najveći i dugoročno najbolniji neuspjeh upravo vječito ČEKANJE ili one u kojoj smo se ODVAŽILI i pali na nos, pa se više ne usuđujemo da ustanemo.

Čekanje je uzaludno i apsolutno promašena tema. Pitajte Godoa, koga su uzaludno čekali, da li je ikada imao namjeru da se pojavi? Naravno da nije! Čekanje je loš izgovor i najveći razlog zbog kojeg se osjećamo promašeno i prazno.

Čekanje može biti dobro samo u slučaju da odlučimo da ga iskoristimo za mirenje sa sobom i prihvatanje sebe i svega oko sebe kao potrebnog i nužnog za naš dalji razvoj. Ali to čekanje, naravno, ne može da traje vječno.

Vrijeme je za djelanje, za pokretanje, za suočavanje sa strahovima, za izlazak iz skrovišta na dnevno svijetlo. U arenu svog života! Pred publiku, pogled drugih, bez obzira na njihovu naklonjenost ili okrutnost.

Svako od nas tačno zna od čega bježi, samo to treba sebi da prizna, a ne da se od sebe krije. I treba da se upravo sa tim suoči! I svako od nas tačno zna šta treba prvo da uradi. Ja ne znam za vas, ali sam sigurna da to nije čekanje!

 

Samoživost

Sigurno svako od nas u svom okruženju ima osobu za koju smatra da je samoživa (u većoj ili manjoj mjeri) i sa kojom ne zna kako da se ponaša, jer kako god da se postavi, ispadne da nije dobro.

Samo prvo da razjasnimo na šta mislim kad kažem da je neko samoživ (u nedostatku bolje i sveobuhvatnije riječi u našem jeziku za entitled person).

To, pod broj jedan, nema nikakve veze sa osobom koja voli sebe (ko ne voli sebe, ne može da voli ni druge). Prvenstveno se odnosi na osobe koje:
- smatraju da se cio svijet vrti oko njih (odnosno treba da se vrti),
- uvijek su spremne da sve uzmu, ali ne i da daju,
- druge vide uglavnom kao konkurenciju i nekakvu prijetnju za ostvarenje svojih želja,
- imaju nerealne zahtjeve prema porodici i prijateljima, uopšte drugim ljudima,
- ljute se i kažnjavaju (pasivno ili agresivno) ljude koji im ne daju to što traže,
- ne osjećaju sažaljenje prema drugima, ali traže sažaljenje za sebe od drugih,
- koriste duple standarde (za sebe jedne, za druge druge),
- vape za pažnjom i obožavanjem,
- spremni su da gaze sve pred sobom da bi došli do onog što žele,
- vole da dominiraju, manipulišu i kontrolišu,
- često kritikuju, rugaju se i ismijavaju druge.

Jednom riječju, radi se o osobama koje smatraju da s punim pravom ZASLUŽUJU sve od svakoga na kugli zemaljskoj, sve privilegije, svaki povlašteni status, sve najbolje i najljepše za sebe, ne mareći za druge. Nekada svoju samoživost nose kao krunu na glavi i ne kriju je, pa su drski, bahati, ljutiti i bjesni kada odbijete da im udovoljite, a nekada su daleko suptilniji, pa samo osjetite gorak ukus da ste izmanipulisani.

Za početak veoma je bitno njihovo ponašanje ne shvatati lično, bez obzira koliko to bilo teško. One to ne rade da bi nas iziritirale, pa čak ni iz puke sebičnosti. Ovakve osobe se najvjerovatnije osjećaju inferiornim i neadekvatnim. Duboko su nesrećne i to upravo zbog vrste ciljeva koje sebi postavljaju. One žele da zadobiju poštovanje i obožavanje drugih ljudi, vape za odobravanjem i kada ga dobiju to još više hrani njihovu lažnu, grandioznu sliku o njima samima, a u dubini duše osjećaju nesigurnost i sumnju da zadovoljavaju tako grandiozne standarde.

Za razliku od zdrave, odrasle osobe sa solidno razvijenim samo-poštovanjem (koja može da se kontroliše, da odgodi zadovoljstvo zbog višeg cilja, na koju se može osloniti, koja je sposobna da bude odgovorna prema sebi i da kontroliše svoje ponašanje, koja je zahvalna i može da se nosi i sa neprijateljskim ponašanjem i sa odbijanjem), samoživa osoba je prezahtjevna, brza na osudi i posramljivanju drugih, ima potrebu da je u pravu, ne može da podnese kritiku, ne priznaje svoje greške, sklona je da precjenjuje svoje sposobnosti i postignuća. Ako pogledate bolje, vidjećete da se radi o niskom samopoštovanju i ogromnoj nesigurnosti. Upravo zbog toga osjeća potrebu da sebe diže, a spušta ljude oko sebe, da bude toliko zahtjevna i usmjerena samo na sebe. Osobe sigurne u sebe nemaju potrebu da drugima govore koliko su divni, nesigurne osobe imaju.

Konačno, razlog zbog kojeg i pišem o njima: kako se prema njima ponašati? Šta činiti da olakšamo život i sebi i njima? Iščitala sam mnoštvo tekstova o tome, evo šta kažu psiholozi:

Budući da svaki odnos pretpostavlja ravnopravnost dvije strane, činjenica da samoživa osoba smatra sebe superiornijom u odnosu na drugu osobu, ne ostavlja mnogo mogućnosti. Ipak, možda vrijedi pokušati sa sledeća 4 savjeta:

1. Postavljanje jasnih granica bez kritike i osude

Samoživa osoba će vam postavljati brojne zahtjeve (da je negdje odvezete, da joj nešto uradite, da joj nešto donesete, da otkažete svoju obavezu da biste nešto uradili za nju, itd.), ali vi NE MORATE da joj te zahtjeve ispunite. Recite joj jasno da to ne možete da uradite, ali bez kritike i bilo kakve osude. Možete samo da kažete: Voljela bih da mogu da ti to uradim, ali na žalost imam drugu obavezu i ne mogu. Jako mi je žao. Ponekad je sama vaša potvrda da ste čuli njihovu želju i da ste hipotetički bili voljni da je ispunite, dovoljna da zadovolji njihov preosjetljivi ego. Da, moguće je da vam krv proključa zbog njihovih nerealnih i drskih želja, ali biće vam od pomoći da shvatite da ispod svega toga leži samo njihov užasan osjećaj neadekvatnosti.

2. Svakoga tretirajte na isti način

Ne pravite bilo kakve izuzetke za samožive (pogotovo ako se radi o djeci), jer time samo hranite njihovo uvjerenje da su posebni i superiorni u odnosu na druge. Osim toga, razvijate u drugima osjećaj ogorčenosti prema privilegovanom. Budite jednaki prema svima.

3. Imajte saosjećanja prema njima

Da, ponekad je to zaista teško, ali sjetite se uvijek da sve to potiče od njihovog niskog samopoštovanja i osjećanja da nisu dovoljno dobri. Naravno, to ne znači da treba da im dozvolite da se prema vama ponašaju neadekvatno i sa visine, samo treba da imate na umu da su i njihovi životi i odnosi vrlo jadni i nesrećni.

4. Zapamtite da je to sve što možete učiniti za njih

Ljudi mogu promijeniti samo sebe. Možete pokušati da im pomognete tako što ćete postaviti jasne granice, ne praviti izuzetke zbog njih i imati saosjećanja, ali vi ih ne možete promijeniti. Pokušate zato da budete što jasniji prema njima i da razumijete da oni to ne rade da bi vas naljutili. Možda vam zbog toga bude bar malo lakše!

Osjećanje uvrijeđenosti

Da li ste neko ko se lako i brzo uvrijedi? Neko ko često pomisli da neko drugi baš njega ne gotivi, ne podnosi, želi da mu napakosti, radi mu o glavi? Da li ste uvjereni da drugi ljudi često razmišljaju o vama? Da li vam se čini da, nekako, uvijek vi najgore prođete (dobijete najgori sto, najmanju porciju, najlošije mjesto, itd) i to zato što nekome niste simpatični?

Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja DA, imam jednu lošu i jednu dobru vijest za vas. Loša je da ste se prilično duboko zakopali u programe i misli koje su vas dovele tu gdje ste trenutno. Dobra je da se iz te rupe, budući da ste sami kopali, možete sami i izvaditi! Trebaće vam naravno i vremena i strpljenja, al' ponajviše vjere da to možete za sebe uraditi. Uslov je takođe da to i želite, jer iako je rupa, topla je i poznata, pa vam može i dalje služiti kao skrovište od života!

Kako iz rupe?

Napišite na listu papira sve ono zbog čega se najčešće uvrijedite: neko (napišite konkretno ko) ne cijeni vaše mišljenje, rad, predlog, trud, itd.; neko vam se obraća bez poštovanja, ne sluša vas i ne uvažava; neko vam namjerno govori ili radi upravo ono što vas nervira ili uznemirava; nastavite sami...

Napišite na drugom listu papira kako bi ta osoba/e, u stvari, trebalo da se ponaša/ju prema vama, šta da rade i šta da vam govore da se vi više ne biste osjećali uvrijeđeno i povređeno.

A onda dobro razmislite o tome da li imate prava da od bilo koga zahtjevate da se ponaša na određeni način. Da li neko ima prava da od vas zahtjeva da se ponašate onako kako to nekome drugome odgovara? Istina je da ni vi ni drugi nemate to pravo. Istina je da svako ima pravo da se ponaša onako kako on smatra da treba (i to je vjerovatno najbolje što zna i umije). Sada možete da pocijepate (ili spalite) ovaj drugi list papira, jer od njega vam nema nikakve vajde. Odrecite se, jednom za svagda, svih tih svojih nerealnih i nepotrebnih očekivanja o tome šta drugi treba da rade i kako da se prama vama ponašaju. I istinski, zarad svog duševnog mira, prihvatite činjenicu da vam NIKO, ama baš niko, ništa nije dužan.

Uzmite sada prvi list i dobro ga proučite. Pokušajte da odgovorite na samo jedno pitanje (znam da nije lako): zašto ste ODABRALI da upravo to mislite? Da vas neko ne gotivi, da vas namjerno tako loše tretira, da ste baksuz, da uvijek najgore prođete... Mogli ste da odaberete mnoštvo drugih misli, a vi ste odabrali baš takve. Sad možete da kopate dublje. Slobodno. Unutar sebe i svojih dubokih uvjerenja. Ko o vama ima tako loše mišljenje? Vi ili neko drugi? Kako vi uopšte možete znati šta neko o vama misli (uzgred budi rečeno, najvjerovatnije uopšte i ne misli, jer se, kao i vi, bavi sobom)? Zašto ste odabrali da baš tako MISLITE? I kako se zbog toga OSJEĆATE? Vjerujem ne sjajno, već loše, zabrinuto, nesrećno, možda bijesno, tužno, neadekvatno, manje vrijedno, potcijenjeno...(napišite i to na istom listu papira).

Sada bi već trebalo da ste u stanju i da napišete kako se vi ponašate u situacijama kada se osjećate onako kako ste gore napisali. Da li se povlačite, zaplačete, vičete, svađate, začutite, ne govorite, lupate vratima, progutate svoj bijes u sebi? Šta je konačni rezultat koji dobijete? Da li ste njime zadovoljni ili želite to da promijenite?

Ako je odgovor na poslednje pitanje DA, onda morate biti spremni da identifikovane misli sa papira ZAMIJENITE drugim mislima (da to su samo rečenice u vašoj glavi). Neka za početak budu što neutralnije. Umjesto, ovaj o meni vjerovatno misli sve najgore neka bude ovaj o meni vjerovatno ne razmišlja. Umjesto, ovo mi namjerno radi da me iznervira, ovo radi jer njemu tako odgovara (a ako meni to ne odgovara reći ću mu to jasno).

Biće posla za vas, naravno. Naoružajte se strpljenjem i upornošću. Što ste duže kopali da dospijete dole, to će vam trebati više vremena da izađete iz rupe! Ali vrijediće truda, vjerujte. Osjećaćete se potpuno drugačije, ponašaćete se takođe drugačije. Život izvan rupe će vas očarati!