Buket čiste radosti

Ima li išta ljepše i radosnije od buketa planinskog cvijeća?

CESARICA

Najljepši je njen osmjeh. A najviše volim njen smijeh. Ludi, nezaustavljivi, od koga te zaboli stomak, zaliju suze i dobiješ upalu mišića. Možda zato jer je toliki kontrast njenoj uobičajenoj ozbiljnosti, odgovornosti i racionalnosti. Za mnoge je strah i trepet, prirodni autoritet i bez dizanja tona. Al' opet, nije i da ne voli da ga povisi. Ne podnosi kada je neko s pažnjom ne sluša (al' zar nas to sve jednako ne boli?). Vrlo često ima odlične ideje, naprosto vidi rješenja za naizgled nerješive stvari, ali je često ne shvate na pravi način. Njeni predlozi nerijetko zazvuče kao kritika, tako ih barem neki doživljavaju. A kritičare nismo skloni mirno da slušamo.
Vrlo je šarmantna. Prosto plijeni svojom harizmom, gestikulacijom, uvjerljivošću i elokventnošću. Izuzetno je pravdoljubiva i spremna da bobu kaže bob, a popu pop. Nema dlake na jeziku i toga su svi oko nje svjesni, pa je se i pribojavaju. Samo odabrani znaju koliko joj je srce meko i ranjivo. Ona tu tajnu drži duboko skrivenu, jer joj se čini da nije dostojanstveno stalno, a pogotovo javno, pokazivati svoje emocije. Zato neki misle da je bezosjećajna i gorda. Ništa nije pogrešnije od toga. Njena osjećanja su snažna i postojana. Ne povijaju ih nikakvi vjetrovi koji duvaju čas ovako, čas onako. Na nju se možete osloniti i ruku u vatru staviti da vas neće iznevjeriti kad vam bude najteže. A to je valjda najbitnije. Zato joj treba progledati kroz prste za neke sitne mane, poput potrebe da prokomentariše ono što joj se ne sviđa, a zaboravi da pohvali ono što joj se sviđa. 
Ono što nikako ne smijete da joj uskratite jeste poštovanje. Ona ga istinski i zaslužuje jer sve što radi trudi se da uradi pedantno, odgovorno, po mogućnosti perfektno. Nemojte da je zamarate i unižavate trivijalnostima svakodnevnog života (ona će dio takvih poslova sama na sebe preuzeti, ali neka joj niko ne govori šta treba da radi), ali će neke otvoreno izbjegavati. S druge strane, radiće ono što niko drugi ne želi i ne voli, ali samo zato što je ona to tako odlučila. Voli pohvale i znake divljenja, to je hrani i motiviše, možda i više nego druge. Onda je u stanju da se pokaže u svom pravom svijetlu - velikodušne, ponosne,plemenite,veličanstvene...kraljice.

ENIGMA

Poznajem je oduvijek. I volim je i divim joj se. Ali to nije lako. Ona nikoga ne pušta dovoljno blizu. Sve vidi i sve razumije, uvijek je raspoložena da vas sasluša. Kad imate bilo kakav problem, prvo ćete se sjetiti nje da joj se izjadate, da vas utješi i razumije. Ali, to ne funkcioniše u suprotnom pravcu, pa ne znate šta da mislite i kako da se ponašate kada naslućujete da i ona ima neki problem...
Ona može da uradi sve šta poželi. Za druge. Kada je ona sama u pitanju, stvari se komplikuju. Ne ide baš lako. A ona često kao da sebi odmaže. Sve što nesebično daje drugima, sebi strastveno uskraćuje. Ali to ne priznaje, naći će hiljadu izgovora tako ubjedljivih da vas može prevariti. Kad je pitate šta možete uraditi za nju, ona vam navede čitav spisak stvari koje treba uraditi za druge. Kad je pritisnete, ona se naljuti. Kad je zamolite, ona se vješto izmigolji.
O čemu ona razmišlja i šta sanja, to zna samo ona. Mi, ostali, ne možemo ni da naslutimo. Možda i možemo da naslutimo, ali to vjerovatno uopšte nije to. A ona nam to nikada neće sama reći.
Vrlo je zahtjevna, ali prvenstveno prema sebi. Mada ni drugima sa njom nije lako. Znam neke koji se žale. Jer je ne razumiju.Ja pokušavam, ali nisam sigurna da uspijevam.
Ona je legenda. Ljudi je obožavaju. Lako stupa u kontakt sa svima. Ogromna je njena moć empatije. To ljudi cijene i to ljudi u njoj vole. Veliki je drug. Na nju se možete osloniti u svakom trenutku. To je neprocjenjivo i tako rijetko danas. Ona je snalažljiva, nema stvari koju ne može da "izburgija" kad odluči.
Ona je velikodušna, mnogo radije daje nego što uzima. A i kad uzme, to znači da su svi oko nje namireni. Ona je emotivna. Previše, ako se može biti previše emotivan. Mislim da ogromnu energiju troši na to da to baš i ne pokaže. Jer ljudi su čudni, što si bolji prema njima, to ti oni manje uzvraćaju. Naviknu se, pa to od tebe i očekuju.
Ona je moja duša. Koju toliko volim, a nisam sigurna da znam na pravi način da joj to pokažem. Nema stvari koju za nju ne bih uradila, a tako se često ne razumijemo. Teško mi je kada mi se učini da me izbjegava. Željna sam njenog društva, jer upravo sa takvim osobama želim da se družim. Ali mi se ona daje na kašičicu, po nekim njenim prilično strogim pravilima. Ipak, računam, naučiću da tu svoju slatku Enigmu odgonetnem. Jednog dana. Ili svakog dana, malo, po malo. Uglavnom, trudiću se...šta mi drugo preostaje.

Razmrsiti klupko

Niko nikada nije ni tvrdio da je to lako. Niti su se preplele, jedna drugu saplele, ima puno čvorića, poput ožiljaka od starih rana. Što više na silu vučemo, što smo nestrpljiviji i što manje imamo vremena da na miru, natenane sagledamo šta je preče, šta prvo, a šta drugo uraditi, to je stanje teže, to je klupko zamršenije i još smo dalje od cilja - razmrsiti ga i nastaviti srećniji dalje.
Sve je još teže jer ne pokušavamo da ga sami razmrsimo. Nisu ni svi pogrešni potezi naši. Vuku sa još bar dvije ili tri strane. I taman što nam se čini da smo pronašli pravi put, neko povuče drugu nit, zategne našu i sve se opet sveže u čvor. Tad poludimo, pa u afektu još jače povučemo, iako znamo da to ne može pomoći, već će, naprotiv, i te kako odmoći. Dobićemo samo još jedan teški čvor za otpetljavanje.
Neko, pak, odluči da digne ruke, da se povuče, da više i ne pokušava da odmrsi zamršeno. Ali i dalje trpi, vuku ga i cimaju i dalje. Vidi i sam - ni to nije rješenje.


Pa šta je onda? Kako razmrsiti klupko odnosa koji nam ne odgovaraju, koji nas čine nesrećnim i nervoznim, koji  nam zagorčavaju život?

Bojim se da je odgovor sličan odgovoru na pitanje: Kako pojesti slona? Zalogaj po zalogaj! Ovdje to znači. Nit po nit. Lagano, strpljivo, bez vučenja, vikanja, čupanja i plakanja! 
Prvo treba odmrsiti plave niti, one se tiču komunikacije - treba naučiti slušati druge. Da baš one koji nam se uopšte ne slušaju i koje smo odavno prestali da čujemo. Čim započnu da govore, mi se isključimo i u glavi vrtimo svoju staru ploču na kojoj imamo sve što su nekada rekli, a mi zlopamtili. Vježba 1 može biti ovakva - jedan dan samo slušamo, nemamo pravo da išta govorimo. Drugi dan je na nas red da govorimo, a niko nema pravo da nas prekida. 
Zatim zelene niti, one su svakodnevnica, način na koji se dogovaramo o obavezama, kako raspoređujemo zadatke, kako se dogovaramo o odmoru i zadovoljstvu za svakog od nas. Vježba 2 podrazumijeva da jedan dan ja pravim raspored zadataka/odmora za sve. Drugi dan to radi onaj drugi, a ja BESPOGOVORNO slušam.
Crvene niti su najzamršenije, to su emocije, svačije su upredene od različitog konca. Nečije su tanke i fine, lako se prekinu, kao paučina. Nečije su malo solidnije, deblje, postojanije, ali takođe lako pucaju, a naročito se lako mrse. Sa crvenim nitima  treba naročito pažljivo, one su često i glavni uzrok svog tog haosa. Vježba 3 se sastoji od pokazivanja emocija, odnosno od razgovora o SVOJIM emocijama i tome kako se JA osjećam. Zabranjeno je govoriti o drugome, ali je poželjno slušati. Stvarno slušati, bez prekidanja i pravdanja. U emocijama nema istine. Svaka emocija je istinita za onoga ko je osjeća. Ne može mu drugi govoriti šta on osjeća.
Žute niti treba ostaviti za kraj. Od njih se tka budućnost. Zajednički i pojedinačni planovi. Za srećniji život zajednice i svakog njenog člana. Vježba 4 se sastoji od verbalizovanja planova. Prethodi joj najljepši dio - pravljanje planova. Ružičastih, osunčanih, vedrih i pozitivnih. Njihov je cilj da nam otkriju šta volimo da radimo i šta nas čini zadovoljnim. A zatim da to sebi priuštimo. A drugi da nam u tome pomognu. Ili barem da nam ne odmažu.

Berba lavande

Hvala Bogu, ova božanstvena biljka odlično napreduje i u našim krajevima. Da li to polako postajemo Mediteran? 
U svakom slučaju, veoma je važno odabrati pravi trenutak za berbu lavnade. On je definitivno u julu, ali kada tačno? Prošli vikend ili možda sljedeći? Meni je bilo žao da je oberem prošlog vikenda. Pčele su tako željno pile nektar iz njenih čašica. Zato sam je obrala juče. Možda malo prekasno. 
 Ipak, miris je predivan i veseliću mu se narednih puno mjeseci.

Ovakve vrećice je najlakše napraviti

Kafa kao dezert

Ispijanje kafe je ritual. Jutrarnji, kojim počinje dan. I podnevni, nakon ručka. Pretvorila sam ga u mali slatki grijeh. Za malu šoljicu potrebne su dvije kašićice kafe (najbolje pomiješati dvije vrste), bez šećera. Zagrijati kafu u džezvi prije nego što je prelijete ključalom vodom. Sipati u šoljicu. Dodati cimet. Servirati sa 17 suvih grožđica. Ispijati natenane, grickajući grožđice. Još ako imate mlin, pa kafu sami sameljete...e, to je tek pravi merak!

Miris lipe

Dašak vjetra koji slučajno donese miris lipe, trenutno mijenja moje raspoloženje. Razvlačim osmjeh od uveta do uveta. Uvijek. Bez greške. Neka milina me obuzme, sreća što sam živa i što mogu osjetiti to blaženstvo. Bitisanjem, samim postojanjem. Sigurnošću da će i sljedećeg juna i jula, lipa mirisati jednako divno.

Polica No 1

Cilj je bio osloboditi se onogo što nam više ne treba. Ali kako to definisati. Odlučila sam: to je ono što niko nije pogledao zadnjih godinu dana.

Evo rezultata:

prije

poslije

Prije

Poslije

Kuhinja prije

Kuhinja poslije

Lakoća postojanja

Da biste se osjećali dobro u svojoj kući, ona mora biti prozračna i lagana. To prije svega znači da nije pretrpana stvarima, da su joj svi uglovi i čoškovi dostupni, da na svakoj polici ima bar još malo mjesta. Naravno, nije lako to i postići. Odnosno, radi se o svakodnevnoj i bespoštednoj borbi protiv zatrpavanja stvarima. Što neminovno dovodi i do borbe sa ukućanima.

Odlučila sam da se u narednim danima toj borbi maksimalno posvetim, a o rezultatima ću izvještavati slikom i riječju. Nadam se da će mi ovi izvještaji dati snage da izdržim.

Povrtlarstvo

Jesti povrće koje sam proizvedeš poseban je doživljaj. Zato, motiku u ruke i počni.

Moj početak je bio prilično ambiciozan. Željela sam salatu, mladi luk, začinsko bilje, a zatim posebno paradajz, papriku, tikvice, rotkvice, mrkvu, repu, blitvu. I sve sam i dobila. Malo, ali slatko.

Sledeće godine sam zasadila još i kupus, brokulu, karfiol (sve su mi pojele neke bube), zatim grašak (jeli smo ga direktno sa leje), boraniju (divna, šarena, bilo je i za zamrzivač), paradjz i papriku. Slatku i crnu repu.

Ove godine, posadila sam blitvu (nije njena godina), mrkvu (buja), cveklu (odlična), tikvice (prvi put sam njima zadovoljna, predivne, tamne courgettes), boraniju (olovka), grašak (kao šećer), mladi luk, salatu (više je nema), parike (tek su sad krenule), paradajz (on je najzahtjevniji), praziluk (za sad dobro izgleda). Imam i dosta jagoda (slatke kao med). Imaću i rena.

Ovo je bilo tamo negdje u aprilu.

Ovo su u julu mrkvica i boranija

A ovo je praziluk i neven

Dan Prvi

Život nije što i polje preći...To mi je oduvijek bilo jasno, ali me je tek sad stiglo. Lagani zamor materijala, šta li? Uglavnom, treba znati osmisliti dan. Dan po dan. Život.

Zato sam se i odlučila da počnem da pravim ovaj blog. Želim da osmislim svaki svoj dan. I da ga osvijestim. Jer najgore  što može da nam se desi je da živimo svoj život u nesvijesti. Nesvjesni za ljude, prirodu i ljepotu oko sebe.