O pravilima za druge

Da li ste svjesni da, najvjerovatnije, poput mene, i vi imate svoje unutrašnje, nepisane pravilnike za ljude iz vašeg okruženja? I to za svakog ponaosob. Za muža jedan, za sina drugi, za sestru treći, za sestričnu četvrti, za prijateljicu peti, za komšinicu šesti, itd.

U tim pravilnicima su, normalno, moja pravila o tome kako bi svi oni trebalo da se ponašaju i to ne samo prema meni, već i onako, uopšte. U stvari sva moja očekivanja, moji zahtjevi, moje "želje i čestitke" za njih…

Šta oni kažu na to? - logično se nameće pitanje. Pa,… najčešće, u stvari, ni ne znaju da sam sve tako divno osmislila u svojoj glavi. Naime, ne sjećam se da sam i sa jednim od njih ikada o tome eksplicitno razgovarala i objasnila im sva ta moja pravila za njih.

Uostalom, moja pravila nisu baš ni tako striktna i rigidna, to su samo moji normalni, opravdani i zdravorazumski zahtjevi prema njima. Ja ih mijenjam i prilagođavam po potrebi, ili po svom osjećaju, nahođenju, zavisno od mog raspoloženja, vremena…PMS-a? Srećom, sa tim više nemam problema J

Kako onda oni znaju za njih? Mislim, kako znaju šta smiju, a šta ne sa mnom, šta treba, a šta ne treba da rade?

Pretpostavljam, isto onako kako se i ja sama snalazim sa njihovim pravilima za mene. Ponekad dosta uspješno, uglavnom teško, a vrlo često to izazove sukob, razočarenje, povrijeđenost, osjećaj da me ne razumiju ili ne cijene. Kad je riječ o mužu i sinu oni me, naravno, ne vole…buaaa.

A kako bi bilo da se, za početak, upitamo za šta će nam, uopšte, ti pravilnici. Zašto želimo da se drugi ljudi ponašaju na određen način, da se ponašaju drugačije? Velike su šanse - samo zbog toga da bismo se MI osjećali drugačije, odnosno bolje. Međutim, to, na žalost, nije moguće. Za to kako se mi osjećamo, odgovorni smo samo mi i naše misli koje nam ta osjećanja izazivaju. To je jedino što treba da promijenimo. Ujedno i jedino što MOŽEMO da promijenimo, jer nad tim imamo kontrolu (imamo li?).

U protivnom, sve se svodi na našu želju da upravljamo drugim ljudima, iako možda nismo u stanju da upravljamo sobom (svojim mislima i osjećanjima). Potrebno je, opet, naglasiti razliku između postavljanja naših granica (to jeste pod našom kontrolom) i ovih pravilnika za druge (tuđe ponašanje nije pod našom kontrolom).

Šta onda da se radi? Za početak, ja sam odlučila da, za sebe, napišem na listu papira sva ta moja glavna pravila za druge i da razmislim zašto, u stvari, želim da se taj neko tako ponaša i kako to očekujem da ću se ja osjećati ako ta osoba poštuje moja pravila. Onda ću da dobro razmislim da li je to, možda ipak, nešto što bih ja mogla SAMA da uradim za sebe, a da drugu osobu potpuno oslobodim te obaveze (da u meni proizvede neko osjećanje) i da posmatram šta će se dogoditi.

Naravno, ubuduće ću svakome jasno reći šta bih ja voljela, a onda ću prepustiti njima da sami odluče kako će se ponašati. Možda će se, kad vide da više ne pokušavam da ih kontrolišem, i oni potruditi da mi objasne (a ja ću se ovaj put stvarno potruditi da ih saslušam) svoje razloge zašto rade to što rade (a mene nervira). Možda ću čak moći i da ih razumijem, što bi bio pun pogodak za naše odnose!

Ukoliko se to, pak, ne desi, svoje odnose barem više neću trovati nerealnim očekivanjima i sopstvenom potrebom da upravljam nekim drugim (kad već ne mogu sobom).