Šta želim?

Da li ste od onih srećnika koji tačno znaju šta žele u budućnosti? Kojima ne treba ni sekund da razmisle prije nego, s pika, odgovore na to pitanje, precizno i jasno. Sa očiglednim uzbudjenjem i zadovoljstvom što ste ih baš to pitali.

Ako jeste, svaka vam čast! Najvjerovatnije ste se već dosad uvjerili kako stvari funkcionisu i sada to iskustvo samo ponavljate u životu. U svakom trenutku, tačno znate šta želite i uglavnom vam se te želje, na neki čudan način, uglavnom i ostvaruju.

Ako, pak, niste, i ako nemate pojma šta da konkretno odgovorite na pitanje iz naslova, onda možda imate interesa da pročitate ovaj tekst.

Da li uopšte razmišljate o svojoj budućnosti? Ili to svjesno izbjegavate, jer ne želite da sami sebi kvarite raspoloženje? Da li ste podlegli opšte uvriježenom razmišljanju većine “realista” oko vas, koji vas svakodnevno, neumorno i sa toliko elana ubjeđuju u to da živimo u najgorem svijetu i najneizvjesnijem vremenu ikada? Da li budućnost cijele planete, a ne samo vašu, vidite u sivo-crnim nijansama? I stalno pronalazite nove dokaze za opravdanost takvog pesimizma?

Da li često razmišljate o prošlosti? Da li vam se, danas, ona čini daleko bolja od budućnosti?

A šta ako je i jedno i drugo – vaše razmišljanje o prošlim događanjima i vaše prognoze kako ćete živjeti sutra – jednako NESTVARNO, odnosno postoji samo u vašoj glavi i nigdje drugo (ne postoji čak ni u jednoj drugoj glavi) ?

Ako ni jedno ni drugo ne postoji u STVARNOSTI (jer da postoji i drugi bi mogli da posvjedoče o tome, ne budite lijeni pa ih pitajte i uvjerićete se da svi imaju svoje viđenje o tome šta se dogodilo, kao i o onome šta će se dešavati), već to VI SAMI proizvodite (svojim mislima) u svojoj glavi, zašto onda ne stvarate nešto što bi vam se svidjelo, nešto što biste VOLJELI da vam se događa, umjesto što uporno stvarate ono što vam se NE SVIĐA ? Da li je inercija, linija manjeg otpora, oslanjanje na poznato i već doživljeno, jedini razlog zbog koga to uporno radite ? Tako je bilo juče (jer sam tako i mislio da će biti), tako će biti i sutra (jer i danas opet isto to mislim).

Kako bi bilo da barem pokušate? Kao bajagi, ne za prave, kao kad ste bili djeca, pa ste mogli da maštate bez ograničenja i osjećaja da time samo traćite svoje dragocjeno vrijeme. Razmislite dobro o tome šta želite. Odvojite dosta vremena za to. Naslikajte to sebi u glavi. Da, da vizualizujte, sanjarite…vidite sebe u najboljem mogućem svijetlu, u najljepsem mogucem okruženju, radite samo ono što volite (šta je to što volite da radite), osjećajte se onako kako se, Bog sami zna otkad, niste osjećali. Opisujte sami sebi šta vidite (možete to i da zapisujete), jer sama potreba da opišete će vas natjerati da to nešto bolje i jasnije vidite.

Nemojte da žurite, uživajte u svakom koraku, ponavljajte to svakodnevno, jer – to je jednako STVARNO kao i kada radite ovo što sada radite, tj. vidite sebe u istim okolnostima, istom okruženju, radite isto što i sada radite sa jednakim rezultatima (ili čak i lošijim, jer se opšti uslovi pogoršavaju), osjećate se ili isto ili još malo gore, jer, zaboga, vrijeme leti i ne postajemo mlađi, život prolazi…

Ako treba da donesete neku odluku, pokušajte da zamislite dvije opcije, ali tako da svaka od njih bude najpoželjnija i najprivlačnija opcija za vas. Tek onda odlučite koju od te dvije fenomenalne opcije radije birate. Nemojte više da odluke donosite na osnovu svojih “realnih” predviđanja (jer takvo nešto ne postoji, ne bi se valjda zvalo predviđanje da je realno) i ograničavajucih misli uslovljenih raznim strahovima. Pokušajte da se opustite i oslušnite svoja osjećanja, čak i fizičke osjećaje u tijelu – poslušajte ih. Ovaj glas je u početku jako tih, ali ako budete uporni u nastojanju da ga čujete, uspjećete. A pogrešna odluka, i tako i tako, ne postoji. Danas postoji samo ono što smo, juče, svojim mislima stvorili.