28.01.2019.
Čitajuci knjigu Brene Brown (The Gifts of Imperfection), koju toplo preporučujem svakome, imala sam više onih aha momenata, kada ti u trenutku postane tako očigledno nešto što ti ranije nije bilo jasno.
Jedan od tih momenata je i spoznaja o tome šta je u pozadini sveprisutnog diktata (mladih, ali i sve starijih) da uvijek i na svakom mjestu budu cool. Brene tvrdi da je to, u stvari, jedan oblik cinizma, koji inače, zajedno sa kritizerstvom, pa i dozom okrutnosti, koristimo kao vrstu štita protiv sopstvene ranjivosti, odnosno straha da se izložimo pogledima drugih, riziku od neuspjeha, strahu da budemo ono što jesmo.
Ma, bezveze. Jadno. Koga za to briga. J... to.
Ljudi koji se ne usuđuju da pokažu svoju ranjivost, koji se, zbog straha od neuspjeha, ne usuđuju da pokušaju ništa novo, ma koliko im to srce iskalo, osjećaju se naročito ugroženi onima koji se usuđuju, onima koji, bez obzira na rizike i mogućnost da im se svi smiju, ipak pokušavaju, i padaju i dižu se i onda opet pokušaju jos jednom.
Oni koji ulažu tolike napore da budu uvijek i na svakom mjestu cool (i koji idu samo na cool mjesta i rade samo cool stvari), mrze one koji im, kao u ogledalu, vraćaju natrag sopstvene strahove od izlaganja, pokušaja da se kreativno izraze, od toga da budu viđeni onakvim kakvi stvarno jesu.
Očigledno je da ne shvataju da je, više nego ikad, u životu najvažnije upravo ono što dijeliš sa nekim kada nisi ni najmanje cool.
Čitajuci knjigu Brene Brown (The Gifts of Imperfection), koju toplo preporučujem svakome, imala sam više onih aha momenata, kada ti u trenutku postane tako očigledno nešto što ti ranije nije bilo jasno.
Jedan od tih momenata je i spoznaja o tome šta je u pozadini sveprisutnog diktata (mladih, ali i sve starijih) da uvijek i na svakom mjestu budu cool. Brene tvrdi da je to, u stvari, jedan oblik cinizma, koji inače, zajedno sa kritizerstvom, pa i dozom okrutnosti, koristimo kao vrstu štita protiv sopstvene ranjivosti, odnosno straha da se izložimo pogledima drugih, riziku od neuspjeha, strahu da budemo ono što jesmo.
Ma, bezveze. Jadno. Koga za to briga. J... to.
Ljudi koji se ne usuđuju da pokažu svoju ranjivost, koji se, zbog straha od neuspjeha, ne usuđuju da pokušaju ništa novo, ma koliko im to srce iskalo, osjećaju se naročito ugroženi onima koji se usuđuju, onima koji, bez obzira na rizike i mogućnost da im se svi smiju, ipak pokušavaju, i padaju i dižu se i onda opet pokušaju jos jednom.
Oni koji ulažu tolike napore da budu uvijek i na svakom mjestu cool (i koji idu samo na cool mjesta i rade samo cool stvari), mrze one koji im, kao u ogledalu, vraćaju natrag sopstvene strahove od izlaganja, pokušaja da se kreativno izraze, od toga da budu viđeni onakvim kakvi stvarno jesu.
Očigledno je da ne shvataju da je, više nego ikad, u životu najvažnije upravo ono što dijeliš sa nekim kada nisi ni najmanje cool.
Nema komentara:
Objavi komentar