2018 - naucene lekcije

Dubokom introspekcijom, koju sam odlagala godinama, napravila sam ove godine veliko pospremanje svog zivota, sto bas pada zgodno pred moju jubilarnu 50-tu godinu.

Imala sam dovoljno vremena da razmisljam o sebi, zivotu, onome sto je vazno, a sta nije. Presabrala sam se, oduzela, pomnozila i podijelila sama sa sobom. Bez dodavaca i suflera sa strane. Bez ometala i skretanja paznje.

Moram da kazem da sam u tome uzivala. I jos uzivam. Svakoga dana sve vise se zadajem u te unutrasnje dubine i sirine i zelim da ucim. Od pametnih, od ostvarenih, od mudrih.

Shvatila sam da sam sa sobom, u globalu, zadovoljna. Da sam citavog zivota ZAHVALNA za sve sto imam i sto mi je zivot pruzio. U jednom trenutku sam zapala u jednu malu krizu, cinilo mi se da nemam dovoljno prostora oko sebe za kreaciju, za ucenje, za razvoj. Sada znam da je izvor svega toga samo u meni i da mi nista spolja to ne moze oduzeti. Rjesila sam se, konacno, zablude da mi NEKO ili NESTO moze da smeta ili me sprecava da zivim bas onakav zivot kakav zelim. Sada znam da sam JA ta koja uvijek kreira, nekad, doduse, bas ono sto ne zelim.

Shvatila sam i to da nista ne ide samo po sebi, po default-u, odnosno da default nije ono sto zelimo, vec upravo ono sto ne zelimo. Sjedi i ne radi sa sobom nista i to ce te, po default-u, odvesti pravo u negativu, u bezidejnost, u letargiju, u depresiju. Nas mozak jednostavno tako funkcionise. Ako mu ne das materijala za razmisljanje i bavljenje necim kreativnim, ili bar pozitivnim, on ce poceti da vergla u prazno, postace onaj "lutajuci" um, "verglajuci" um, tzv. "monkey mind", koji kao majmun skace sa jedne misli na drugu i ne smisli NIKAD ama bas NISTA.

Problem je sto je takav lutajuci um, u stvari, nesrecan um i sto nam upravo on pocne, iz dosade, servirati sve negativne dogadjaje iz proslosti, ma kako sitni ili krupni oni bili. I eto nam nesrece i depresije za vratom.

Shvatila sam da je rad na sebi, trud da stalno dolazimo do novih spoznaja, radoznalost i samodisciplina, kljuc za vodjenje ispunjenog i srecnog zivota. Ako ga ne osvjescujes i ne tumacis stalno iznova sebi, tvoj dan, a tako i zivot ce proci u trenu i samo ces se jednog dana, na svom odru, probuditi kao iz sna koga se vise ni ne sjecas.

Promijenila sam najvise nacin na koji sada ucestvujem u dogadjajima i vrevi oko sebe - vise posmatram sta se dogadja, nego sto reagujem. To mi daje potreban otklon od onoga sto se desava, a sta god da se dogadja, korisno je to vidjeti iz sire perspektive, da bismo uopste shvatili o cemu se tu radi. Da li je to meni neko upravo postavio pravo pitanje za razmisljanje? Da li sam to ja, ili moja Schauma? - to je moja nova omiljena recenica.

Mislim i da sam sad bolje obucena da posmatram svoje emocije, jer shvatam da ih sama sebi izazivam svojim mislima i dubokim uvjerenjima.

Moja rijec za 2018.g. je bila EKSPANZIJA. Nadala sam se da ce mi potpuno nova sredina i okruzenje pomoci da sebe vratim sebi, da opet pronadjem izvor one, cinilo mi se nekad, nepresusne energije i zudnje da svoj zivot ucinim sto ispunjenijim i zanimljivijim. Nije me, pritom, nikad previse ni zanimao ovaj spoljni svijet stvari i vidljivih dogadjaja (mada nemam nista ni protiv njega), vec vise onaj unutrasnji, za koji sam oduvijek znala da je vazniji i stvarniji.

Dobila sam dva prekrasna dara i na njima sam beskrajno zahvalna Univerzumu koji mi ih je poslao - VRIJEME i SLOBODU da ga trosim, krckam, procerdam, poklonim, razvucem bas onako kako JA to zelim, a ne onako kako mi ga bilo ko, ili bilo sta, rikta i namece. Da li sam taj dar dobro iskoristila, jer nije da nisam morala da platim poveliku cijenu u odvojenosti od onih koje najvise volim?

Moja 49-ta godina je prosla najvise u SAMOCI koja mi je bila potrebna zato sto sam ja takav tip, zato sto sam neko ko voli da se zarovi u sebe i da tamo kopa li, kopa. Vrijedilo je! Mislim da sam opet pronasla svoje izvore snage - svoju ljubav prema pisanju, ucenju, svoju radoznalost i zelju da svijet mijenjam na bolje, da drugima neumorno govorim o tome sta sam novo saznala.

Da li je to bila ekspanzija? Unutrasnja DA! A ona mi i jeste vazna. Shvatila sam da smo stvarno mi kreatori zivota (svog ali i onih oko sebe), da mozemo biti oni koji vuku u negativu, ali i oni koji iz nje izvlace. Shvatila sam vaznost emocija i koliko je bitno da im se prepustimo, prozivimo ih i tako prestanemo da ih se bojimo, a onda mozemo da naucimo i kako da ih kontrolisemo. Nadam se da cu, zbog te spoznaje, ubuduce biti bolja majka svom sinu. Kad osjetim bijes, iznerviranost, tugu, ili bilo koju drugu emociju, zastacu i zapitati se sta mi to porucuje moja dusa? Na koji nacin i zbog cega sam se od nje odvojila i kako mogu da joj se vratim?

Moje tri najvaznije lekcije ove godine su:

1. Novac ne moze da rijesi nista bitno u zivotu. Sta god se moze rijesiti samo novcem, nije bitno!

2. Ne mijesaj se u zivote sebi bliskih ljudi, ne pomazi im dok ti pomoc sami ne zatraze. Svako ima pravo na svoj put. Kontrolisi svoj ego, ne mozes tudji.

3.  Svaki dogadjaj (pogotovo onaj koji ti budi snazne emocije) je lekcija. Zastani, zapitaj se o cemu je, a onda gledaj da odgovoris (ne reagujes) na najosvjesteniji moguci nacin.

O samopouzdanju i neuspjesima

Pročitala sam negdje na netu fenomenalnu definiciju samopouzdanja. To je kažu SPREMNOST da se doživi neuspjeh pred drugim ljudima.

Iako zvuči poprilično sumanuto, kad malo bolje razmislite, to je upravo to. Kako znamo da je neko samopouzdan? Tako što vidimo da se on ne ustručava da proba, pred nama ili drugima, nešto što do sad nije probao. Radi to opušteno i ne brine o tome kako će izgledati u našim očima i ako ne uspije. Drugim riječima, ne boji se neuspjeha pred drugima.

Njemu je očigledno, za razliku od nas većine ostalih, kristalno jasno da neuspjeh nije ništa strašno, niti nepoželjno, već samo neophodna faza ka postizanju uspjeha u nečemu. Ovdje se uvijek navodi primjer djeteta koje uči da hoda. Da se ono ustručava da, pred mamom, tatom i ostalom mnogobrojnom familijom, padne toliko puta, ne bi nikada ni naučilo da hoda.

Iako velika većina ljudi nikada, ni u ludilu, ne bi pred drugima priznala svoje neuspjehe i pogreške (o kojima često i stalno iznova razmišlja), uspješni ljudi to čine bez problema. Čak štaviše, što su uspješniji to lakše čine upravo to i to javno.

Tako Ramit Sethi, autor bestselera "Naučiću te da budeš bogat", u svom kompjuteru ima folder svojih neuspjeha i cilj da mjesečno u njega doda minimalno 4 nove stavke. Zašto bi to neko radio?

Zato jer je naučio da, u stvari, VOLI svoje neuspjehe i da ih priželjkuje. On kaže da je svaki put kad je napravio neku grešku, kad nije uspio, naučio nešto novo. I sa svakim neuspjehom probio je neku svoju  unutrašnju ogradu, što je od njega na kraju i napravilo majstora. Ako nije imao bar četri neuspjeha u toku mjeseca, znači da se nije dovoljno trudio, da nije dovoljno učio u tom periodu. (vidi više na https://www.iwillteachyoutoberich.com/blog/ramits-hall-of-shame/).

Šta, dakle, treba raditi? Isprobavati nove stvari i ne bojati se neuspjeha, već im se, naprotiv, radovati zbog novih saznanja koje nam donose. Počnite tako što ćete i sami napraviti svoj folder neuspjeha i postavite cilj da ih imate bar nekoliko svakog mjeseca. To će biti najbolji dokaz da ste se hrabro zaputili izvan vaše komfort zone u kojoj se, u stvari, odvija pravi život i njegove dragocjene lekcije i rast.

O pravilima za druge

Da li ste svjesni da, najvjerovatnije, poput mene, i vi imate svoje unutrašnje, nepisane pravilnike za ljude iz vašeg okruženja? I to za svakog ponaosob. Za muža jedan, za sina drugi, za sestru treći, za sestričnu četvrti, za prijateljicu peti, za komšinicu šesti, itd.

U tim pravilnicima su, normalno, moja pravila o tome kako bi svi oni trebalo da se ponašaju i to ne samo prema meni, već i onako, uopšte. U stvari sva moja očekivanja, moji zahtjevi, moje "želje i čestitke" za njih…

Šta oni kažu na to? - logično se nameće pitanje. Pa,… najčešće, u stvari, ni ne znaju da sam sve tako divno osmislila u svojoj glavi. Naime, ne sjećam se da sam i sa jednim od njih ikada o tome eksplicitno razgovarala i objasnila im sva ta moja pravila za njih.

Uostalom, moja pravila nisu baš ni tako striktna i rigidna, to su samo moji normalni, opravdani i zdravorazumski zahtjevi prema njima. Ja ih mijenjam i prilagođavam po potrebi, ili po svom osjećaju, nahođenju, zavisno od mog raspoloženja, vremena…PMS-a? Srećom, sa tim više nemam problema J

Kako onda oni znaju za njih? Mislim, kako znaju šta smiju, a šta ne sa mnom, šta treba, a šta ne treba da rade?

Pretpostavljam, isto onako kako se i ja sama snalazim sa njihovim pravilima za mene. Ponekad dosta uspješno, uglavnom teško, a vrlo često to izazove sukob, razočarenje, povrijeđenost, osjećaj da me ne razumiju ili ne cijene. Kad je riječ o mužu i sinu oni me, naravno, ne vole…buaaa.

A kako bi bilo da se, za početak, upitamo za šta će nam, uopšte, ti pravilnici. Zašto želimo da se drugi ljudi ponašaju na određen način, da se ponašaju drugačije? Velike su šanse - samo zbog toga da bismo se MI osjećali drugačije, odnosno bolje. Međutim, to, na žalost, nije moguće. Za to kako se mi osjećamo, odgovorni smo samo mi i naše misli koje nam ta osjećanja izazivaju. To je jedino što treba da promijenimo. Ujedno i jedino što MOŽEMO da promijenimo, jer nad tim imamo kontrolu (imamo li?).

U protivnom, sve se svodi na našu želju da upravljamo drugim ljudima, iako možda nismo u stanju da upravljamo sobom (svojim mislima i osjećanjima). Potrebno je, opet, naglasiti razliku između postavljanja naših granica (to jeste pod našom kontrolom) i ovih pravilnika za druge (tuđe ponašanje nije pod našom kontrolom).

Šta onda da se radi? Za početak, ja sam odlučila da, za sebe, napišem na listu papira sva ta moja glavna pravila za druge i da razmislim zašto, u stvari, želim da se taj neko tako ponaša i kako to očekujem da ću se ja osjećati ako ta osoba poštuje moja pravila. Onda ću da dobro razmislim da li je to, možda ipak, nešto što bih ja mogla SAMA da uradim za sebe, a da drugu osobu potpuno oslobodim te obaveze (da u meni proizvede neko osjećanje) i da posmatram šta će se dogoditi.

Naravno, ubuduće ću svakome jasno reći šta bih ja voljela, a onda ću prepustiti njima da sami odluče kako će se ponašati. Možda će se, kad vide da više ne pokušavam da ih kontrolišem, i oni potruditi da mi objasne (a ja ću se ovaj put stvarno potruditi da ih saslušam) svoje razloge zašto rade to što rade (a mene nervira). Možda ću čak moći i da ih razumijem, što bi bio pun pogodak za naše odnose!

Ukoliko se to, pak, ne desi, svoje odnose barem više neću trovati nerealnim očekivanjima i sopstvenom potrebom da upravljam nekim drugim (kad već ne mogu sobom).

Još o unutrašnjim granicama...

Svako od nas ima obavezu (i prema sebi i prema drugima) da jasno utvrdi svoje unutrašnje granice i njima zaštiti sve ono što mu je toliko važno i dragocjeno da bez toga jednostavno ne može nesmetano da funkcioniše.

Unutrašnje granice su ona crvena linija preko koje niko ne može preći, a da ozbiljno ne naruši našu emotivnu stabilnost. Zato je toliko važno da je prvo utvrdimo, a zatim, onome ko je pređe ili pokuša da pređe, jasno i mirno stavimo do znanja šta će biti naš odgovor na «upad». Ukoliko se «agresor» ne povuče, ne preostaje nam ništa drugo nego da tako i postupimo.

Znam, u teoriji ovo zvuči sjajno i jednostavno. U stvarnom životu je malo teže, ali apsolutno nije neizvodljivo, a blagodeti koje ćemo od toga imati su nemjerljive, tako da se isplati savladati dobro  ovu vještinu.

Bitno je shvatiti da odbrana naših sopstvenih granica ne zavisi ni od koga drugog nego od nas samih i da ne podrazumijeva da natjeramo ili privolimo bilo koga da bilo šta uradi za nas. Sem nas samih.

Takodje je važno biti spreman da, u nekim ekstremnim slučajevima, potpuno žrtvujemo odnos sa osobom koja svjesno i namjerno povređuje naše granice.

Uzmimo na primjer, da je za vas neprihvatljivo da bilo ko podigne glas na vas. I onda se nađete u situaciji da blizak srodnik, pretpostavljeni, partner počne da vam se obraća na takav način. Prije nego uradite ili kažete bilo šta drugo, treba da tu osobu upozorite da ne dozvoljavate bilo kome da vam se tako obraća i da ćete, ukoliko ne spusti ton, odmah napustiti prostoriju. Zatim ćete, ako ton nije promijenjen, STVARNO i bez ikakvog ALI, to i uraditi.

Ili, recimo da vasa draga prijateljica stalno kasni na dogovorene sastanke, a vas to strašno nervira, iako nju jako volite. Umjesto da bjesnite i osjećate se isfrustrirano dok je čekate više od pola sata, iskreno joj racite da vama to smeta i da ćete je ubuduće čekati samo 10-15 minuta, a onda otići i to bez ikakve ljutnje. Kada to stvarno i uradite, ona će konačno shvatiti koliko vam je to važno ili možda neće, ali vi više nećete biti ljuti i isfrustrirani, jer ste ispoštovali sebe i osjećaćete se dobro. Pri tom joj niste rekli da je grozno što stalno kasni i da je ovakva i onakva. Samo ste rekli šta ćete VI uraditi, a njoj ostavili izbor za njeno ponašanje. Vaš odnos ne bi trebalo da trpi zbog te vaše iskrenosti, a ako bi, onda bi taj odnos svakako trebalo dublje ispitati.

Još jedna je stvar je KLJUČNA. Granice ne možemo koristiti kada želimo da « upravljamo » nečijim drugim ponašanjem, jer se u tom slučaju radi o manipulaciji i ucjeni. Na primjer, želim da moj muž iznosi smeće iz kuće, a ako to ne uradi, ja neću razgovarati sa njim cijeli dan. Ako ste ovo i pokusali, znate da je takvo ponašanje, i te kako, pokvarilo odnose između vas, bez obzira na konačnu sudbinu tih vreća sa smećem. Htjeli ste da ga natjerate da uradi ono što on, očigledno, ne želi, a ne da odbranite svoju unutrašnju svetu teritoriju i u tome je sva razlika.

Odluku o tome šta za nas predstavlja granicu, treba da donesemo u stanju potpunog mira i pri punoj svijesti, a ne u afektu, pod tenzijom ili frustracijom. Samo tako ćemo moći biti sigurni da zaista branimo sebe, a ne pokušavamo da manipulišemo drugima.

Šta želim?

Da li ste od onih srećnika koji tačno znaju šta žele u budućnosti? Kojima ne treba ni sekund da razmisle prije nego, s pika, odgovore na to pitanje, precizno i jasno. Sa očiglednim uzbudjenjem i zadovoljstvom što ste ih baš to pitali.

Ako jeste, svaka vam čast! Najvjerovatnije ste se već dosad uvjerili kako stvari funkcionisu i sada to iskustvo samo ponavljate u životu. U svakom trenutku, tačno znate šta želite i uglavnom vam se te želje, na neki čudan način, uglavnom i ostvaruju.

Ako, pak, niste, i ako nemate pojma šta da konkretno odgovorite na pitanje iz naslova, onda možda imate interesa da pročitate ovaj tekst.

Da li uopšte razmišljate o svojoj budućnosti? Ili to svjesno izbjegavate, jer ne želite da sami sebi kvarite raspoloženje? Da li ste podlegli opšte uvriježenom razmišljanju većine “realista” oko vas, koji vas svakodnevno, neumorno i sa toliko elana ubjeđuju u to da živimo u najgorem svijetu i najneizvjesnijem vremenu ikada? Da li budućnost cijele planete, a ne samo vašu, vidite u sivo-crnim nijansama? I stalno pronalazite nove dokaze za opravdanost takvog pesimizma?

Da li često razmišljate o prošlosti? Da li vam se, danas, ona čini daleko bolja od budućnosti?

A šta ako je i jedno i drugo – vaše razmišljanje o prošlim događanjima i vaše prognoze kako ćete živjeti sutra – jednako NESTVARNO, odnosno postoji samo u vašoj glavi i nigdje drugo (ne postoji čak ni u jednoj drugoj glavi) ?

Ako ni jedno ni drugo ne postoji u STVARNOSTI (jer da postoji i drugi bi mogli da posvjedoče o tome, ne budite lijeni pa ih pitajte i uvjerićete se da svi imaju svoje viđenje o tome šta se dogodilo, kao i o onome šta će se dešavati), već to VI SAMI proizvodite (svojim mislima) u svojoj glavi, zašto onda ne stvarate nešto što bi vam se svidjelo, nešto što biste VOLJELI da vam se događa, umjesto što uporno stvarate ono što vam se NE SVIĐA ? Da li je inercija, linija manjeg otpora, oslanjanje na poznato i već doživljeno, jedini razlog zbog koga to uporno radite ? Tako je bilo juče (jer sam tako i mislio da će biti), tako će biti i sutra (jer i danas opet isto to mislim).

Kako bi bilo da barem pokušate? Kao bajagi, ne za prave, kao kad ste bili djeca, pa ste mogli da maštate bez ograničenja i osjećaja da time samo traćite svoje dragocjeno vrijeme. Razmislite dobro o tome šta želite. Odvojite dosta vremena za to. Naslikajte to sebi u glavi. Da, da vizualizujte, sanjarite…vidite sebe u najboljem mogućem svijetlu, u najljepsem mogucem okruženju, radite samo ono što volite (šta je to što volite da radite), osjećajte se onako kako se, Bog sami zna otkad, niste osjećali. Opisujte sami sebi šta vidite (možete to i da zapisujete), jer sama potreba da opišete će vas natjerati da to nešto bolje i jasnije vidite.

Nemojte da žurite, uživajte u svakom koraku, ponavljajte to svakodnevno, jer – to je jednako STVARNO kao i kada radite ovo što sada radite, tj. vidite sebe u istim okolnostima, istom okruženju, radite isto što i sada radite sa jednakim rezultatima (ili čak i lošijim, jer se opšti uslovi pogoršavaju), osjećate se ili isto ili još malo gore, jer, zaboga, vrijeme leti i ne postajemo mlađi, život prolazi…

Ako treba da donesete neku odluku, pokušajte da zamislite dvije opcije, ali tako da svaka od njih bude najpoželjnija i najprivlačnija opcija za vas. Tek onda odlučite koju od te dvije fenomenalne opcije radije birate. Nemojte više da odluke donosite na osnovu svojih “realnih” predviđanja (jer takvo nešto ne postoji, ne bi se valjda zvalo predviđanje da je realno) i ograničavajucih misli uslovljenih raznim strahovima. Pokušajte da se opustite i oslušnite svoja osjećanja, čak i fizičke osjećaje u tijelu – poslušajte ih. Ovaj glas je u početku jako tih, ali ako budete uporni u nastojanju da ga čujete, uspjećete. A pogrešna odluka, i tako i tako, ne postoji. Danas postoji samo ono što smo, juče, svojim mislima stvorili.

Kako se sada osjećam?

Iza svake naše emocije stoji neka naša MISAO, koja je proizvela tu emociju, koja je izazvala da se tako osjećamo, a ne neki spoljnji događaj ili neka druga osoba. 

Kako se trenutno osjećam? Ovo je pitanje koje sebi treba postaviti bar deset puta u toku dana. Podesite neki podsjetnik, premjestite prsten na neki drugi prst da vas podsjeti. Zastanite na trenutak, šta god da radite, i oslušnite svoje emocije. Naučite da ih prepoznajete, da razlikujete jednu od druge, da primjećujete nijanse, razlike u intenzitetu i kvalitetu.

Obogatimo svoj emotivni rječnik, jer ako nam je rječnik siromašan (dobro - loše, srećno - nesrećno, tužno - veselo) i emotivni život biće nam isto takav - oskudan. Ako nemamo adekvatnu riječ da opišemo neko osjećanje, vjerovatno je da ga nećemo ni osjetiti. To je zato jer su naše emocije PROIZVOD naših misli, a ne spoljnjih okolnosti, događaja i drugih ljudi. Naše misli, pak, postoje u našoj glavi samo kao RIJEČI. Zato su riječi, odnosno jezik, tako važni za nas.

Da li sam samo SREĆAN ili optimističan, radostan, ozaren, nasmijan, raspoložen, veseo, lagan, neopterećen, razigran, raspjevan , zanesen, živahan, čio, razdragan, blažen, poletan, vedar, obradovan, zadovoljan, lepršav, razgaljen, oran, dobre volje, vitalan, energičan, poduzetan, dinamičan, vrckast, prštav, temperamentan, aktivan, vatren, žustar, okretan, krepak, agilan, razigran, ...

Da li sam samo NESREĆAN ili tugaljiv, tužan, bijedan, jadan, ojađen, žalan, beznadežan, bolan, rastužen, žalostan, očajan, ožalošćen, plačan, čemeran, grešan, žalostiv, neutješan, klonuo, izgubljen, beznadan, gotov ...

Iza svake naše emocije stoji neka naša MISAO, koja je proizvela tu emociju, koja je izazvala da se tako osjećamo, a ne neki spoljnji događaj ili neka druga osoba. Što prije ovo razumijemo, prije ćemo biti u stanju da upravljamo svojim emocijama, da ih kontrolišemo i koristimo za ono zbog čega one i postoje - a to je da nam budu putokaz i tumač onoga što nam poručuje naša duša, naše unutrašnje JA, koje je veće od nas samih zato jer je vječno i povezano sa svim ostalim.

Zvuči šokantno, pa možda i "bogohulno", ali sve što osjećamo, naš je IZBOR! Mi sami sebi izazivamo sve svoje emocije, zato što imamo mogućnost da IZABEREMO šta ćemo misliti o bilo čemu i bilo kome. Od toga što odlučimo da mislimo o nekome, zavisiće i naše emocije prema toj osobi. Naravno, naše emocije će, zatim, diktirati i naše ponašanje prema toj osobi.

Pokušajmo zato da proniknemo u misao koja se nalazi iza svake naše emocije. Ako mi ta misao izaziva pozitivne emocije, ona je usklađena sa mojom dušom. Te misli me podržavaju, bodre, daju mi snagu i volju za životom i stalnim rastom i napredovanjem. Ako me ta misao kritikuje, osuđuje, spušta i "postavlja na moje mjesto", ako mi crpi energiju i tjera me u destruktivno i netolerantno ponašanje, onda treba da je se svjesno odreknem jer me udaljava od moje duše i puta zbog kojeg sam i došla ovdje.

Da bismo to mogli da uradimo, treba da idemo još dublje unutar sebe. Jer iza svake naše misli, nalazi se neko naše duboko UVJERENJE. I baš tu se mora desiti ključna promjena - ako su naša duboka uvjerenja, koja smo stekli još kao djeca, oblikovana strahom (da je svijet neprijateljsko mjesto, da se mora boriti za sve jer ničeg NEMA DOVOLJNO za nas sve, da smo SAMI i da nas NIKO NE VOLI), uvijek će nam se u glavi vrtiti iste, loše i negativne misli. Naš zadatak je da ih zamijenimo drugačijim uvjerenjima - onim koja će nas uskladiti sa našom dušom, koja zna da je VOLJENA, da NIJE SAMA i da živi u OBILJU svake vrste.  

Počnimo tako, što ćemo sebi redovno postavljati pitanje iz naslova: kako se sada osjećam? Ako se ne osjećam dobro, sada bar znam da to mogu SAMA da promijenim i da mi niko drugi za to nije potreban. Uvijek mogu da pronađem bar jednu stvar zbog koje ću se osjećati BOLJE, tako što ću MISLITI o onome što mi izaziva takve pozitivne emocije - da radi se o ZAHVALNOSTI koja nam je data kao najpristupačnije i najefikasnije sredstvo za kontrolisanje misli i mijenjanje uvjerenja!

To nipošto ne znači da ćemo mi uvijek i u svakoj situaciji BIRATI samo "srećne" misli, nekada ćemo želiti da osjetimo tugu, melanholiju, uzbuđenje, ludu strast...zašto bi inače postojala sva ta paleta toliko različitih osjećanja.

Na kraju, molim vas da sebe pažljivo saslušate kada odgovarate na obično, svakodnevno: Kako ste?

Ne stvarno, kako ste? Jeste li: Dobro? Onako? OK? Nije loše? Moglo bi i bolje? Gura se nekako? Može se? U frci? U poslu preko glave? 

Ili ste: Odlično? Nikad bolje? Fenomenalno? Savršeno? Izuzetno? Sjajno? Bogovski?

Vaš odgovor će vam otkriti puno o vama samima.

Odbranimo svoje unutrašnje granice

Kada utvrdimo svoje granice, tu svetu unutrašnju teritoriju na koju niko nema pravo pristupa sem nas, onda nam preostaje teži dio – da tu teritoriju branimo do kraja života.

Vjerovatno negdje u nekom osamljenom manastiru, tibetanskom hramu ili indijskom ašramu postoje ljudi koji nikada nisu osjetili bijes, koji nisu odreagovali i koje niko nikada nije iznervirao, rasplakao, povrijedio. U normalnom životu, teško.

Svi živimo u svom svijetu, u svojoj realnosti (da se poslužim trendi vokabularom Zakona privlačenja), ali smo neprestano i u dodiru sa svjetovima i realnostima drugih ljudi oko nas. Što smo nekome bliži i bliskiji, to su ti dodiri, a nerijetko i sudari, sve češći i sve izazovniji.

Naša prva reakcija je odbrana, kopanje šančeva, uzvraćanje vatrom na vatru. I naravno da nam se, kao najvažnije pitanje, nameće ono vječito – ko je prvi počeo? Jer, ako to znamo, onda ispada da je onaj drugi potpuno legitimno uzvratio. Samo što to skoro nikad ne saznamo. Niko nikada neće samovoljno priznati da je prvi počeo, a konflikt će vrlo brzo poprimiti takve razmjere, da se više niko neće ni moći sjetiti kako je i zašto sve započelo.

Mnogo češće se, međutim, događa da, iako smo napadnuti, ne odgovaramo na napad. Prelazimo preko nemilog događaja, jer nam je taj neko ko je “upao” u naš unutrašnji svijet toliko blizak i drag i toliko ga volimo da naprosto ne možemo ni da pomislimo da mu uzvratimo. Ili se, jednostavno, bojimo da ćemo narušiti odnos koji nam je isuviše važan. Ipak, osjećaj da smo napadnuti, da su nam granice povrijeđene, ostaje duboko u nama.

Ovo se najčešće dešava između roditelja i djece, naravno. Jer ni u jednom drugom odnosu nemamo toliku neravnopravnost u pogledu i intelektualne i emotivne i fizičke snage, kao u odnosu između roditelja i djeteta, pogotovo dok je dijete malo. Roditelj je u ovom odnosu gotovo svemoguć i malo je onih koji su toliko osviješćeni da se ne zaigraju previše u ovoj igri Boga, a u stvari samo svog sopstvenog Ega. A sve se, povrh svega, tako lijepo može upakovati u brigu o djetetu, činjenju onoga što je najbolje za dijete, jer, uostalom šta jadno dijete zna.

Dijete zna i to nam je, sada, valjda svima jasno. Dijete zna kada ga, zbog svojih unutrašnjih neraščišćenih razloga (vjerovatno posljedica činjenice da ste i sami bili vaspitavani na taj način), prisiljavate da radi ono što se vama, a ne njemu radi. Kada ga ne slušate i ne čujete i ne prihvatate ono što ONO stvarno jeste. Želite mu najbolje, jasno nam je. Ali, zašto mislite da znate šta je za njega najbolje? Jesu li vaši roditelji znali šta je najbolje za vas? I da li ste ih poslušali i, ako jeste, da li ste se poslije kajali?

Isto ovo važi i za sve ostale odnose. Kad god neko “upada” u “teritoriju” neke druge osobe, bilo da se radi o intelektualnoj (pravu na svoje mišljenje), emotivnoj (pravu na svoje emocije), fizičkoj (pravu na sopstveni prostor), socijalnoj (pravu na svoje prijatelje i socijalne veze sa drugima), duhovnoj (pravu na svoje vjerovanje i duhovnost), dolazi do reakcije. Neko reaguje burno, brani se i uzvraća vatrom; neko se povlači u sebe, guta u sebi, da li iz staha ili ljubavi prema toj drugoj osobi, nebitno - trag povrede ostaje.

Zato, za sve nas, ne postoji važnija lekcija od one kako odbraniti sopstvene unutrašnje granice. Ako smo roditelji, onda je to najvažnija lekcija koju treba da naučimo svoju djecu. A da bi to mogli, moramo i sami da je savladamo.

Kako braniti svoje unutrašnje granice?

Sigurno ne tako što ćemo ih nametati drugima oko sebe. Naše unutrašnje granice, samo su naša stvar. I nemaju veze sa onim sto neko drugi treba da uradi. Imaju veze sa onim što mi treba da radimo.

Prvo, treba da ih za sebe definišemo, utvrdimo i duboko razmislimo o njima. Treba da nacrtamo mapu naše svete teritorije, preispitujući naša dosadašnja iskustva i situacije koje su nam najteže padale, jer je vrlo vjerovatno da su bile upravo posljedica grubog povređivanja naših granica.

Imam li svoje mišljenje? Ili, po inerciji, iz straha, iz ljenosti… radije prihvatam tuđe. Čak i kad mi se, u duši, ne sviđa. Ili ga ne razumijem. Imam li hrabrosti da izrazim svoje mišljenje ? Da li sam u stanju da mirno izrazim svoje neslaganje, a da pri tom ne povrijedim drugu osobu ? Mogu li mirno da prihvatim mišljenje suprotno od moga ?

Poznajem li svoje emocije ? Znam li da su MOJE MISLI to što mi izaziva emocije, a ne spoljnji događaji i  osobe ? Osluškujem li ih ? Znam li da prepoznam kada me nešto tišti ? Da li ih namjerno ili nesvjesno prenebregavam, jer nemam hrabrosti da se sa njima suočim ? Da li sam osvijestio ono bespomoćno dijete u sebi, kome su nametali gotovo sve i to samo zato jer su smatrali da oni bolje znaju šta je dobro za njega (najgore, na žalost, prolaze dobra i poslušna djeca – ona kasnije u životu pune psihijatrijske ordinacije)? Da li znam da izrazim svoje emocije ? Da li mi je problem da drugima govorim o svojim emocijama, pogotovo o tome koliko me neko ponašanje povrijedilo ? Mogu li da kontrolišem svoje emocije, pogotovo one za koje znam da su destruktivne, kad znam da ih kontrolišu moje misli ?

Jesam li se izborio/la za sopstveni prostor, pa makar to bio samo jedan mali kutak pored kreveta ? Imam li svoju mirnu oazu u koju mogu da se sklonim i uživam u samoći? Da li prostor u kom živim nosi znake mog prisustva i mog razumijevanja i doživljaja estetike ? Jesam li stvarni gospodar svoga tijela, ili dopuštam ono sto mi ne prija i popuštam radi mira u kuci? Da li brinem o svom tijelu i unosim u njega hranu za koju ja smatram da mu odgovara, ili popuštam i jedem ono što drugi oko mene jedu?

Ko su moji prijatelji? Da li su izbor moje duše ili su važniji bili neki drugi kriteriji? Da li me oni podržavaju ili su moji najveći kritičari? Imam li sada (u paru) samo naše zajedničke prijatelje ? Imam li pravo na vrijeme za druženje samo sa njima ?

Imam li slobodu da vjerujem u šta želim da vjerujem, ili se prilagođavam okolini i tradiciji ? Da li mi neko nameće ta vjerovanja ? I da li ja mogu mirno i tolerantno da prihvatim drugačija vjerovanja u svojoj okolini ?

Kada utvrdimo svoje granice, tu svetu unutrasnju teritoriju na koju niko nema pravo pristupa sem nas, onda nam preostaje teži dio – da tu teritoriju branimo do kraja života. Od svih, a najviše od najbliskijih ljudi. To, ipak, ne znači nikakav rat sa bilo kim. Ponavljam, ove granice samo su naša stvar i ne zahtijevaju ničiju ni akciju ni brigu, sem našu ! Pogotovo ne zahtijevaju ni najmanje podizanje tona, a kamoli konflikt ili raspravu. Izuzetno je važno, međutim, da ste spremni da i sami poštujete tuđe granice !

Drugi važan korak je da ih jasno i mirno obznanimo drugim ljudima, odnosno direktno osobi koja ih ugrožava. Vjerovatno smo mnogo puta čuli ili smo sami u bijesu rekli : E sad si, stvarno, prešao/la sve granice ! Poenta je da to treba reći mnogo ranije, dok smo još smireni i dok još ima nade da granica neće ni biti pređena. I treba reći šta ću JA da uradim, a ne šta TI treba da radiš ili ne radiš.

Kako to u praksi izgleda, pogledajmo na jednom primjeru. 

Uzmimo da vam se partner, dijete, prijatelj, šef obrati tonom bez poštovanja (grubo, drsko, naređivacki i sl.), dakle, tonom koji predstavlja prelazak vaše unutrašnje granice (niko ne može da mi se obraća tonom bez poštovanja i ja se nikom ne obraćam takvim tonom). 

Umjesto da padnete u vatru, zalupite vratima, ošamarite dijete, prekrižite prijatelja, zatražite otkaz, treba da, što je mirnije moguće, jasno kažete da ne dozvoljavate nikome da vam se obraća takvim tonom bez poštovanja i da ćete, ukoliko tako nastavi, napustiti prostoriju, a da razgovor možete nastaviti tek kada ta druga osoba promijeni ton. I onda, TO STVARNO I URADITE!

Iako se čini da vi tražite da oni nešto urade (promijene ton), suština je, ipak, u onome što ćete vi uraditi. Jer, jasno je kao dan, da vi njih NE MOŽETE natjerati da promijene ton (možda se to neće ni desiti, pogotovo ako ste ih navikli da vam se tako mogu obraćati), ali MOŽETE da napustite prostoriju upravo kako ste rekli i da NE NASTAVITE razgovor dok god se ton ne promijeni.

Samo od vaše odlučnosti i doslijednosti da poštujete svoje unutrašnje granice, zavisice koliko će ih i drugi poštovati! Ako popustite i dozvolite da se one povređuju, drugi će ih početi smatrati « šengenskim » (ne važe za ove najbliže, a oni su najčešće najveći problem).

Zato, nema odstupanja. Nema izuzetih i nema privilegovanih. Upravo zbog zdravijih, bliskijih i  daleko boljih međusobnih odnosa !

I da, na kraju, da ne zaboravim – ovdje se radi o vještini koju svako od nas može savladati upornim vježbanjem i praktikovanjem, a ne nekakvoj sudbinskoj ili karakternoj crti sa kojom se rađamo ili ne rađamo! Nema izgovora!

Kormilari svojih života

Upravljati svojim životom i toga biti cijelo vrijeme svjestan - eto šta nas, izgleda, čini zadovoljnijim i generalno srećnijim u životu.

Uradili su eksperimet sa bebama: jednu bebu su stavili na jastuk, koji je zavisno do toga kako beba pomjera glavu (okreće na jednu ili drugu stranu), proizvodio određene svjetlosne i zvučne efekte. Druga beba je stavljena na jastuk koji nije imao te sposobnosti, nego su efekti puštani povremeno, bez obzira na to da li beba pomjera glavu ili ne. Prva beba je vrlo brzo postala svjesna da je, u stvari, ona ta koja proizvodi te divne efekte i bila je vidljivo uzbuđenija i razdraganija od druge bebe, koja je uživala u istim efektima, ali nezavisno od svoje volje tj. kontrole.

Zaključak do koga se došlo je da je prva beba bila zadovoljnija i razdraganija (i to je stanje bilo nepromijenjeno, koliko god puta da se ponavljao eksperiment) jer je shvatila da je ona sama proizvela te divote, da je sama zaslužna za to, za razliku od druge bebe koja je bila samo pasivni konzument efekata i nije ih mogla povezati sa sobom i onim što ona radi (uskoro je naravno došlo i do zasićenja, pa nakon određenog vremena nije pokazivala ni jednak nivo zadovoljstva).

Ljudi koji su svjesni da su sami odgovorni za svoje živote, bez obzira kako težak ili lak život imaju, su nemjerljivo srećniji i zadovoljniji od onih koji sebe vide kao pione sudbine, okolnosti i sl.

Kako upravljati svojim životom, pitaće mnogi, kad toliko toga ne zavisi ni od nas ni od naše volje ni želje? Nije jednostavno, slažem se. Ali nije ni nemoguće, jer uvijek možeš sam da doneseš odluku kako ćeš postupiti i kako ćeš se postaviti u bilo kakvim okolnostima. Da li ćeš se samosažaljevati i kriviti druge, okolnosti, zemlju u kojoj si rođen, roditelje, prošle događaje...? Ili ćeš reći, aha, ovo su znači moje karte, nisu najsjajnije, ali bar mogu da ih vučem po svom, pa šta god bude?

Jednako je važno i stalno pričati svoju priču, priču svog života. Od početka dokle sjećanje seže, od djetinjstva, sa čim sam se suočavao, kako sam to savladavao, šta sam iz tih događaja učio, gdje su me te odluke dovele...Imati svoju priču i dopunjavati je, kreirati je, daje nam osjećaj da upravljamo svojim životima, čak i okolnostima kada samo biramo između dva zla, ili ga, pak, pokušavamo izbjeći. Taj sam osjećaj će nam podići vibraciju, učiniće nas kormilarom naše male barke na valovitom okeanu i učiniće nas zadovoljnim, bez obzira na valove, pa čak i povremena teška poniranja.

Kako mudro birati

Paradoksalno, umjesto da, zbog ogromnog broja opcija pred nama u svim sferama života, budemo slobodniji i zadovoljniji, istraživanja su pokazala da, naprotiv, postajemo PARALISANI u donošenju odluka (iz straha da nećemo dobro odabrati) i sve manje srećni i zadovoljni.

Veoma zanimljivo je i to da se relativno brzo adaptiramo (naviknemo) na ono što nas čini srećnim,  pa ubrzo umjesto radosti i sreće osjećamo samo mlako zadovoljstvo i ugodnost. Ista pojava nam, pak, i te kako koristi ukoliko se radi o nesrećnim i lošim događajima - živ se čovijek na sve navikne!

To je i objašnjenje zašto ljudi stalno jure za novim krpicama, cipelama, autima i svim ostalim stvarima za koje, naivno misle da će im donijeti trajnu sreću. Kad bih još samo kupila ovo, pa ovo, pa ...to se zove hedonistički točak (baš poput onog u kojem hrčak trči stalno ukrug). Bitno ga je biti svjesan.

Možemo li izbjeći ovu uzaludnu trku, koja nas ne ispunjava i ne čini srećnim? Možemo, ukoliko svoja očekivanja ne dižemo u nebo sa svakom novom i boljom stvari ili iskustvom koje pribavimo (zadržati istu referentnu tačku) i ukoliko takva specijalna iskustva učinimo RIJETKIM (o tome je davno pisao Žan Žak Ruso u svojoj Novoj Eloizi). Dakle, ne pije se najbolje vino svaki dan, niti se specijalna haljina ili bluza nose svaki dan... To se čuva za specijalne prilike da se ne bi devalviralo i pretvorilo u običnu, svakodnevnu stvar. Isto važi i za razna iskustva.

Još jedna od stvari koja ljude čini sve manje zadovoljnim je njihova neprestana potreba da se porede sa drugima. Naravno da je veoma važno mudro izabrati sa kim se porediš. Ako se stalno porediš sa onima koji su ti nedostižni (a danas nam se, zahvaljujući društvenim mrežama i globalnom selu u kom živimo, čini da smo svi u istoj bari), to će te ili (doduše rijetko) motivisati da postižeš i sam više, ili (vjerovatnije) da se osjećaš loše, iako živiš bolje nego ikad i imaš više nego dovoljno razloga da time budeš i te kako zadovoljan.

Srećni i zadovoljni ljudi imaju tu divnu osobinu da mogu sebi odvratiti misli od loših stvari ili događaja u svom životu i nastaviti dalje svojim putem. Nesrećni ljudi zaglave u stalnom vraćanju na nemile događaje i razmišljanju o njima, a to ih onda čini sve nesrećnijim i nezadovoljnijim, nesposobnim da se okrenu drugim stvarima i nastave svoj život.

Kako, onda birati mudro u ovom svijetu izobilja svake vrste? Evo nekoliko savjeta dr Schwartza (Paradox of Chioce):

1 - Izaberi kad ćeš stvarno da biraš (razmotiš detaljno više opcija i izvagaš sve dobre i loše strane); čini to samo za stvari koje su ti stvarno važne (partner, zanimanje, dom...); za ostale, ne toliko bitne stvari, radi to pojednostavljeno i - ne osvrći se, sine! Ne provjeravaj da li si se zeznuo, da li je neko drugi bolje prošao, jednostavno budi zadovoljan svojim izborom jer je bio lak i brz;

2 - Kad biraš, biraj svjesno i u skladu sa svojim istinskim potrebama, a ne pod pritiskom sve sofisticiranijih marketinških strategija i tehnika (najčešće se prvo u ljudima proizvedu vještačke potrebe pa se onda nudi proizvod koji ih zadovoljava); da li mi to stvarno treba? zašto mi to treba? kako ću se osjećati kad to kupim? kako ću se osjećati ako to ne kupim? jesam li to ja? Ili moja schauma?

3 - Po dr. Schwartzu postoje dvije grupe ljudi (kad je biranje u pitanju): on ih naziva MAXIMISERs i SATISFICERs. Ovi prvi su opterećeni time da moraju da naprave NAJBOLJI mogući izbor (ispitaju sve opcije, odvažu sva za i protiv) i nakon obavljenog posla su, paradoksalno, manje zadovoljni i uglavnom se kaju i osjećaju da nisu uspjeli. Ovi drugi sve pojednostavljuju - odrede par ključnih kriterija za odabir i odlučuju se za prvu robu/iskustvo koja te kriterije zadovoljava. Ne razmišljaju previše o tome da li su prošli najbolje, ne porede se sa drugima koji su nabavljali istu stvar i uglavnom su mnogo zadovoljniji svojim izborom nego prva grupa. Savjet je, dakle, da budete svjesni i namjerni SATISFICER u odabiru većine stvari (vidi pod 1);

4 - Ne razbijaj glavu svojim izborima, kad su već iza tebe, a da bi ih olakšao:
     - ako nisi baš nezadovoljan, drži se onoga što stalno kupuješ;
     - odoli iskušenjima tipa "novo i poboljšano";
     - nemoj da se "češeš" tamo gdje te ne "svrbi";
     - ne brini da će ti promaći nešto novo, mirno sačekaj da to "novo i poboljšano" samo dođe do tebe         (a hoće, ne brini);

5 - Ne mijenjaj svoje odluke, tj. nemoj da izabereš opciju koja ti nudi tu mogućnost (iako smo danas preplavljeni tim garancijama da će ti vratiti novac ako se predomisliš), jer su sva istraživanja pokazala da smo daleko manje zadovoljni izborima koji nisu konačni i NEPROMJENLJIVI

6 - Praktikuj ZAHVALNOST u svom životu, budi iskreno i svjesno zahvalan za sve što već imaš

7 - Ne žali i ne vraćaj se unazad, odrekni se KAJANJA, samo nastavi dalje;

8 - Budi svjestan da će neminovno doći do NAVIKAVANJA/ADAPTACIJE i da će nešto što te sada čini tako srećnim, vremenom izgubiti malo od svog sjaja - pripremi se za to i razumi zašto je to tako;

9 - Upravljaj svojim očekivanjima, kontroliši ih. Prevelika očekivanja mogu da unište i najljepše iskustvo. Drži ih na lancu, budi skroman. Dozvoli da te neočekivane stvari obraduju i usreće. Drži oči širom otvorene!

10 - Prije nego kreneš da se porediš sa drugima, dobro razmisli o svojim VRIJEDNOSTIMA i šta TEBE čini srećnim, šta daje SMISAO tvom životu! Fokusiraj se na to, jer teško da ćeš onda naći nekoga sa kime ćeš moći ili morati da se porediš;

11 - Vidjeli smo da nas previše izbora i beskrajna sloboda koja nam je data da biramo između toliko mnogo opcija, paradoksalno, ne čini ni zadovoljnijim ni srećnijim, naprotiv. Zato, zavoli određene granice koje ćeš sam sebi nametnuti! Pažljivo osmisli PRAVILA kojih ćeš se držati, koja su u skladu sa tvojim vrijednostima i koja će ti omogućiti da stvarno uživaš u SLOBODI unutar njih!

Paradoks izbora

To je naslov knjige B.Schwartza koju sam danas procitala i koja je vise nego interesantna, Radi se o tome da prevelika mogucnost izbora (u svemu pocev od kupovine bilo cega, do vaznijih stvari u zivotu kao sto je lijecenje, posao, identitet, izgled, obrazovanje itd) savremenog covjeka ne cini srcnijim i zadovoljnijim - naprotiv, paralise ga u donosenju odluka  i cini manje zadovoljnim svojim izborom.

Mislim da je potpuno u pravu i da postaje sve teze zadovoljno i smireno zivjeti u svijetu u kojem, kad biras pahuljice biras medju 100 razlicitih na istoj polici. A gdje je tek sve ostalo, pod uslovom da imas uopste cime da biras tj. ako imas cime da sve te potrebne-nepotrebne stvari kupis.

Bitno je takodje pitanje vremena, jer u jednom trenutku, satu, danu mozemo da radimo toliko stvari - opet je izbor prevelik i cini da najcesce, kad izaberemo opciju 1, vecinu tog vremena provedemo misleci na opciju 2 ili 3. I tako ga izgubimo ili bar upropastimo, tj. ne prozivimo istinski niti 100%. A to je vjerovatno jedan od najvecih problema modernog svijeta.

Nastavljam...

Znam da nije trebalo ni da prekidam, ali eto, nisam tada bila toga svjesna. Sad, nakon skoro dvije godine vidim koliko mi nedostaje taj moj dnevnik i jos vise ti moji dani koji, ukoliko ne obratimo paznju, nestanu kao mjehurici od sapunice.

Sada opet imam zelju da ih malo usporim, zadrzim na dlanu/blogu prije nego nestanu u matriksu nasih iluzija. Mozda mi to pomogne da osvijetlim put kojim idem, a da cesto nisam svjesna vaznih, svakodnevnih, sitnih i naizgled nebitnih poruka i uvida.

Danas je nedelja, ali ni dan ni datum mi vise nisu vazni, jer vrijeme je, kazu umni, i tako samo iluzija. Daleko je vaznije nase unutrasnje vrijeme, koje cesto stoji godinama, ne pomice se, a onda odjednom preskoci desetljece.

Danas dajem sebi novi izazov - da svakoga dana zabiljezim svoje misli, ali jos vise osjecaje, predosjecaje i post-osjecaje. Da razjasnim sebi citav jedan svijet koji cesto uzimamo olako, a bitniji je od misli. U tome se vecina gurua i kouceva danas slazu. I to iz sasvim jednostavnog i razumljivog razloga - emocije su jezik nase duse, putokazi koji nam govore da li smo na svom putu ili smo sa njega skrenuli.

7 VRLINA

Ako je istina da duše biraju svoje roditelje (a ja u to vjerujem) onda sam preponosna i počastvovana što je moj sin izabrao baš mene da ga rodim!

Jer već sada vidim kako se u njemu razvija toliko predivnih osobina i kvaliteta da sa neizmjernom radošću svakodnevno gledam kako raste i napreduje na svom jedinstvenom životnom putu. Da malo pojasnim. Jesam ja mama i znamo da su mame subjektivne i potpuno omađijane svojom djecom (pogotovo svojim sinovima), ipak, ja mogu da potkrijepim svoje tvrdnje argumentima i zato mi se može vjerovati.

Prvo, moj sin je pun ljubavi! To se vidi u njegovim očima, u osmjehu koji obasjava cijelo lice i ta ljubav prosto sija iz njega, kao da se kakav magični izvor najpozitivnije energije krije u njemu. Znam, imaju to i druga djeca, ne sporim, djeca su najbliža izvoru božanske ili kosmičke, najčistije životne energije i zadatak nas odraslih je da im tu energiju zaštitimo koliko god možemo, da im je ne crpimo i ne uništavamo skretanjem pažnje na trivijalne i nebitne stvari u životu čiji robovi smo, i ne znajući, postali.

Drugo, moj sin već sada ima vrlo razvijenu empatiju i duboko saosjeća sa drugima (ljudskim i drugim živim bićima). Empatija ili saosjećajnost je kvalitet koji je od ključne važnosti za razvoj mladog ljudskog bića. I zato sam ponosna na svaku suzu koju je pustio i svaku tugu koju je osjetio zato jer je vidio nekoga ko plače ili je tužan. Znam da se ova vrlina mora stalno njegovati i dalje razvijati, jer nije nešto što se jednom za svagda može osigurati. Vrijeme u kom živimo, a pogotovo mediji i uopšte tehnologija, sistematski uništavaju i ugrožavaju empatiju i ljudsku saosjećajnost, tako što nam patnju (ljudi, ali i svog živog svijeta) prikazuju kao nekakvu virtuelnost, dakle nešto što ne izgleda stvarno i što lično ne možemo promijeniti (pa se možemo slobodno nastaviti ponašati kao da nas se to ne tiče). Zato se nikada neću umoriti da mu pričam o tome kako je najvažnije moći se staviti u tuđu kožu, razumijeti druge ljude i njihova osjećanja, pomoći svakome u nevolji ili nesreći bez obzira o kome se radilo i o kakvoj se nesreći radilo. Jednako je važno našu djecu učiti onome što ih škola, na žalost, neće naučiti, a to je da se ne možemo na ovako neodgovoran i dzukački način odnositi prema prirodi i svim njenim resursima. Životinjama i biljkama, rijekama i morima, vazduhu, tlu...

Treće, moj sin je pun životne radosti! Ona prosto kipi iz njega i zarazna je! Obuzima vas čim pogledate te nasmijane oči i vidite njegovo razigrano tijelo, uvijek u pokretu i trku. Bitno je tu radost i zaigranost sačuvati i zaštititi, osigurati joj vremena i prostora da se ispolji, da se proživi, da opije i nahrani dušu. Što više bezbrižne igre, što više druženja sa vršnjacima, sa starijima, sa malima, sa drugačijima, sa sličnim njemu. Što više novih prostora, novih predjela, novih i drugačijih aktivnosti, novih iskustava i doživljaja. Što više smijeha i ludiranja, veselja i pjesme, plesa i igre! Mislim da sam uspjela da ga naučim da uživa u životu, malim i svakodnevnim stvarima, hrani i dobrom društvu, ugodnom prostoru, lijepim stvarima...

Četvrto, vjeruje u sebe! Možda zato jer vidi kako svi mi oko njega vjerujemo u njega i njegove sposobnosti. A, ruku na srce, nije ih teško primjetiti. Izdvaja se ta mala glavica bistrinom pogleda, brzinom odgovora koji te ostavi bez teksta, objašnjenjem koje ti daje razložno i uvjerljivo kao da je već zreo i odrastao. I načinom na koji razmišlja, objašnjava sebi svijet ili traži da mu se nešto pojasni. Vidi se da razmišlja, da puno sluša i prosto upija sve oko sebe. I dobro i loše. Pa onda razdvaja jedno od drugog. Pokušava da razumije i bori se sa sobom da prevlada ono dobro. Uglavnom mu to polazi za rukom i zato njegovo samopouzdanje raste i rasti će u godinama koje dolaze, već to jasno vidim.

Peto, hrabar je! Ne plaši se izazova i teškoća, spreman je za pobjedu! Važno je da shvati da su najveće čovjekove pobjede one male, nevidljive drugima, one nad samim sobom i svojim unutrašnjim strahovima i blokadama. Kada ti neki čudni glas iznutra govori da ne možeš, da ne znaš, da nisi vrijedan, da ne zaslužuješ, a ti hrabro odlučiš da ga ne slušaš već uradiš sve suprotno od onoga što on traži. Ne odustaješ, ne dižeš ruke, boriš se i dalje i uporno praviš iste greške, ali samo da bi ih bolje savladao i konačno prevazišao na sledećem nivou!

Šesto, samodisciplinovan je! Naravno da znam da je samodisciplina izuzetno važna vrlina koja se razvija čitavog života i da je ujedno izazov za svako životno doba. Ono što mi daje za pravo da tvrdim već sada da moj sin posjeduje zavidan nivo samodiscipline je činjenica da bespogovorno ispunjava svoje obaveze (treninge, vježbe, školski zadaci) i da, osim ponekad kad nešto zaboravi, sam o njima vodi računa. On već sada zna da se vrijedi potruditi danas (iako nam se to baš danas i ne radi) da bi rezultati došli sutra ili za par godina, zavisno od toga o čemu je riječ. To je velika stvar za njegovu budućnost i uspjeh jer samo disciplinovani ljudi mogu uspjeti u onome što su odabrali za svoj cilj!

I konačno, sedmo, moj sin je faca! Plijeni svojim šarmom (i stasom i glasom) i druga se djeca rado druže sa njim. To znači i da je dobar drug, da mu drugovi vjeruju, da je pravedan i pošten. Ne bi uradio ništa nečasno nekome drugom, drugovi mu mogu vjerovati i osloniti se na njega. Osim toga, zabavan je i interesantan, uvijek spreman na šalu i smjeh, na zezanciju i ludiranje. Nije zlopamtilo i zna i da se izvini i da primi izvinjenje. Sve to zajedno znači da će znati da se ponaša u društvu i da će znati da ostvari prava prijateljstva u životu. A to je druga najvažnija stvar u životu! Za prvu je za njega još rano, ali ne sumnjam da će znati i da sebi odabere pravu životnu ljubav kada za to dođe vrijeme.