Šta cijeniš kod sebe?

Radi se o osnovnoj vježbi, naizgled jednostavnoj i lakoj.

Napiši 12 stvari koje cijeniš kod sebe.

Ipak, mnogi ne znaju šta da napišu, muče se, odlažu, govore da je to glupo i nevažno...i nikad ne napišu ništa.

A znaju da nije nevažno, nego da je, naprotiv, više nego važno, jer govori o odnosu prema samom sebi. Od koga zavise svi ostali naši odnosi. Ako ne znaš šta cijeniš u sebi, koje su tvoje jake strane, na šta si ponosan - kako da vjeruješ drugima kada o tebi imaju lijepo mišljenje. Gledaćeš ih podozrivo, sumnjaćeš u njihove prave namjere, nećeš im vjerovati ni kada ti kažu koliko te vole, baš takvu/og kakva/av jesi.

I onda nema ništa od ljubavi, samo zatvoreno i nesrećno srce! I uvjerenje da su ti drugi krivi, da te oni ne cijene dovoljno, da te čudno i sa osudom gledaju, da ti pričaju iza leđa. Ili te ne razumiju i stalno te kritikuju, na sve što uradiš imaju sto primjedbi, prosto ti život zagorčavaju i da ih nije sve bi bilo tako divno i bajno...

Samo što, naravno, nije tako. Napiši zato ovu listu, koliko god ti bilo teško i koliko god ti trebalo vremena za to. Evo nekih ideja o tome šta sve možeš cijeniti kod sebe:
- svoj smisao za humor,
- svoj osjećaj za lijepo,
- svoju saosjećajnost prema drugima,
- svoju želju i potrebu da učite i razvijate se,
- svoje ruke (kako izgledaju ili šta znaju da urade),
- svoju istrajnost,
- svoju ljubav prema životinjama,
- svoju ljubav prema biljkama,
- svoju urednost,
- svoju odlučnost,
- itd,

Ima, bez sumnje, toliko toga divnog u tebi, samo se potrudi da to UVIDIŠ!

I to POD HITNO!

Ići u susret životu

Evo jedne moćne tehnike, koju možemo koristiti kada se osjećamo loše, pod stresom, iznervirano, neraspoloženo, bjesno, tužno...

Naravno, pod uslovom da želimo da promijenimo način na koji smo se dosada nosili sa takvim situacijama - time što smo reagovali i krivili nekoga ili nešto, ljutili se, svađali, povlačili u sebe, jeli, pili, buljili u TV ili facebook i instagram, slušali muziku, išli u šoping...

Jer, time smo, na žalost, samo bježali od života i drugih i zatvarali svoje srce, umjesto da ga otvaramo.

Tehnika se sastoji u tome da, umjesto da bježimo od neprijatnog osjećanja, idemo U SUSRET istom i u potpunosti ga osjetimo.

I korak: osvijestimo šta osjećamo,

II korak: osvijestimo svoju uobičajenu reakciju u datoj situaciji,

III korak: umjesto da uobičajeno reagujemo, ne uradimo ništa od toga već samo mirno sjedimo,

IV korak: duboko dišemo i radoznalo posmatramo to osjećanje u sebi (kako ga osjećamo, u kom dijelu tijela najviše), prihvatimo ga, ne opiremo se,

V korak: idemo još bliže u susret tom osjećanju; ako se radi o nekoj osobi za koju smatrate da vam je izazvala to osjećanje (a znamo da nije ona, nego vi), onda je nećete kriviti ni osuditi, ponajmanje na nju se "istresti", nego ćete se prema njoj otvoriti i pokušati da promijenite tu energiju (ne njenu nego vašu).

Tek tada možete da donesete odluku šta da uradite, prihvatajući stvari onakve kakve jesu, otvoreni za život onakav kakav jeste, u svoj njegovoj punoći, a ne bježeći od njega iz straha od boli i neprijatnosti.

Bezuslovna ljubav

Teško da ima neko ko se neće složiti da je ljubav najpoželjnije i najdivnije osjećanje. To je ujedno osjećanje veoma visoke vibracije (oko 500) i kada bismo mogli da ga osjećamo češće i duže, gdje bi nam bio kraj...

Ako je, pak, istina da osjećanja u stvari izazivamo sami sebi svojim mislima, onda bi, bar teoretski, ljubav mogli da osjećamo kad god i koliko god želimo. I to prema svakome živom (i mrtvom).

Ok, da vidimo kako bi to izgledalo u praksi. Zamislite osobu koju ne volite i za koju mislite da nikada ne biste ni mogli da je volite. Nekoga ko vas nervira, koga ne podnosite. A onda se upitajte - zašto je ne volite? Zbog toga i toga, nečega što vam je uradila, nečega što vam je rekla? Ili zbog svojih misli o tome? Nije, u stvari, ni važno.

Važno je da shvatimo da ta druga osoba nema ništa sa tim šta mi o njoj mislimo i kako se zbog nje osjećamo. Mi MISLIMO da nam ona izaziva određena osjećanja (ili neki njeni postupci, osobine), a u stvari smo to MI sami. Ako mislimo da će tu osobu na bilo koji način pogoditi ta naša osjećanja (ljutnja, mržnja, osuda), bojim se da se varamo - ta osoba će se, isto kao i mi, baviti samo svojim osjećanjima.

Ono što želim da kažem je da ćemo svako negativno osjećanje osjećati mi (i trpiti njegove posljedice), a ne ta druga osoba. Isto tako bi bilo kada bismo odlučili da osjećamo ljubav prema toj osobi. To bi bilo najkorisnije upravo nama! I to bi bila ljubav bez ikakvih uslova, bez obzira na to kako se neka druga osoba ponaša prema nama ili šta nam je već uradila!

Znam da zvuči podvižnički. I da su za to vjerovatno sposobni sami najosvješteniji i najproduhovljeniji ljudi. Ipak, to ne znači da ne bismo, na nekom malom, svakodnevnom nivou mogli bar da pokušamo nešto u tom pravcu.

Da osvjestimo, za početak, ono što govorimo o drugim ljudima i onda to ne kažemo. Da umjesto da se prepustimo negativnom osjećanju koje nam neko izaziva, osvijestimo misao koja nam to osjećanje izaziva i ispitamo šta je tu činjenica, a šta naše uvjerenje. I možda ga promjenimo, gledajući širu sliku, pa prvo dođemo do neutralnog, a onda, ko zna, možda čak i do pozitivnog mišljenja o toj osobi (jer nam je omogućila da nešto spoznamo, na primjer). Ona, pri tom, to čak ne bi morala ni da zna.

E to bi bilo nešto! A vibracija bi nam, sasvim sigurno, svima otišla gore!

The Model

Slušam redovno fenomenalnu Brooke Castillo i njene podkastove (kako ovo prevesti stvarno ne znam) i mislim da je njen MODEL jedan od najjednostavnijih načina da pokušamo da upravljamo svojim mislima.

Model čine sledeći elementi:

• okolnosti (circumstances) su činjenice, ono što se zaista dogodilo i o čemu bi se svi složili da se dogodilo - one su uvijek neutralne i nisu ni dobre ni loše, jednostavno JESU;
• misli (thoughts) su naša kreacija, naš um ih stvara, na osnovu svojih prethodnih iskustava, uvjerenja, itd. One nisu neutralne, već naprotiv uvijek sadrže neki pridjev, neku dodatnu kvalifikaciju (po tome možemo i da ih prepoznamo);
• emocije (emotions) su posljedice naših misli, misli u nama UVIJEK izazivaju emocije, bilo da su pozitivne ili negativne, one su takođe uvijek naša kreacija jer su direktno produkovane našim mislima;
• akcije ili reakcije su izazvane našim emocijama; sve što smo ikada uradili, uradili smo zbog neke naše emocije, one su naši pokretači, bez obzira na to u kom se pravcu krećemo;
• rezultati su posljedice naših akcija, pokrenutih našim emocijama, izazvanih našim mislima o činjenicama koje su se stvarno dogodile. Rezultat je naš život u ovom trenutku.

Jednostavno, zar ne? I kristalno jasno. Poenta je, kada ovo razumijemo, da model koristimo svakodnevno kako bismo upravljali svojim mislima (vidjeli ste, od njih zavisi toliko puno u našem životu). Kako?

Kada vam se nešto dogodi, ili čak kada mislite da će se nešto dogoditi, od KLJUČNE je važnosti da razaberete šta je tu ČINJENICA, stvarno, realno, o čemu bi se složili svi kojima to kažete, a onda treba da odlučimo (mirne glave) šta o tome da mislimo. Možemo da mislimo misli koje će nam pomoći da pronađemo neko rješenje (ako je rješenje potrebno) ili misli koje smo i dosada mislili i tu smo gdje jesmo. Od odabira misli zavisiće naše emocije, od njih naše akcije, a naravno i naši rezultati.

Brooke predlaže da sve to fino zapisujemo i tako sebi razjašnjavamo šta to radimo i zašto smo tu gdje jesmo, a još nismo tamo gdje želimo da budemo.

Omiljeni cvijet

Smijeh, ples i pjesma

Ako ste neko kome je važno šta će neko drugi (koga čak i ne poznajete) pomisliti o vama i ko želi da uvijek i u svakoj situaciji bude cool (znači iznad te situacije), onda je malo vjerovatno da ste ikada pred drugima dovoljno opušteni da se od srca i glasno smijete, pjevate, a pogotovo plešete.

Smijanje, pjevanje i plesanje o kojima ja ovdje govorim podrazumijeva druge ljude, jer je ta povezanost sa drugima ključna i najveća vrijednost sve tri pomenute aktivnosti. Možemo, naravno, sami i da se smijemo i da pjevamo pod tušem i da plešemo u sigurnosti svog doma (i sigurno ćemo se odmah osjećati daleko bolje), ali to nije ono o čemu se ovdje radi.

Kada SA nekim možete da se od srca smijete nečemu što vam se dogodilo, znači da ste prihvatili odgovornost za svoju "priču", da ste, umjesto žrtve, odlučili da budete gospodar i pravi vlasnik svog života, bez obzira na to koliko vas je neki događaj ili doživljaj učinio ranjivim. Takav smijeh je pravi melem za rane koje stid ostavlja na duši i kada imamo sa kime da se smijemo, nema šta nismo u stanju da prebrodimo.

Pjesma, osim toga što ima moć da u nama trenutno izazove emocije, takođe nas povezuje sa drugim ljudima, na neki čudan, direktan način. Kada zapjevamo zajedno u kafani, osjećaj bliskosti i zajedništva obuzima nas spontano, da ne spominjemo himne, navijačke pjesme i koračnice. Radi se, takođe, o aktivnosti koja nas može činiti prilično ranjivim, naročito ukoliko se poredimo sa drugima i ne smatramo da imamo sluha.

Ples je, opet, za većinu ljudi, oblik samoizražavanja koji nas toliko "razgolićuje", da se može porediti jedino sa pravim razgolićavanjem. Mnogi toliku ranjivost jednostavno ne mogu da podnesu, pa samo s kraja cupkaju, ili se pretvaraju da uopšte nisu zainteresovani za ples. Sva djeca rado i veselo plešu, dok god ih ne naučimo da treba da vode računa o tome kako izgledaju i šta će drugi o njima misliti.

I smijeh i pjevanje i plesanje su, osim što su prava blagodet za dušu, ujedno i aktivnosti pomoću kojih možemo da vježbamo da budemo ranjivi. Radi se o pravim okidačima za stid i dovoljno je da se usudimo da im se prepustimo, pa da odmah osvijestimo čega se mi to stidimo - da ćemo ispasti smješni, nezgrapni, smotani, debeli, premršavi, glupavi...

Ako, umjesto da dozvolimo sebi da budemo ranjivi ali i dovoljno hrabri da se prepustimo smjehu, pjesmi i plesu, bez obzira na to kako drugima izgledamo, odaberemo da budemo cool i da imamo strogu kontrolu nad sobom, IZDAĆEMO sami sebe. A to isto ćemo uraditi i svojim najmilijim (djecom, bliskim osobama). Ono što smo uskratili sebi (slobodu da se slobodno prepustimo svojim osjećanjima) nećemo dozvoliti ni drugima i postaćemo najvjerovatnije oni koji se rugaju, kritikuju, smiju i "spuštaju" druge.

Zato, počnite već danas da se rješavate ograničavajućih i besmislenih uvjerenja (biti cool u stvari znači na minimum smanjiti rizik od toga da ti se neko naruga, a držati se pod kontrolom znači, u stvari, pokušati da kontrolišeš ono što drugi misle o tebi) i nađite načina da svoju dušu konačno počnete da hranite zdravim smijehom, pjesmom i plesom do iznemoglosti!

Raditi ono što voliš

U svojim istraživanjima Brene Brown je došla do sljedećih spoznaja:

• svi mi imamo jednu ili više stvari za koje smo nadareni; kada se njima bavimo i to dijelimo sa drugima, naš život dobija na smislu i svrsishodnosti;
• ako ove svoje nadarenosti i talente ne koristimo, to negativno utiče na naše emotivno i fizičko stanje - osjećamo prazninu, neispunjenost, frustraciju, ogorčenje, razočaranost, strah i ljutnju;
• kada svoj talenat i nadarenost dijelimo sa svijetom osjećamo najveću povezanost sa Bogom / Univerzumom;
• razvijanje naših nadarenosti i talenta zahtjeva mnogo posvećenosti, jer samo rijetkima uspjeva da ih pretvore u posao koji može da im plaća račune;
• niko osim nas samih ne može da nam kaže šta je to smislen, ispunjavajući posao za nas.

Kada pokušamo da otkrijemo koji bi nam to rad/posao mogao donijeti osjećanje ispunjenosti i smislenosti, sabotira nas sumnja u naše sposobnosti, koja pomaže našem strahu da nadjača našu vjeru u sebe.

Takođe, na nas se odmah obruši milion "trebalo bi da" razloga, da nas od tog nauma odvrate. Trebalo bi da razmišljaš o tome od čega ćeš živjeti, a ne šta bi volio da radiš! Ako imaš petlju, treba da napustiš posao i posvetiš se tome u potpunosti! Trebalo bi više da misliš na druge, to se od tebe očekuje!  

Brene predlaže da napravimo listu onoga što zaista volimo da radimo. Pri tom ne treba da budemo praktični ni pragmatični. Niko ne kaže da treba da napustite posao i bavite se samo onim što volite. Krenite, uključite i to u svoj život, naći ćete vremena, sigurno. I imaćete puno više radosti i ispunjenosti, zagarantovano! A ko zna, možda vam i plati koji račun u budućnosti.

 

Mir i tišina

Ne radi se o sinonimima. Ali i jedno i drugo su najefikasniji lijek protiv uznemirenosti.

Pod mirom se podrazumijeva ono stanje koje nam omogućava da težak trenutak, odnosno teške emocije, proživimo smireno i da ne reagujemo odmah i u afektu, već da imamo u vidu širu sliku. Smiren čovjek je onaj koji ne pada u vatru i na bijes reaguje bijesom, na uvredu uvredom, na izdaju mržnjom, na viku vikom, na strah panikom. Smiren je onaj koji može da u sebi pritisne dugme - pauza, pa tek onda, kad vidi o čemu se uopšte radi, adekvatno (a to uglavnom znači mirno) odgovori.

Tišina je, u svijetu konstantne buke, potrebna kao sredstvo za pročišćenje, kao raspremljen i prozračan prostor u pretrpanom i haotičnom domu, gdje možemo na miru sjesti i misliti, osjećati, sanjati i istraživati. Samo što ćemo se tu neminovno, prije ili kasnije, susresti sa istinom o svom životu. A ona nam se može učiniti potpuno nepodnošljivom, pa otuda toliki STRAH od tišine i bijeg od nje na sve moguće načine (najčešće verglanjem po istom).

Mir i tišina ne mora da znači sjedenje u joga pozi, mirišljave štapiće i meditaciju (mada ih ne isključuje). Svako bi trebao da za sebe pronađe najbolji način za pritiskanje pauze i "čišćenje" misli i osjećanja. Za nekoga će to biti šetnja, za nekoga prepuštanje muzici, plesu, za nekoga slikanje, bojanje mandala, pravljenje fraktala...Bitno je da postane redovna praksa i da pomogne u situacijama kada osjetimo uznemirenost.

Glupiranje

Da sam napisala igranje, svi biste odmah pomislili na dječiju igru, jer, čini se, samo djeca imaju pravo da se igraju. Odrasli, naravno niti to više znaju da rade, niti za igru imaju vremena. Sem kad moraju, zbog svoje djece. A i tada, najčešće, teško im je da se dovoljno opuste i u igri uživaju.

Glupiranje, zezanje, zevzečenje, ludiranje, gubljenje vremena sa jednako luckastim društvom i to redovno i često - neophodno nam je u životu, jednako kao i odmor, ako želimo da se osjećamo stvarno živi i ispunjeni!

Jer, na suprotnoj strani od IGRE, ne stoji rad, već - DEPRESIJA! (Dr. Stuart Brown, Play: How It Shapes the Brain, Opens the Imagination, and Invigorates the Soul).

Osnovna komponenta igre je njena prividna besmislenost. Igramo se iz zabave, zato jer se dobro osjećamo, i naizgled nema ama baš nikakve koristi od nje. Naprotiv, trošimo dragocjeno vrijeme koje bi se moglo upotrebiti daleko OZBILJNIJE i KORISNIJE (pogledajte šta samo radimo djeci sa svim silnim sekcijama i aktivnostima na koje ih upisujemo).

A ne znamo ono što su naučnici davno dokazali - bez igre i odmora, ozbiljno narušavamo svoje i psihičko i fizičko zdravlje! Kao što je SAN potreban našem tijelu, tako je IGRA neophodna našem umu. Obezbjedimo oboje i sebi i svojoj porodici. Precrtajmo sve suvišne stavke sa lista obaveza i oslobodimo vrijeme za zezanje i ludiranje, igranje i spavanje. Ne za surfanje internetom, ne za buljenje u ekrane, jer tu nema osnovnih komponenti svake igre, a to je aktivno (a ne pasivno) učešće i druženje.

 

Kreativnost

"A ne, nisam ti ja kreativna!" Koliko puta ste čuli nekoga kako za sebe kaže da nije jedan od onih izabranih, privilegovanih, rođenih kreativaca i da zato nikada nije ni pokušao ničim kreativnim da se bavi?

A šta ako ne postoje kreativni i ne-kreativni ljudi, već samo oni koji koriste svoju kreativnost i oni koji je ne koriste? Oni koji su hrabri da se okušaju u nečem kreativnom i oni koji nisu? Sjetite se kakvi ste bili kad ste bili dijete. Ne vjerujem da postoji ijedno dijete na svijetu koje misli da nije kreativno, sve dok ga drugi, a na žalost često i roditelji, ne ubijede u suprotno. I to tako što počnu da ga porede sa drugom djecom.

Poređenje sa drugima ubija našu kreativnost, odnosno nagriza našu hrabrost da je izražavamo kroz život. Poređenje podrazumijeva takmičenje, ali i uklapanje u kalupe (poredimo se sa drugima koji su nam slični u želji da budemo bolji od njih). Želimo da budemo baš kao svi ostali, samo bolji od njih! Naravno da tu onda nema mjesta za originalnost, autentičnost, istinsku pripadnost (umjesto uklapanja), prihvatanje sebe takvog kakav jesi, kreativnost.

Kreativnost je, međutim, jedini način da se ostvari smisao, da se čovjek osjeti ispunjenim, da se da značenje svom životu. Ako želite to, morate početi izražavati svoju kreativnost. Ne zaboravimo, ona je u nama sve dok je izrazimo, potpuno ugušimo zanemirivanjem, strahom i ogorčenjem (prema samom sebi jer su svi bolji od nas).

Nemojte na kreativnost da gledate kao na luksuz za koji nemate vremena, stvorite vrijeme (i sami znate da je to samo loš izgovor) i počnite već danas da radite nešto kreativno: skuvajte neko neobično jelo, crtajte, pišite, fotografišite, pletite, plešite, dekorišite, pjevajte, napravite sto...nije važno o čemu se radi. Uzmite čas slikanja, plesa, rizikujte da se osjećate ranjivo i budete nesavršeni!

I najbitnije - pazite da se ne poredite se sa drugima! Kreativnost je izraz naše originalnosti i ne trpi poređenje, a bez poređenja pojmovi najbolji, najgori, prvi, zadnji gube sav svoj smisao. Samo uživajte i vidjećete kako će vam život ODMAH dobiti potpuno drugu dimenziju.



 

Izvjesnost

Ogromna je naša potreba za izvjesnošću, a još veći naš strah od neizvjesnosti, iako živimo na Planeti na kojoj ništa nije izvjesno, pa čak ni njen opstanak.

Upravo zato nam je, kao hljeb nasušni, potrebna vjera (ovdje uopšte ne mislim na religiju). Vjera, definisana kao hrabrost da vjerujemo u ono što ne možemo da vidimo i hrabrost da se suočimo sa strahom od neizvjesnosti.

"Nasuprot vjeri ne stoji sumnja, već izvjesnost", kaže Anne Lamott (Plan B: Further Thoughts on Faith). A izvjesnost, ma koliko nam se čini poželjna i dobrodošla, ubija u nama ono najbolje, razlog i svrhu zbog koje smo tu, da učimo i otkrivamo hrabro koračajući u nepoznato.

U našoj potrazi za izvjesnošću, prva nastrada naša intuicija - dragocjeni šapat naše duše, spiritualni GPS koji nam pokazuje put. Kad god počnete da ispitujete druge ljude šta misle da treba da uradite i kada tražite savjete okolo zbog nespremnosti da poslušate sebe i sami donesete neku odluku, znači da nemate vjere u svoju mudrost i znanje.

To ne znači ni da svaku odluku treba da donosimo na prvu ili na prečac. Do znanja i mudrosti dolazimo na različite načine, instinktivno, na osnovu iskustva, razumom, vjerom. Intuicija podrazumijeva sve njih, a ono što je bitno je da naučimo kako da se nosimo sa neprijatnim osjećajem neizvjesnosti dok prikupljamo potrebne informacije i osluškujemo znake koje nam ona šalje.

 

Radost i zahvalnost

Znate li koja je razlika između sreće i radosti? Između Makarios i Chairos (na grčkom)? Sreća (makarios) je nešto što osjećamo kada nam se neke stvari poslože, kada nam se dogodi nešo lijepo, kada dobijemo nešto što želimo, u staroj Grčkoj ova riječ je značila da je neko oslobođen briga i muka zahvaljujući svom bogatstvu. Jednostavnije rečeno, sreća (Happiness) zavisi od okolnosti, povezana je sa nečim spolja što je prouzrokuje.

Radost (Joy) je nešto drugo, dublje i izazvano je iznutra. To je "dobro raspoloženje duše koja je pronašla mir" i do njega ne dolazimo tako lako. To osjećanje je kulminacija našeg sazrijevanja, dolazi sa mudrošću i dubokim razumijevanjem prirode svih stvari. Suprotno od radosti, ne stoji tuga i žalost, već STRAH. Ako ste ikada gledali usnulo lice svoga djeteta, osjećajući neizmjernu ljubav i radost, vjerovatno vas je, u trenutku, žacnuo strah da mu se nešto loše ne dogodi u budućnosti. Znam da znate o čemu pričam.

Postoji jedna praksa koja je neraskidivo vezana sa osjećanjem radosti i koja je, u stvari, najbolji put ka njoj. To je zahvalnost! Ali kao praksa, svakodnevna i uporna. Ako postoji ijedan savjet oko koga bi se složili svi svjetski gurui, sigurna sam da je to baš ovaj - svakodnevno praktikujte zahvalnost i od nje OBAVEZNO napravite porodični ritual!

 

K' o razgažene cipele

Sjedim na trgu i posmatram ljude koji prolaze. Čini mi se da cijeli svijet defiluje ispred mene. Nema odakle ih nema, sve rase, sve dobi, svi tipovi, sve grupe i podgrupe... Nasmješeni, namrgođeni, radosni, tužni, nesrećni, utučeni, zaljubljeni, ostavljeni, poniženi, arogantni, bolni i puni energije...

A svi od istog štofa! Razlikuju se samo po dezenu i kroju. Služe istoj svrsi. Osjećaju ista osjećanja. Misle iste misli na različitim jezicima. I problemi su im od iste vrste, razlikuje se samo to koga će kad šta strefit' u životu.

E da, i svi misle da su posebni i različiti od svih drugih. Što i jeste istina, na tom nivou razlika u dezenu i kroju. Što se tiče nivoa štofa - tu razlike nema, naravno. Ali je malo ljudi toga svjesno. I zato imaju problema sa drugim ljudima i uopšte odnosima. Nemaju razumijevanja ni empatije ni za sebe, a kamoli za one sa različitim dezenom i krojem.

Sjednite i posmatrajte ljude, ali tako da zamislite da je svako to lice vaše lice, da je svaki taj izraz vaš izraz. Čim sam to uradila, moj pogled i osjećaj se promijenio. Ta ogromna masa ljudi na ulicama velikog grada i za mene nesnosna gužva, više mi nije izazivala uobičajena negativna osjećanja (mrzim gužve). Dok sam se probijala kroz masu, zagledala sam se u lica. I svako je bilo zanimljivo. Svako je moglo biti moje.

Shvatila sam da se osmjehujem. Osjećala sam se tako dobro! Kao da mi se svijest o svijetu koji me okružuje nekako proširila i time postala komotnija i udobnija (kao kad konačno razgazimo cipele)! Nadam se da će to stanje potrajati. Provjeriću već sutra u gradskom prevozu :)

Bruges

Petak, 15.02.2019.

Posjeta Brižu sa dragom prijateljicom. Divan, sunčan dan u vortexu!

Žilavost

Dugo sam razmišljala i zaključila da je žilavost možda i najvažnija osobina potrebna u životu. Šta znači biti žilav? Prije svega znači biti OTPORAN na udarce života, i to zahvaljujući svojoj PRILAGODLJIVOSTI i UPORNOSTI. Tamo gdje se drugi slome, ti se vješto saviješ, a onda još više ispraviš. Tamo gdje drugi padnu i ne ustanu, ti se lagano dižeš jer su ti temelji ostali čvrsto ukopani vjerom da si NESALOMLJIV. Tamo gdje druge posjeku mačem, tebe ne mogu dosegnuti jer si NEUHVATLJIV.

Kako postati žilav (da, žilav se ne rađa, nego postaje)? Tako što ćeš se izlagati strahovima, neugodnostim, neuspjesima i naporima (da, čak i kad se čine uzaludnim) na putu na kom se nalaziš, znajući da je tvoje samo to da se hrabro suočiš sa svojim OSJEĆANJIMA. Osjećanja ti ne mogu ništa, ti si taj koji ih kreira svojim mislima, a ako odlučiš da PROŽIVIŠ svako svoje neprijatno osjećanje bez otpora i pokušaja da ga ublažiš ili izbjegneš, pa to i radiš svjesno i sa željom da nešto novo o sebi naučiš - neminovno postaješ sve žilaviji i žilaviji!

Kada se jednog jutra probudiš sa mišlju da ne postoji više ni jedna emocija koje se bojiš i sa kojom nisu u stanju da se nosiš, jer si razumio da im se ne treba suprotstavljati nego ih pustiti da "prođu" kroz tebe (da neke su jako neprijatne, bolne, skoro nepodnošljive), neće postojati više ništa što se nećeš usuđivati da pokušaš i uradiš na putu koji si izabrao. A i biraćeš drugačije - ne uvijek ono što ti se čini najsigurnije i najmanje bolno, već ono što te oduvijek najviše privlačilo i što si najčešće sanjao!

Fifti-fifti

Zadnjih par dana sam nešto neraspoložena. Uhvatila me neka tuga, nostalgija, nedostaju mi moji. Ništa mi se ne mili, ništa mi se ne radi. Ne mogu da se sjetim ama baš ničega što bi moglo da me raspoloži.

Odmah se pale alarmi. Šta nije u redu sa mnom? Zašto se to događa baš sada? Da li ja to postajem depresivna?

A šta ako je to potpuno normalno i prirodno? Šta ako samo treba da osjećam to što osjećam? Budem tužna i neraspoložena. I pustim da me to prođe, I da, naravno, nije mi ama baš ništa. Samo sam "progutala" priču modernog vremena po kojoj nam sve uvijek treba biti super. A ako nije (pošto svima drugim jeste, sudeći po objavama na fejsbuku i instagramu), nešto pod hitno treba preduzeti, popraviti, izliječiti!

Ko nas je i kad slagao da život na ovoj Planeti mora da bude srećan i da je uopšte sreća njegov cilj i smisao? Znamo da nije, uvjerili smo se milion puta da nije, a ipak to želimo i tome se nadamo. Čim nam se desi neka neprijatnost, gledamo kako da je izbjegnemo, gdje da se sakrijemo i osiguramo da nam se to više nikada ne dogodi.

Život je fifti-fifti podjeljen između prijatnog i neprijatnog, pozitivnog i negativnog, bolnog i radosnog, srećnog i tužnog. I to je uvijek bilo tako i uvijek će biti tako. To su pravila igre. Ne vrijedi da ih negiramo. Bitno je da važe za sve. I za bogate i za siromašne. I za zdrave i za bolesne. I za lijepe i za ružne, Nema izuzetaka.

Što to prije prihvatimo, prije ćemo moći da osjetimo stvarnu slobodu i počnemo istinski da živimo. Punim plućima. Zbog čega smo i došli ovdje, uostalom. Zbog iskustava. Raznih. Fifti-fifti iskustava. Ne sakrivajmo se od života. Ne bojmo se neprijatnih osjećanja. Budimo spremni da ih sve proživimo i bićemo najhrabrije, najslobodnije i najsrećnije biće na Planeti.

Bježanje od sebe

Teške i bolne emocije (poput srama, straha, žalosti, očaja, razočarenja, tuge), toliko su većini ljudi nepodnošljive da će učiniti bilo šta samo da otupe njihovu oštricu, da im pobjegnu, da nađu bilo kakvo skroviše.

Anestezija u tom slučaju može biti alkohol, ali i hrana, zatrpavanje poslom, prevelika briga o drugima, seks, šoping, perfekcionizam, opsjednutost novcem, kocka, internet...

Činjenica je da svi, bez izuzetka, koristimo s vremena na vrijeme neki od ovih ili drugih načina da izbjegnemo svojoj ranjivosti i lakše prebrodimo teške emocije. Samo što neki od nas to rade sistematično i hronično,  tako da više nisu u stanju da prestanu. Tada pričamo o ovisnosti.

Ono što je najlošija vijest je to da ne možemo anestezirati, otupiti, ublažiti, izbjeći samo neprijatna osjećanja kojih se toliko plašimo, a da istovremeno sebe ne onesposobimo i za ona zbog kojih najviše i vrijedi živjeti - radost, ljubav, povezanost!

Ako se sakrijemo od tame, sakrili smo se i od svjetla! Ako budemo bježali od boli, od nas će pobjeći i radost!

Samo ako smo spremni da se hrabro suočimo sa svim negativnim (sa istinskom vjerom da ćemo se nakon pada uvijek znati podići), možemo u potpunosti da se prepustimo i svemu pozitivnom koje nas čeka u životu!

Emotivno zdravlje

Emocije su definitivno ono što nas pokreće. Sve što činimo, činimo da bismo osjetili neku emociju, ili da bismo prestali da je osjećamo. Zato je važno znati šta je, sa emotivnog stanovišta, za nas zdravo, a šta nezdravo.

Nezdravo je kada ignorišemo svoje emocije, kada ne znamo da ih prepoznamo, kada ne možemo da ih imenujemo, kada ne razlikujemo jednu od druge. Treba naučiti proniknuti dublje u svoje emocije i znati šta to, u mom tijelu, znači biti utučen, melanholičan, radostan, razočaran, iznenađen, uplašen, odbačen, veseo, itd. Koji su znaci, kako to izgleda, koji je to tačno osjećaj? Uznemirenost, vrelina, drhtavost, opuštenost, trnci, ustreptalost srca, tupa bol, itd.

Nezdravo je kada mislimo da neka emocija nije u redu i da moramo odmah da je popravimo, otklonimo, učinimo nešto sa njom i to tako što ćemo koristiti neko spoljašnje sredstvo. Neraspoložena sam, to nije u redu, moram nešto da učinim - idem u šoping da se oraspoložim! Ili ću popiti pivo! Ili ću se zatrpati poslom da ne razmišljam. Zdravije je kada sebi dozvolim takvu emociju i ne suprotstavljam joj se, već je pustim da prođe. Umjesto, to me nervira, prestani!...samo pustim i posmatram. Upitam se, eventualno, zašto me to nervira.

Nezdravo je kada pomislimo da je nešto izvan nas izazvalo naše emocije i kada to nešto ili nekoga okrivimo, osudimo, napadnemo zbog toga kako se mi osjećamo. Možemo da kritikujemo druge, sažaljevamo sebe, mrzimo i sebe i druge, ništa od toga neće nam pomoći da se bolje osjećamo. Zdravije je da svoje emocije odvojimo od okolnosti i drugih ljudi i prestanemo da pokušavamo da ih promijenimo (druge ljude), jer i sami znamo da je to uzaludan posao. Potrebno je da pokušamo da identifikujemo svoje misli koje su jedini uzrok naših emocija i da ih onda, ako je potrebno, mijenjamo, jer to možemo ako smo uporni i odlučni.

Konačno, nezdravo je da se krijemo od života, samo zato jer nismo spremni da se suočimo sa određenim emocijama. Potrebno je da odlučimo da se suočimo sa svim svojim emocijama, ma kako nam strašne i neprijatne izgledale. Ipak su to samo emocije, koje nam, u stvari, ne mogu ništa ako im sami ne damo razornu snagu.

Kada ovo savladamo, doći ćemo u poziciju da sami, voljno (svojim pažljivo odabranim mislima) kreiramo svoje emocije i to baš onakve kakve su nam potrebne kao pokretači željene akcije.

Samo-saosjećajnošću protiv perfekcionizma

Da li ste jedna od onih osoba koje od sebe očekuju i zahtjevaju savršenstvo u svakom pogledu? Ona koja se uvijek trudi da savršeno izgleda, da je svi vole, da zadivi druge nečim što je uradila ili napravila, bez obzira da li se radi o kolaču ili savršenom izvještaju? I koja gotovo nikada nije zadovoljna onim što je uradila, jer je to ipak moglo malo bolje... Drugi put ću se potruditi još više, naravno.

Perfekcionizam nema ništa zajedničko sa našim zdravim i poželjnim nastojanjem da rastemo i napredujemo "u svakom pogledu" (želim da budem bolji). On se, u osnovi, najviše tiče potrebe da zaslužimo prihvatanje i odobravanje okoline (šta će reći drugi). I to zato jer nas je neko (od malena) učio da vrijedimo samo onoliko koliko smo uspješni i koliko postižemo.

Kada doživimo neuspjeh ili napravimo grešku, teško da možemo da je sebi oprostimo, ako smo perfekcionista, jer nas proždire osjećaj krivice, srama i osjećaja da smo, u suštini, bezvrijedni čim smo mogli napraviti takvu glupu grešku (pa bila ona i najmanja).

Zato je jedini pravi lijek protiv perfekcionizma, koji je uništio tolike odnose (ali i živote), svakodnevno i osviješteno praktikovanje samo-saosjećajnosti. Nisam sigurna ni da ova riječ postoji u našem jeziku, što dovoljno govori o "mentalnom sklopu našeg kolektiviteta".

Biti samo-saosjećajan, iliti imati saosjećanja za samog sebe, znači da se prema sebi ponašamo kao prema svom najboljem prijatelju. Praktično to znači da, kad osvijestite samo-kritičarski glas u glavi koji vam uporno govori da ste glupavi jer vam se, zaboga, takva greška mogla potkrasti, treba da zamislite da se to isto dogodilo nekom našem prijatelju i - utješite ga. Recite sebi koju lijepu riječ. Oprostitie sebi nesavršenstvo u svakom pogledu. I nastavite da se trudite.

Ima još jedna važna stvar - ako ne možete da oprostite sebi, nećete moći ni drugome i bićete skloni da i druge kritikujete i osuđujete. I očekujete od njih uvijek više nego što mogu da vam daju. A to je siguran put u vječito nezadovoljstvo i nesreću.

Ko želi da izmjeri kolika mu je samo-saosjećajnost može to da uradi ovdje (test je na engleskom): https://self-compassion.org/test-how-self-compassionate-you-are/

Autentičnost

Subota, 9.2.2019.

Mnogima je lakše da misle da se čovjek rađa autentičan. Ili jesi ili nisi lav!

Daleko je teže pomiriti se sa činjenicom da autentični postajemo tako što smo spremni i dovoljno hrabri da donosimo odluke u skladu sa onim što JESMO i šta STVARNO mislimo, a ne onim šta mislimo da treba da mislimo. I to svaki dan.

Jer, to u nama budi najgori od svih strahova - da će nas drugi odbaciti, jer smo različiti. Zato je hrabrost da se razlikujemo od drugih, najvažnija stvar koju nas roditelji mogu naučiti u životu.

Na pamet mi odmah pada Božo Vrećo i njegova majka. Koliko je samo snažna i jaka ta krhka žena, koje je uspjela da svome sinu osigura tako sigurno okruženje da odraste u ono što Božo danas jeste - anđeo sevdaha i jedna potpuno ostvarena i autentična ličnost. I to u sredini koja je sve prije negoli sklona da poštuje različitost i razumije posebnost.

Upravo zbog te svoje unutrašnje snage i vjere u sebe i svoju vrijednost, koju mu je ONA dala, Božo s lakoćom, kao kule od karata, pred sobom ruši sve naše balkanske predrasude i zatucanost. Božo živi svoj život na najautentičniji mogući način, spreman na let i padove, siguran da će se, ma šta da se desi, uvijek moći dići i nastaviti svojim putem.

 

Pripadanje vs. uklapanje

Ljubav i pripadanje od ključnog su značaja za svako ljudsko biće. Jedno ne ide bez drugoga, prosto uvijek idu u paketu. I jedno i drugo zahtijeva od nas totalno "raspakivanje", to jeste da se drugoj osobi pokažemo baš onakvi kakvi jesmo, sa svim svojim nedostacima i jakim stranama.

Samo, da bi to učinili, moramo prvo da sami sebi pripadamo, da se prihvatimo i da se, baš takvi kakvi smo, iskreno zavolimo. A to je dio koji nam, ide najlošije, iako i ptice na grani sada već znaju da moraš prvo da zavoliš sebe, da bi mogao da voliš nekog drugog.

Ali jedno je nešto znati, a sasvim drugo to nešto i uraditi. Ako, gledajući se ujutro u ogledalu, ne vidite dragu i dopadljivu osobu i iskreno joj se ne obradujete, već odmah poželite da promijenite hiljadu stvari na njoj ili da ih barem nekako prikrijete, zakamuflirate, znajte da vam, u stvari, nedostaje samo HRABROST da volite i svoje i tuđe nedostatke!

Pripadati negdje znači biti svoj, a prihvaćen od drugih. Sa svim svojim vrlinama i manama. Bez potrebe da nešto prikrivate ili kamuflirate, jer ako to radite onda se samo uklapate. To znači da i vi prihvatate druge onakve kakvi jesu, a ne kakvi bi, prema nekom vašem pravilniku trebali da budu.

Uklapati se znači prilagoditi se, uraditi šta god treba da bi bili prihvaćeni od drugih. I to isto tražiti od drugih. Ko se ne uklapa slijedi mu osuda, kritika, izbacivanje iz "kuće".

SAVRŠENO svakako ne postoji, znate to i sami. Zašto onda da dozvolite da vam život bude lišen dva najvrednija dara, koja će mu dati svrhu i ispunjenost! Otvorite svoje srce bliskim osobama, pokažite svoju ranjivost i prihvatite tuđu, budite nježni i saosjećajni kako prema sebi tako i prema drugim ljudima, budite baš onakvi kakvi jeste da biste voljeli i bili voljeni, da biste negdje stvarno PRIPADALI, a ne samo se dobro UKLAPALI.

"Osjećanje pripadanja nikada ne može biti veće od osjećanja samo-prihvatanja." B.Brown (The Gifts of Imperfection)
 

Miljenica

Gledala sam film The Favorite. Svidjeo mi se jer na originalan način prikazuje borbu za moć i uticaj na dvoru i to između žena. „Kostimirani“ film o women power, uz, danas čini se neizbježan LGBT kontekst (skoro da nema filma bez bar jednog GL lika), ali bez filtera i uljepšavanja dekadentnog, smrdljivog i okrutnog načina života u to doba (početak 18. vijeka), zanimljiv je i nimalo sličan uobičajenim istorijskim filmovima.

Emma Stone iz La la land-a je fenomenalna, a i ostale dvije glumice su odlične.

Šta je hrabrost?

Ne mislim pri tom na herojsku hrabrost koja nam je, zahvaljujući kulturi u kojoj smo odrastali (partizanski i kaubojski filmovi), prva asocijacija. Mislim na malu, svakodnevnu, običnu hrabrost koja je od ključnog značaja za to kako sebe doživljavamo i šta o sebi mislimo. Odnosno na hrabrost da iskreno govorimo o svojim dobrim i lošim iskustvima, o tome ko smo i šta osjećamo.

Ako vam i dalje nije jasno na šta mislim, evo jedan primjer: nalazite se na nekom sastanku/ predavanju/ času, u društvu i priča se o nečemu što ne razumijete (ali mislite da svi drugi osim vas razumiju). Da li ćete imati hrabrosti da pitate o čemu se radi i da priznate da vama ništa nije jasno? Ili ćete, da ne biste ispali smiješni pred (možda potpuno nepoznatim) ljudima, samo ćutati i moliti boga da se sve što prije završi, bez obzira na važnost informacija koje vam tako promiču.

Da li ćete hrabro zatražiti pomoć kada vam je potrebna, ili ćete se praviti da ste OK, a u sebi se kinjiti zbog škripca u kojom ste se našli?

Da li ćete propustiti pola svog života i hiljadu stvari koje ste željeli da probate, ali se niste usudili jer ste se bojali pogleda drugih ljudi?

Da li ćete prihvatiti svoju ranjivost i to da niste savršeni i bez greške, da se nekome možete učiniti glupi, nezanimljivi, neprivlačni itd., pa se i dalje hrabro usuđivati da radite nove stvari i upoznajete nove ljude, ili ćete se umrtviti i okružiti samo sigurnim i poznatim i tako prestati živjeti?

Odgovorite sebi na ova pitanja i znaćete koliko ste hrabri tj. sposobni da osjetite svu ljepotu i radost života.

Saosjećajnost i granice

B.Braun je, istražujući sram i ranjivost, došla do, za mene, zaista iznenađujućih otkrića. Jedno od njih je to da su najsaosjećajniji ljudi ujedno i ljudi sa najjasnijim i najčvršćim granicama. Ona to objašnjava činjenicom da je u samoj osnovi saosjećajnosti prihvatanje sebe i druge osobe.

Što smo više u stanju da prihvatimo sebe i drugu osobu onakvu kakva ona jeste, to smo saosjećajniji. Samo, teško je prihvatiti drugu osobu ako vas ona povređuje i prema vama se odnosi loše. A granice nas upravo od toga štite. Kada se od tuđih loših postupaka zaštitimo jasnim i čvrstim granicama, otvaramo sebi mogućnost da budemo stvarno saosjećajni prema drugima.

Samo što je, naravno, mnogo lakše okrivljivati i osuđivati druge, jer to je opšte mjesto u kulturi u kojoj živimo.

Kako bi bilo da smo prema drugima saosjećajniji, ali čvršći? Da umjesto što tražimo krivca u nekome drugom, budemo odlučniji u tome da od njega tražimo odgovornost, tako što ćemo ga suočiti sa posljedicama njegovog nekorektnog ponašanja?

Da, da jasno da je to daleko neugodnije i da uzima daleko više vremena i truda od toga da se jednostavno naljutimo, osudimo, postidimo, diskvalifikujemo nekoga. Ali je zato mnogo efikasnije i otvara nam put za istinsku povezanost i poboljšanje odnosa sa tom drugom osobom!

Povezanost

Ponedeljak, 04.02.2019.

Svakom ljudskom biću neophodna je povezanost sa drugim ljudskim bićima. To je sada i naučno potvrđeno. Čak i najbanalniji, svakodnevni susreti sa drugim ljudima utiču na to kako radi naš mozak, a time i svi ostali organi.

Što smo više i dublje povezani sa drugim ljudskim bićem, to se osjećamo vrjednijim i ispunjenijim. Tehnološka dostignuća, pri tom, iako daju iluziju povezanosti, nisu nam ni od kakve pomoći upravo zbog te iluzornosti. Ali, o tome drugi put.

Još jedna od varki savremenog čovjeka je i ta da mu niko drugi nije potreban – odnosno da može sve sam! Radi se o samo-zavaravanju da smo dovoljno jaki i da nama pomoć NIKADA nije potrebna, iako smo sami spremni da je drugima pružimo. Kao da vjerujemo da se čitav svijet dijeli na one koji pružaju pomoć i one kojima je potrebna, što apsolutno nije tačno. Mi smo i jedno i drugo!

Možda će i druge iznenaditi tvrdnja (kao što je mene) da oni koji nisu u stanju da ZATRAŽE i PRIME pomoć otvorenog srca (prihvatajući svoju ranjivost), nisu u stanju ni da je PRUŽE otvorenog srca (ako sebe osuđujemo za to što tražimo pomoć, osuđujemo jednako i one koji su je od nas zatražili).

Ako ste onaj ili ona koji su stalno drugima na usluzi, a nikada sami ne bi zatražili pomoć od drugih, vrijeme je da sjednete i razmislite o svojoj sposobnosti istinskog povezivanja sa drugima.

Jugo

Nedelja, 03.02.2019.

Obožavam vjetar jugo, mada kažu da donosi promjene raspoloženja i može da napravi velike štete zbog svoje snage i siline. Ja ga baš zato i volim, zbog te siline i načina na koji more pretvara u moćno, nezaustavljivo čudo prirode! Ne možete više da ga prepoznate, ne možete ni da zamislite da se u njemu okupate. Ono se valja, diže ogromne talase i  sa obalom radi šta ga je volja!

Najdraži mi je dio kada, po nekom svom osjećaju za pravdu, prenese pijesak sa tajkunskih, privatnih plaža na divlje, male, prirodne plaže koje su jedine još preostale pravim ljubiteljima prirode.

Berba mimoze

Subota, 02.02.2019.

Sve mi se više čini da je more čak ljepše zimi nego ljeti. Znam da se mnogi neće složiti. Ipak, imajući u vidu ljetne gužve, koje postaju sve nepodnošljivije, bar za mene, sve više mi prija ovaj vansezonski ugođaj na moru. Samo kada bi se još moglo kupati u moru, bilo bi idealno.

Mimoza je cvijet koji cvijeta u februaru, miriše predivno i razgaljuje dušu na više nivoa. Budi nježnost svojom krhkošću, radost svojom vedrom, žutom bojom, inspiriše hrabrost svojom žilavošću i otpornošću na grubost i hladnoću!

A tek fešta od ribe i vina! Vesele, prelijepe mažoretkinje i gradska muzika! Lude maske i potreba da se otkačiš i ludiraš.

Ma divota jedna, kad vam kažem!

Iznenadan provod

Petak, 01.02.2019.
 

Iznenadan put na primorje. Odluka donesena u vorteksu J

Divan put i pored lošeg vremena. U porodičnoj kući naložen kamin, radosni osmjesi na licu ukućana. Spremamo se za koncert i saznajemo da je otkazan u poslednji čas. Nakon trenutnog pada raspoloženja, ipak se ne damo. Izlazimo napolje, šetamo, zatim ulazimo u konobu punu dima, ali i žive muzike.

Nakon dva sata bilo nam je jasno zašto je taj koncert TREBAO biti otkazan i pomjeren na sledeći vikend. Tako smo se dobro proveli!