Sigurno svako od nas u svom okruženju ima osobu za koju smatra da je samoživa (u većoj ili manjoj mjeri) i sa kojom ne zna kako da se ponaša, jer kako god da se postavi, ispadne da nije dobro.
Samo prvo da razjasnimo na šta mislim kad kažem da je neko samoživ (u nedostatku bolje i sveobuhvatnije riječi u našem jeziku za entitled person).
To, pod broj jedan, nema nikakve veze sa osobom koja voli sebe (ko ne voli sebe, ne može da voli ni druge). Prvenstveno se odnosi na osobe koje:
- smatraju da se cio svijet vrti oko njih (odnosno treba da se vrti),
- uvijek su spremne da sve uzmu, ali ne i da daju,
- druge vide uglavnom kao konkurenciju i nekakvu prijetnju za ostvarenje svojih želja,
- imaju nerealne zahtjeve prema porodici i prijateljima, uopšte drugim ljudima,
- ljute se i kažnjavaju (pasivno ili agresivno) ljude koji im ne daju to što traže,
- ne osjećaju sažaljenje prema drugima, ali traže sažaljenje za sebe od drugih,
- koriste duple standarde (za sebe jedne, za druge druge),
- vape za pažnjom i obožavanjem,
- spremni su da gaze sve pred sobom da bi došli do onog što žele,
- vole da dominiraju, manipulišu i kontrolišu,
- često kritikuju, rugaju se i ismijavaju druge.
Jednom riječju, radi se o osobama koje smatraju da s punim pravom ZASLUŽUJU sve od svakoga na kugli zemaljskoj, sve privilegije, svaki povlašteni status, sve najbolje i najljepše za sebe, ne mareći za druge. Nekada svoju samoživost nose kao krunu na glavi i ne kriju je, pa su drski, bahati, ljutiti i bjesni kada odbijete da im udovoljite, a nekada su daleko suptilniji, pa samo osjetite gorak ukus da ste izmanipulisani.
Za početak veoma je bitno njihovo ponašanje ne shvatati lično, bez obzira koliko to bilo teško. One to ne rade da bi nas iziritirale, pa čak ni iz puke sebičnosti. Ovakve osobe se najvjerovatnije osjećaju inferiornim i neadekvatnim. Duboko su nesrećne i to upravo zbog vrste ciljeva koje sebi postavljaju. One žele da zadobiju poštovanje i obožavanje drugih ljudi, vape za odobravanjem i kada ga dobiju to još više hrani njihovu lažnu, grandioznu sliku o njima samima, a u dubini duše osjećaju nesigurnost i sumnju da zadovoljavaju tako grandiozne standarde.
Za razliku od zdrave, odrasle osobe sa solidno razvijenim samo-poštovanjem (koja može da se kontroliše, da odgodi zadovoljstvo zbog višeg cilja, na koju se može osloniti, koja je sposobna da bude odgovorna prema sebi i da kontroliše svoje ponašanje, koja je zahvalna i može da se nosi i sa neprijateljskim ponašanjem i sa odbijanjem), samoživa osoba je prezahtjevna, brza na osudi i posramljivanju drugih, ima potrebu da je u pravu, ne može da podnese kritiku, ne priznaje svoje greške, sklona je da precjenjuje svoje sposobnosti i postignuća. Ako pogledate bolje, vidjećete da se radi o niskom samopoštovanju i ogromnoj nesigurnosti. Upravo zbog toga osjeća potrebu da sebe diže, a spušta ljude oko sebe, da bude toliko zahtjevna i usmjerena samo na sebe. Osobe sigurne u sebe nemaju potrebu da drugima govore koliko su divni, nesigurne osobe imaju.
Konačno, razlog zbog kojeg i pišem o njima: kako se prema njima ponašati? Šta činiti da olakšamo život i sebi i njima? Iščitala sam mnoštvo tekstova o tome, evo šta kažu psiholozi:
Budući da svaki odnos pretpostavlja ravnopravnost dvije strane, činjenica da samoživa osoba smatra sebe superiornijom u odnosu na drugu osobu, ne ostavlja mnogo mogućnosti. Ipak, možda vrijedi pokušati sa sledeća 4 savjeta:
1. Postavljanje jasnih granica bez kritike i osude
Samoživa osoba će vam postavljati brojne zahtjeve (da je negdje odvezete, da joj nešto uradite, da joj nešto donesete, da otkažete svoju obavezu da biste nešto uradili za nju, itd.), ali vi NE MORATE da joj te zahtjeve ispunite. Recite joj jasno da to ne možete da uradite, ali bez kritike i bilo kakve osude. Možete samo da kažete: Voljela bih da mogu da ti to uradim, ali na žalost imam drugu obavezu i ne mogu. Jako mi je žao. Ponekad je sama vaša potvrda da ste čuli njihovu želju i da ste hipotetički bili voljni da je ispunite, dovoljna da zadovolji njihov preosjetljivi ego. Da, moguće je da vam krv proključa zbog njihovih nerealnih i drskih želja, ali biće vam od pomoći da shvatite da ispod svega toga leži samo njihov užasan osjećaj neadekvatnosti.
2. Svakoga tretirajte na isti način
Ne pravite bilo kakve izuzetke za samožive (pogotovo ako se radi o djeci), jer time samo hranite njihovo uvjerenje da su posebni i superiorni u odnosu na druge. Osim toga, razvijate u drugima osjećaj ogorčenosti prema privilegovanom. Budite jednaki prema svima.
3. Imajte saosjećanja prema njima
Da, ponekad je to zaista teško, ali sjetite se uvijek da sve to potiče od njihovog niskog samopoštovanja i osjećanja da nisu dovoljno dobri. Naravno, to ne znači da treba da im dozvolite da se prema vama ponašaju neadekvatno i sa visine, samo treba da imate na umu da su i njihovi životi i odnosi vrlo jadni i nesrećni.
4. Zapamtite da je to sve što možete učiniti za njih
Ljudi mogu promijeniti samo sebe. Možete pokušati da im pomognete tako što ćete postaviti jasne granice, ne praviti izuzetke zbog njih i imati saosjećanja, ali vi ih ne možete promijeniti. Pokušate zato da budete što jasniji prema njima i da razumijete da oni to ne rade da bi vas naljutili. Možda vam zbog toga bude bar malo lakše!
Da li ste neko ko se lako i brzo uvrijedi? Neko ko često pomisli da neko drugi baš njega ne gotivi, ne podnosi, želi da mu napakosti, radi mu o glavi? Da li ste uvjereni da drugi ljudi često razmišljaju o vama? Da li vam se čini da, nekako, uvijek vi najgore prođete (dobijete najgori sto, najmanju porciju, najlošije mjesto, itd) i to zato što nekome niste simpatični?
Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja DA, imam jednu lošu i jednu dobru vijest za vas. Loša je da ste se prilično duboko zakopali u programe i misli koje su vas dovele tu gdje ste trenutno. Dobra je da se iz te rupe, budući da ste sami kopali, možete sami i izvaditi! Trebaće vam naravno i vremena i strpljenja, al' ponajviše vjere da to možete za sebe uraditi. Uslov je takođe da to i želite, jer iako je rupa, topla je i poznata, pa vam može i dalje služiti kao skrovište od života!
Kako iz rupe?
Napišite na listu papira sve ono zbog čega se najčešće uvrijedite: neko (napišite konkretno ko) ne cijeni vaše mišljenje, rad, predlog, trud, itd.; neko vam se obraća bez poštovanja, ne sluša vas i ne uvažava; neko vam namjerno govori ili radi upravo ono što vas nervira ili uznemirava; nastavite sami...
Napišite na drugom listu papira kako bi ta osoba/e, u stvari, trebalo da se ponaša/ju prema vama, šta da rade i šta da vam govore da se vi više ne biste osjećali uvrijeđeno i povređeno.
A onda dobro razmislite o tome da li imate prava da od bilo koga zahtjevate da se ponaša na određeni način. Da li neko ima prava da od vas zahtjeva da se ponašate onako kako to nekome drugome odgovara? Istina je da ni vi ni drugi nemate to pravo. Istina je da svako ima pravo da se ponaša onako kako on smatra da treba (i to je vjerovatno najbolje što zna i umije). Sada možete da pocijepate (ili spalite) ovaj drugi list papira, jer od njega vam nema nikakve vajde. Odrecite se, jednom za svagda, svih tih svojih nerealnih i nepotrebnih očekivanja o tome šta drugi treba da rade i kako da se prama vama ponašaju. I istinski, zarad svog duševnog mira, prihvatite činjenicu da vam NIKO, ama baš niko, ništa nije dužan.
Uzmite sada prvi list i dobro ga proučite. Pokušajte da odgovorite na samo jedno pitanje (znam da nije lako): zašto ste ODABRALI da upravo to mislite? Da vas neko ne gotivi, da vas namjerno tako loše tretira, da ste baksuz, da uvijek najgore prođete... Mogli ste da odaberete mnoštvo drugih misli, a vi ste odabrali baš takve. Sad možete da kopate dublje. Slobodno. Unutar sebe i svojih dubokih uvjerenja. Ko o vama ima tako loše mišljenje? Vi ili neko drugi? Kako vi uopšte možete znati šta neko o vama misli (uzgred budi rečeno, najvjerovatnije uopšte i ne misli, jer se, kao i vi, bavi sobom)? Zašto ste odabrali da baš tako MISLITE? I kako se zbog toga OSJEĆATE? Vjerujem ne sjajno, već loše, zabrinuto, nesrećno, možda bijesno, tužno, neadekvatno, manje vrijedno, potcijenjeno...(napišite i to na istom listu papira).
Sada bi već trebalo da ste u stanju i da napišete kako se vi ponašate u situacijama kada se osjećate onako kako ste gore napisali. Da li se povlačite, zaplačete, vičete, svađate, začutite, ne govorite, lupate vratima, progutate svoj bijes u sebi? Šta je konačni rezultat koji dobijete? Da li ste njime zadovoljni ili želite to da promijenite?
Ako je odgovor na poslednje pitanje DA, onda morate biti spremni da identifikovane misli sa papira ZAMIJENITE drugim mislima (da to su samo rečenice u vašoj glavi). Neka za početak budu što neutralnije. Umjesto, ovaj o meni vjerovatno misli sve najgore neka bude ovaj o meni vjerovatno ne razmišlja. Umjesto, ovo mi namjerno radi da me iznervira, ovo radi jer njemu tako odgovara (a ako meni to ne odgovara reći ću mu to jasno).
Biće posla za vas, naravno. Naoružajte se strpljenjem i upornošću. Što ste duže kopali da dospijete dole, to će vam trebati više vremena da izađete iz rupe! Ali vrijediće truda, vjerujte. Osjećaćete se potpuno drugačije, ponašaćete se takođe drugačije. Život izvan rupe će vas očarati!
Dok god vjerujemo da nam emocije izazivaju drugi ljudi ili događaji, znači da nismo spremni da preuzmemo odgovornost za sebe. Istina je da nam emocije izazivaju naše misli o nekome ili nečemu, a dokaz za to je činjenica da emocija nema kada nema misli (kada o nekome uopšte ne razmišljamo, ništa ni ne osjećamo prema toj osobi).
Zato je jedno od ključnih pitanja koje sebi treba da postavimo kada se suočimo sa neželjenom ili neugodnom emocijom - zašto sam izabrao da upravo ovo osjećam? Odnosno, koja je to misao (rečenica u mojoj glavi), koja mi je izazvala ovo osjećanje? Ako uspijem da je prepoznam i osvijestim, moći ću vjerovatno i da je zamjenim nekom koja mi više odgovara, odnosno koja mi je od veće koristi za ono što želim da postignem ili što želim da postanem.
Ovo nipošto ne znači da ćemo uvijek želiti da osjećamo samo pozitivna, ugodna osjećanja. Jer, interesantno je, neka od najpoželjnijih i najkorisnijih osjećanja, uopšte nisu ugodna. Biti ODVAŽAN, ISTRAJAN, ODLUČAN, neko ko PRIHVATA ono na šta ne može uticati i spreman je da se odrekne udobnosti i sigurnosti, nije ni lako ni pretjerano ugodno i udobno. Ipak, svjesni smo da bez toga ne možemo ostvariti ono do čega nam je stvarno stalo.
S druge strane, postoje emocije koje su potpuno beskorisne, pa čak i vrlo štetne, a kojima se rado prepuštamo, zavedni njihovom prividnom "opravdanošću". Tako biramo da budemo bijesni, uvrijeđeni, zabrinuti, sumnjičavi, zbunjeni (ne znam šta želim, ne znam šta mislim itd.), iako su te emocije neugodne i nema od njih nikakve vajde. Zato zastanimo i otkrijmo rečenicu koja nam se vrti u glavi i tjera nas da se tako osjećamo (Šta nas je stvarno naljutilo? Zbog koje svoje misli smo se uvijedili? Koji scenario u glavi nas je zabrinuo? Koje loše iskustvo nas tjera na sumnju? Sa čime nisam spreman da se suočim pa bježim u zbunjenost?)
Takođe bi bilo interesantno da osvijestimo koje su to tri emocije koje najčešće osjećamo, jer bismo onda mogli da se potrudimo i izaberemo one koje će nam pomoći da stignemo tamo gdje smo krenuli!
Umjesto da brinemo oko toga šta treba da radimo u životu, bilo bi mnogo svrsishodnije i korisnije da se pitamo i razmišljamo o tome kakvi želimo da budemo. Kada bismo jasno znali kakve kvalitete želimo da razvijemo u sebi i tome se predano posvetili, postalo bi potpuno nevažno čime se bavimo i šta radimo.
Ako nam je želja da budemo stabilne i duhovno i mentalno snažne ličnosti, onda treba da obratimo pažnju na sledećih 13 stvari koje takve osobe nikada ne rade (Amy Morin je o tome napisala knjigu) i izbacimo ih, u najvećoj mogućoj mjeri, iz naših života.
I - Ne traćimo uzalud svoje vrijeme žaleći same sebe! Od samosažaljenja i kukanja zbilja nema ama baš nikakve koristi - i sami ste se u to već bezbroj puta dosad uvjerili.
II - Ne odričimo se svoje snage i moći da upravljamo svojim životom! Ne dajmo to pravo nikome drugom time što ćemo odgovornost prebaciti na njega (iako se čini da je tako lakše)!
III - Ne bježimo i ne plašimo se promjene, već joj idimo u susret! Ko zna šta nam dobro donosi, iako tako ne mora da izgleda na prvi pogled.
IV - Ne bavimo se stvarima koje nisu pod našom kontrolom, usmjerimo svu svoju snagu i sposobnosti na ono što jeste!
V - Ne pokušavajmo da se dopadnemo svima, to je nemoguće, a nije ni potrebno, ni poželjno. Ako se svima sviđate, znači da niste svoji i nečiji, već tuđi i ničiji.
VI - Ne plašimo se da promišljeno rizikujemo, jer samo iskorakom u nepoznato, možemo spoznati kvalitete za koje nismo ni znali da imamo!
VII - Ne bavimo se prošlošću, u njoj nema više ničega što nam je potrebno, a što već nismo otkrili.
VIII - Probajmo da ne pravimo iste greške tako što ćemo ih postati svijesni.
IX - Ne zavidimo drugima na uspjehu, već se iskreno radujmo i to ne samo zbog njih, već i zbog nas samih. Tuđi uspjeh ne umanjuje, već, naprotiv, povećava i vaše šanse da uspijete.
X - Ne odustajmo nakon prvog, pa čak ni petog, neuspjeha. Neuspjeh je važna lekcija i treba je sa zahvalnošću prihvatiti, a ne zbog nje očajavati.
XI - Ne plašimo se samoće. Vrijeme provedeno sa samim sobom neprocjenjivo je za našu samospoznaju i razvoj.
XII - Ne zanosimo se time da nam svijet i bilo ko išta duguje! Svijest da nam niko ništa nije dužan oslobađa nas i čini jačim i samosvjesnijim.
XIII - Ne očekujmo da rezultati dođu odmah, budimo strpljivi i naučimo da čekamo. Period čekanja često je upravo najvažniji i najdragocjeniji period koji ćemo doživjeti.
Gledala sam odlično predavanje dr Gabora Mate o današnjoj kulturu u kojoj odgajamo svoju djecu i zbog čega je to danas daleko teže nego prije 50 godina. Njegova osnovna teza (razrađena u knjizi Hold on to your kids: Why Parents Need to Matter More Than Peers) je da današnja kultura ne daje gotovo nikakvu podršku roditeljima u odnosu na prethodne kulture kada su im u podizanju djece pomagale druge odrasle osobe, poput njihovih roditelja, rodbine, komšiluka, nastavnika...
Djeca su danas, naprosto gurnuta u ruke svojih vršnjaka, sa kojima provode najviše vremena (i u školi ali i kod kuće i u slobodnim aktivnostima), a što roditelji često čak i podstiču, uvjereni da tako razvijaju samostalnost i bolje socijalne vještine svoje djece. Iako ni on ne spori da je djeci potrebno i društvo njihovih vršnjaka, dr Gabor smatra da odsustvo roditelja i drugih bliskih odraslih osoba iz života djece (u smislu njihove stvarne prisutnosti i bliskosti), djeci onemogućava da zadovolje svoju najvažniju potrebu za emotivnim vezivanjem (attachment) sa odraslima, a što je opet jedini kontekst u kome mogu da pravilno sazrijevaju.
Umjesto toga, djeca tu svoju potrebu za vezivanjem okreću prema drugoj djeci (vršnjacima) sa kojima provode najviše vremena (a dali smo im i tehnička sredstva da ta komunikacija bude praktično neprekidna), a pošto je nemoguće biti vezan istovremeno i za roditelje i za vršnjake, djeca odbacuju roditelje. Roditelji gube autoritet kod djece, djeca ih odbacuju kao učitelje, kao modele, kao usmjerivače, kao nekoga ko im može pružiti pomoć i podršku kad im je ona najpotrebnija.
Da bi roditelji mogli bilo čemu da nauče svoju djecu, potrebno je da djeca žele da provode vrijeme sa njima, da ih čuju, da se osjećaju prihvaćeno i valorizovano. To je moguće samo ukoliko roditelji vode računa i jačaju svoje veze (emotivne, duhovne, fizičke u smislu zagrljaja i dodira) sa djecom. Oni bi, takođe, trebalo da se pobrinu da kreiraju za svoje dijete zajednicu drugih odraslih osoba koje će im u tome pomoći (tetka, trener, komšija, rođak).
U protivnom, djeca, prepuštena sama sebi i svojim drugarima, sve to pokušavaju da pronađu u drugoj djeci, koja i sama nezrela, ne mogu adekvatno da odgovore ovom zadatku. Djeca se vezuju za drugu djecu, pronalaze modele u svojim vršnjacima, oponašaju vršnjake, usvajaju vrijednosti svojih vršnjaka, razvijaju izuzetno jaku lojalnost prema vršnjačkoj grupi, a isključuju potpuno svijet odraslih. Naravno, lukrativni svijet industrije zabave i svih oblika konzumerizma nalazi u njima idealne potrošače svega i svačega. Posljedice mogu biti vrlo ozbiljne na emotivnom i psihološkom planu, jer druga djeca im jednostavno ne mogu pružiti potrebno vođstvo i sigurnost. Djeca se emotivno "gase", isključuju svoje emocije, postaju depresivni, nesigurni, žrtve ili, pak, zlostavljači i agresivci.
Roditelji moraju da se potrude i da ponovo "preuzmu" svoju djecu, kaže dr Gabor Mate, tako što će:
1. sa svojim djetetom ostvariti emotivan i prisan kontakt oči-u-oči iz koga će dijete moći pročitati koliko im znači,
2. pronaći način da svakoga puta kada su sa djetetom pokažu svoje zadovoljstvo i očaranost time što postoji i to baš takvo kakvo je (nekim gestom, toplinom pogleda, malim ritualom)
3. osvijestiti da se nezavisan postaje tako što se prethodno bude zavisan od svojih roditelja i ne plašiti se te zavisnosti svoje djece od njih, nego je smatrati normalnom i poželjnom (priroda će se postarati da dijete postane nezavisno),
4. biti djetetov kompas i vodič (što ih više usmjeravamo u vremenu i prostoru, u vezi sa ljudima, događajima, značenjima i okolnostima, to će više željeti da budu sa nama).
Radi se o jednoj od ključnih vještina u životu!
Što je ranije razvijemo, to od nje imamo više koristi u skoro svim oblastima života. Samodisciplina nam garantuje bolje i zdravije prehrambene navike, bolju fizičku kondiciju, lakše odvikavanje od loših navika, više produktivnosti i kreativnosti, bolje odnose sa drugima, bolje finansijske navike, itd. Ne vjerujem da postoji iko ko ne bi želio da bude bar malo samodisciplinovaniji, samo što često ne znamo odakle da počnemo.
Evo nekih smjernica koje daje Leo Barbuta (zenhabits):
- krenuti od malih koraka: toliko malih da ih ne možemo odbiti (ako želimo da počnemo sa meditacijom - krenimo sa 2 minuta, ako želimo da se riješimo nepotrebnih stvari - krenimo sa 5 stvari kojih ćemo se riješiti). Malo po malo, naokon određenog vremena, steći ćemo dovoljno samopouzdanja da povećamo vrijeme provedeno u određenoj aktivnosti u kojoj želimo da povećamo samodisciplinu.
- vježbati da otrpimo neugodnost: umjesto da neugodnost izbjegavamo odlučujemo da je jednostavno istrpimo zakratko (2 minuta za početak). Vidjećemo da se nam se ništa strašno neće dogoditi, a naša sposobnost da se suočavamo i prevazilazimo svoj strah od neugodnosti vremenom će se povećavati. Kad drugi budu bježali i izbjegavali, mi ćemo uraditi ono što smo odlučili da treba da uradimo!
- osvijestiti svoje nagone/potrebe: kada treba da uradimo nešto što je neugodno (vježbamo, radimo na izvještaju, sjedimo mirno), osjetićemo snažan nagon/potrebu da odustanemo, izbjegnemo, da zaustavimo neugodu. Umjesto da se prepustimo tom nagonu, postaćemo ga svjesni i nećemo ga slijediti tako što ćemo sebi zabraniti da radimo bilo šta drugo (ne možemo da provjerimo facebook, ne možemo da odemo negdje, itd.).
- fukusirati se na druge: motivacija je često daleko jača kada neko drugi, osim nas samih, ima koristi od toga što radimo. Usmjerimo se na druge kada poželimo da od svega odustanemo. Možda možemo da budemo primjer ili inspiracija svojoj djeci ili drugima, možda ćemo nekome ko ne vjeruje da se može promijeniti dokazati šta se sve može sa samodisciplinom, itd.
- i neuspjeh je pobjeda: umjesto da se obeshrabrimo, kada pokleknemo i zabrljamo, treba da taj neuspjeh vidimo kao pobjedu, jer je on dokaz da smo barem probali. I onda da probamo opet, i opet. Kada uspijemo i to je naravno pobjeda. U stvari, shvatićemo vremenom, da rezultati nisu toliko ni važni koliko je važan proces kojim nastojimo da budemo uvijek bolja verzija samog sebe!
20.
mart 2019.
Kad god je pred nama nešto neugodno, nešto što nam se ne sviđa, ne odgovara nam i nešto što ne želimo da uradimo, majstori smo u tome da to - izbjegnemo! Naš mozak nam je od velike pomoći u tome, tako da ga slobodno možemo prije nazvati "mašinom za izbjegavanje", nego "mašinom za razmišljanje".
Tako ćemo, umjesto da odmah obavimo neugodan razgovor sa bliskom osobom i konačno postavimo jasne granice za ponašanje koje više nismo spremni da trpimo, najvjerovatnije tražiti idealan trenutak za to i samo pogoršavati naše odnose (u međuvremenu). Ili ćemo, umjesto da sjednemo i uradimo TO, otvoriti facebook, pregledati e-mailove, pročitati nešto zanimljivo.
Djeca će naći milion kreativnih načina da izbjegnu vježbanje za kontrolni zadatak, majka će naći još i više izgovora zbog kojih ne može da uvede zdravije prehrambene navike u svoju porodicu, otac će odlagati pozivanje majstora dok ne dođe do veće havarije u kući.
Ipak, svi smo, takođe, svjesni da izbjegavanje i odlaganje neugodnosti, iste ne samo da ne rješava, nego ih, naprotiv, čini sve neugodnijim i sve neodložnijim. Sa njima se, najčešće, ipak moramo suočiti i to najčešće upravo u najgorem trenutku.
Zato predlažem da počnemo da vježbamo jednu novu disciplinu - SUOČAVANJE SA SVIME i to smišljeno i sistematično. Krenemo polako, sa nekim bezazlenijim stvarima sa liste neugodnih.
Prvi korak je da se, u toku dana, zapitamo: Šta ja sada radim? Ako je odgovor: visim na face-u, provjeravam po stoti put e-mail, listam portale..., slijedi novo pitanje: Šta je to što trenutno izbjegavam da uradim? Budite iskreni prema sebi, jer sasvim sigurno tačno znate šta je to što odlažete, a znate da bi trebalo da uradite.
Onda zastanite i suočite se sa tim neugodnim osjećanjem, bilo da se radi o strahu šta će neko da pomisli o vama i kako će neko da reaguje, bilo da se radi o tome da mislite da niste sposobni ili dovoljno nekakvi da to uradite. Da li je taj strah zaista toliko strašan? Da li je ta neugodnost baš toliko neprihvatljiva? Uvjerićete se da, uglavnom, NIJE.
Konačno, uradite upravo ono što toliko odlažete - ništa strašno se neće dogoditi, a vi ćete se znatno bolje osjećati, jer ćete iz glave izbaciti nešto što vas, na podsvjesnom nivou, i te kako muči, a da niste ni svjesni! Čak i da doživite nešto neprijatno, ružno, šta onda, činjenica da ste uradili nešto, umjesto da ste to izbjegli da uradite, donijeće vam satisfakciju.
Vježbanjem se postaje majstor - to važi i za ovu disciplinu! Krenite polako, vježbajte svakodnevno i bićete sve vještiji i spremniji da prihvatite život onakav kakav on i jeste - uzbudljiva škola u kojoj je stvarno glupo bježati sa časova!
