Kakvo bi to olakšanje bilo za svakog od nas! Kada bismo samo sebi dozvolili mogućnost da barem ponekad ne budemo u pravu!
Znam da je teško, skoro pa nemoguće (meni :), ali vrijedilo bi pokušati! To bi, prije svega, značilo da druge ljude stvarno slušamo, a ne da samo (ne)strpljivo i(li) (ne)zainteresovano čekamo da oni završe svoje, pa da im onda mi kažemo SVOJE. Možda bismo tada čuli i nešto novo, možda čak i naučili nešto.
To ne bi nužno značilo ni da se slažemo sa tom drugom osobom, značilo bi samo da se odričemo potrebe da budemo u pravu i da to nekome dokazujemo. Vjerovatno bi trebalo samo da saslušamo i ne damo nikakav svoj sud o tome što nam je upravo rečeno. Damo drugima slobodu da misle šta god hoće, pa i to da su oni u pravu. A mi samo slušamo, mrtvi-'ladni, mirni i raspoloženi, iako mislimo potpuno suprotno.
Druga osoba bi vjerovatno pomislila da smo, konačno, shvatili da je ona u pravu i ne bi više morala ni u šta da nas ubjeđuje - to bi bio spas za oboje!
A kako bi onda dolazilo do razmjene mišljenja? Upravo tako - mirno i bez ubjeđivanja, bez potrebe da se napadaš il' braniš, samo mirno kažeš šta ti misliš i onda isto tako mirno saslušaš drugo mišljenje. Otvorili bismo tako nove nivoe međusobnih odnosa i komunikacije.
Nema komentara:
Objavi komentar