Znam da vam svi gurui, influenceri, motivatori, marketinški slogani i mediji govore o tome koliko ste posebni i kako posjedujete izuzetnu nadarenost za nešto (doduše na vama je teret otkrivanja tog dara). Za neke od vas (otprilike 1%) to i jeste tako. Za ostatak nas od otprilike 99 %, to jednostavno nije istina. To nam pokazuje i Gausova kriva.
Većina nas je u sredini i naprosto smo prosječni u svim oblastima života. To ne znači da smo svi isti, da nemamo kvaliteta i bilo kakvih talenata, već jednostavno znači da ni u čemu nismo izuzetni! I to je OK! Uzgred budi rečeno, kada bismo svi bili izuzetni, šta bi tu onda bilo izuzetno?
Problem je u tome što smo danas toliko izloženi svakodnevnim rafalima informacija o nečijoj izuzetnosti (negativnog ili pozitivnog predznaka), da se sami sebi činimo potpuno nebitnim i beznačajnim. Prosječnost sve više počinje da nam izgleda kao najgora mana i najstrašnija noćna mora. Sve izgleda bolje od toga da budemo osrednji u bilo čemu!
A šta ako to samo znači da smo potpuno NORMALNI? I da je sa nama sve savršeno u redu? To ne znači da prosječnost treba da nam bude vrhovni cilj u životu, jer suština jeste u tome da se maksimalno trudimo da budemo što bolja verzija sebe (od broja i intenziteta tih pokušaja zavisiće i naše osjećanje ispunjenosti i zadovoljstva svojim životom).
To samo znači da ćemo, nakon mnogih, manje ili više, uspješnih pokušaja i doživljenih neuspjeha, prihvatiti svoju osrednjost i prosječnost kao sasvim zadovoljavajući rezultat. A u međuvremenu ćemo biti oslobođeni nerealnih očekivanja i presije da budemo posebni i izuzetni i živjeti život mjereći se daleko zdravijim mjerilima: dubinom naših odnosa sa bliskim osobama, tragom koji ostavljamo u životima drugih ljudi i osjećanjima koja gajimo prema svemu što nas okružuje!
Nema komentara:
Objavi komentar