Jutros rano čula sam cvrkut ptičica. Zastala sam zapanjeno i provjerila da ne dolazi iz mog kompjutera sa koga često slušam laganu muziku u kojoj ponekad zapjeva i neka ptičica. Onda sam se sjetila da nemam internet već dva dana. I tek tada razvukla usne u osmjeh. Eto zašto je to dobro! Da ga imam, vjerovatno nikad ne bih ni saznala da ptičice mogu tako divno da pjevaju i u sred velikog, bučnog, pretrpanog i kamenom i betonom okovanog grada. A parka nigdje u blizini. Pa ni čestitog drveta, ako ne računamo ono što raste u saksijama na balkonima.
Veliki grad definitivno nije za mene. Čak ni manji grad nije moje omiljeno mjesto za život, iako sam, na žalost, već dugo u njemu. Naravno da ima svojih prednosti zbog sadržaja koje nudi, ipak, da nisam vezana poslom, mislim da bih se odmah odselila (što ne znači ni da neću).
Priroda me zove, priroda mi treba kao hljeb nas nasušni, shvatila sam to odavno i trudim se da joj budem što bliže, kad god to mogu. Ali, to mi nije dovoljno, jedva da izdržavam kao na vještačkom disanju. Parkovi mi ništa ne znače, više mi liče na kaveze za biljke, nego na bilo šta drugo, iako sam svjesna da bismo bez njih u gradu svi potpuno "prolupali".
A tek sada, kada polako počinje da hvata NEIZDRŽ - to predivno i luckasto osjećanje koje te u proljeće obuzima kao opijenost nekim opasno dobrim vinom. Pa ne možeš da sjediš, jer noge same ispod stola igraju! Pa ne možeš ništa da radiš, jer ti se kao djetetu glupira! Pa ne možeš ni da odmaraš, jer nikakvog umora više ne osjećaš!
Zato me ništa ne pitajte i ništa od mene ozbiljno ne očekujte! Cvrcnuta sam od prvih proljećnih sokova, sama se saplićem, a ne znam ni gdje idem. Znam samo da tamo sigurno stižem!
Nema komentara:
Objavi komentar