Fokus ne treba da nam bude na POSLUŠNOSTI djeteta (ni u kući ni u školi), već prije na tome da mu stvorimo uslove u kojima će ono bez straha od kazne ili osude moći da SLOBODNO izrazi svoju volju (to ne znači da nema granica i da ćemo mu u svemu povlađivati, naprotiv), u kojima će naučiti da sluša svoj UNUTRAŠNJI GLAS (baš zbog toga što su nas od toga odučili), prepozna SVOJE POTREBE i nađe način kako da ih zadovolji.
Pročitala sam negdje na netu da su dobra i poslušna djeca ta koja, kasnije u životu, pune psihijatrijske ordinacije i najžešće osjećaju „krizu srednjih godina“ zbog osjećaja neispunjenosti i promašenosti u životu.
Kao majka, osjećala sam se kao da me je neko polio kantom hladne vode. Dijete u meni, znalo je da je to tačno.
To nipošto ne znači da ću sada krenuti da ohrabrujem neposlušnost i loše ponašanje i postupke djece. Ne, ja vas samo pozivam da, kao roditelj ili vaspitač, postavite sebi nekoliko ključnih pitanja, poput onih koje postavlja dr Shefali u svojoj izvanrednoj knjizi "Probuđena porodica".
Prvo, šta za vas znači DOBRO dijete? Da li je to dijete sa kojim je VAMA dobro?
Koje vas ne izaziva, ne pravi vam probleme, sluša vas i kao mali vojnik izvršava sve vaše naredbe i zadatke? Poslušno je, vrijedno, sposobno da sjedi mirno i obraća pažnju na to što mu govorite. Ne suprostavlja se VAŠIM viđenjima stvari i VAŠIM dubokim uvjerenjima (kojih, uzgred budi rečeno, najčešće ni vi niste svjesni). Ukratko, radi šta mu se kaže i ne pruža preveliki otpor. Uz par vještih ucjena ili nagrada uspijevate da ga usmjeravate i „menadžerišete“ bez većih problema. Naravno, to je sve za njegovo najviše dobro i to radite iz najveće LJUBAVI prema njemu, to niko i ne spori.
Šta bi onda bilo NEVALJALO dijete?
Naravno, sve suprotno gore rečenom - dijete sa kojim VAMA nije dobro, jer vas stalno „prisiljava“ da na njega vičete, da ga kažnjavate, da mu nešto zabranjujete. Dijete koje je hiperaktivno, nije skoncentrisano na ono što mu govorite, koje je preglasno, izazivački nastrojeno. Ukratko, dijete koje radi šta se NJEMU radi, bori se za sebe i stalno vam pruža otpor. To je dijete koje ne uspijevate da „utjerate u red“, na šta vam redovno ukazuju svi oko vas (i vaspitači i rodbina i prijatelji), a to vas dodatno čini frustriranim i nezadovoljnim sobom i svojim roditeljskim sposobnostima.
Zapitajmo se, takođe, ali iskreno samo za sebe - da li smo fer prema svojoj djeci ili smo skloni da na njih primjenjujemo duple standarde (na to nas „nevaljala“ djeca uvijek drsko podsjete)? Najčešće se, iz prevelikog STRAHA da će naša djeca potpuno propasti u životu, ako ne budu zadovoljila sve društvene, strogo utvrđene kriterije „dobrog“ djeteta, pretvaramo u njihove najstrože i najnepravednije kritičare.
Ako dijete zaboravi da napiše zadaću ili nauči pjesmicu, hvata nas panika da će trajno postati NEODGOVORNO i LIJENO i izderemo se na njega (ili ga, pak, izgrdimo tako suptilno da bi možda bilo bolje da smo se izderali). Za sebe ćemo, međutim, naći hiljadu opravdanja kad zaboravimo nešto da uradimo - nismo stigli, bili smo pod stresom, imali smo punu glavu važnijih stvari itd.
Kada na vrijeme ne uplatimo ratu kredita, ili dobijemo kaznu za prekršaj u saobraćaju, lako ćemo naći hiljadu opravdanja za svoje „neprihvatljivo“ ponašanje (vjerovatno nam čak neće ni doći do mozga da se radi o neprihvatljivom ponašanju). Ipak, kada dijete zakasni ili ne stigne da uradi neki školski zadatak, kada dobije ukor ili opomenu, ni jedno od opravdanja mu neće biti od pomoći pred našim „opravdanim“ gnijevom i osudom, jer za Boga miloga, to je siguran znak da je krenulo pogrešnim putem i da mu nema spasa! U glavi nam je, odmah i nepogrešivo, slika narkomana i beskućnika!
Naš pretjerani strah i zabrinutost za dijete, čini od nas te neprijatne, čangrizave i vječito kritičarski raspoložene osobe, koje djeca, i pored najbolje volje i ljubavi koju osjećaju prema nama, ne mogu doživiti kao nekoga ko ih stvarno VOLI i POŠTUJE. Ko ih vidi onakve kakvi oni stvarno jesu, ko čuje šta oni stvarno govore, ko ih voli baš onakve kakvi su.
Što prije iz svojih glava izbacimo odrednice „dobar“ i „nevaljao“ kad se radi o djetetu, prije ćemo moći da osvijestimo prave potrebe djeteta, pitajući se kako mu možemo pomoći da prevaziđe određene teškoće. Ako je djete zaboravno i loše organizovano, ne stiže da obavlja svoje zadatke, možda najprije treba da se pitamo kakve to uslove treba da stvorimo u svom domu da bismo mu pomogli da bude organizovanije. Najvjerovatnije i sami treba da se zapitamo koliko smo MI organizovani i koliko često MI zaboravljamo stvari. Naša djeca su, kao i ostale osobe oko nas, naša ogledala. Osvijestimo to, prije nego se, panično, obrušimo na dijete i njegove „mane“.
Fokus ne treba da nam bude na POSLUŠNOSTI djeteta (ni u kući ni u školi), već prije na tome da mu stvorimo uslove u kojima će ono bez straha od kazne ili osude moći da SLOBODNO izrazi svoju volju (to ne znači da nema granica i da ćemo mu u svemu povlađivati, naprotiv), u kojima će naučiti da sluša svoj UNUTRAŠNJI GLAS (baš zbog toga što su nas od toga odučili), prepozna SVOJE POTREBE i nađe način kako da ih zadovolji. Posebno je važno stvoriti uslove u kojima je djetetu dozvoljeno da pravi GREŠKE i sam nalazi načine kako da ih ispravi, te da govori ISTINU bez straha da će biti osuđeno ili ismijano.
Djetetu treba omogućiti da slijedi svoje SRCE i svoj PUT, iako se nama to uopšte ne dopada i čak i kad nam ruši sve bajkovite snove o tome šta će naš nasljednik/ca biti u životu.
Naš najveći uspijeh bi, umjesto tih bajki, bilo to da pomognemo svom djetetu da bude AUTENTIČNO i SAMOSVJESNO (ne poslušno i utopljeno u masu), sposobno da se SAMOOSTVARI i razvije snagu svog DUHA, a ne da proživi život jureći za spoljašnjim pokazateljima uspjeha i poredeći se stalno sa drugim učesnicima u toj uzaludnoj trci.
Preduslov za ovo je da mi sami, kao roditelji, savladamo svoj ogromni strah od budućnosti za svoje dijete i posvetimo mu se u potpunosti i u sadašnjem trenutku, u kome djeca uglavnom žive i uče život. Ako uspijemo da svoje dijete stvarno VIDIMO, ČUJEMO i damu mu do znanja KOLIKO NAM JE VAŽNO kao osoba, bez obzira na njegovo ponašanje, poštedićemo sebe mnogih mučnih časova nepotrebnog „menadžerisanja“ i „popravljanja“.
