Zašto roditelji treba da budu važniji od vršnjaka?

Gledala sam odlično predavanje dr Gabora Mate o današnjoj kulturu u kojoj odgajamo svoju djecu i zbog čega je to danas daleko teže nego prije 50 godina. Njegova osnovna teza (razrađena u knjizi Hold on to your kids: Why Parents Need to Matter More Than Peers) je da današnja kultura ne daje gotovo nikakvu podršku roditeljima u odnosu na prethodne kulture kada su im u podizanju djece pomagale druge odrasle osobe, poput njihovih roditelja, rodbine, komšiluka, nastavnika...

Djeca su danas, naprosto gurnuta u ruke svojih vršnjaka, sa kojima provode najviše vremena (i u školi ali i kod kuće i u slobodnim aktivnostima), a što roditelji često čak i podstiču, uvjereni da tako razvijaju samostalnost i bolje socijalne vještine svoje djece. Iako ni on ne spori da je djeci potrebno i društvo njihovih vršnjaka, dr Gabor smatra da odsustvo roditelja i drugih bliskih odraslih osoba iz života djece (u smislu njihove stvarne prisutnosti i bliskosti), djeci onemogućava da zadovolje svoju najvažniju potrebu za emotivnim vezivanjem (attachment) sa odraslima, a što je opet jedini kontekst u kome mogu da pravilno sazrijevaju.

Umjesto toga, djeca tu svoju potrebu za vezivanjem okreću prema drugoj djeci (vršnjacima) sa kojima provode najviše vremena (a dali smo im i tehnička sredstva da ta komunikacija bude praktično neprekidna), a pošto je nemoguće biti vezan istovremeno i za roditelje i za vršnjake, djeca odbacuju roditelje. Roditelji gube autoritet kod djece, djeca ih odbacuju kao učitelje, kao modele, kao usmjerivače, kao nekoga ko im može pružiti pomoć i podršku kad im je ona najpotrebnija.

Da bi roditelji mogli bilo čemu da nauče svoju djecu, potrebno je da djeca žele da provode vrijeme sa njima, da ih čuju, da se osjećaju prihvaćeno i valorizovano. To je moguće samo ukoliko roditelji vode računa i jačaju svoje veze (emotivne, duhovne, fizičke u smislu zagrljaja i dodira) sa djecom. Oni bi, takođe, trebalo da se pobrinu da kreiraju za svoje dijete zajednicu drugih odraslih osoba koje će im u tome pomoći (tetka, trener, komšija, rođak).

U protivnom, djeca, prepuštena sama sebi i svojim drugarima, sve to pokušavaju da pronađu u drugoj djeci, koja i sama nezrela, ne mogu adekvatno da odgovore ovom zadatku. Djeca se vezuju za drugu djecu, pronalaze modele u svojim vršnjacima, oponašaju vršnjake, usvajaju vrijednosti svojih vršnjaka, razvijaju izuzetno jaku lojalnost prema vršnjačkoj grupi, a isključuju potpuno svijet odraslih. Naravno, lukrativni svijet industrije zabave i svih oblika konzumerizma nalazi u njima idealne potrošače svega i svačega. Posljedice mogu biti vrlo ozbiljne na emotivnom i psihološkom planu, jer druga djeca im jednostavno ne mogu pružiti potrebno vođstvo i sigurnost. Djeca se emotivno "gase", isključuju svoje emocije, postaju depresivni, nesigurni, žrtve ili, pak, zlostavljači i agresivci.

Roditelji moraju da se potrude i da ponovo "preuzmu" svoju djecu, kaže dr Gabor Mate, tako što će:

1. sa svojim djetetom ostvariti emotivan i prisan kontakt oči-u-oči iz koga će dijete moći pročitati koliko im znači,
2. pronaći način da svakoga puta kada su sa djetetom pokažu svoje zadovoljstvo i očaranost time što postoji i to baš takvo kakvo je (nekim gestom, toplinom pogleda, malim ritualom)
3. osvijestiti da se nezavisan postaje tako što se prethodno bude zavisan od svojih roditelja i ne plašiti se te zavisnosti svoje djece od njih, nego je smatrati normalnom i poželjnom (priroda će se postarati da dijete postane nezavisno),
4. biti djetetov kompas i vodič (što ih više usmjeravamo u vremenu i prostoru, u vezi sa ljudima, događajima, značenjima i okolnostima, to će više željeti da budu sa nama).