Sjedim na trgu i posmatram ljude koji prolaze. Čini mi se da cijeli svijet defiluje ispred mene. Nema odakle ih nema, sve rase, sve dobi, svi tipovi, sve grupe i podgrupe... Nasmješeni, namrgođeni, radosni, tužni, nesrećni, utučeni, zaljubljeni, ostavljeni, poniženi, arogantni, bolni i puni energije...
A svi od istog štofa! Razlikuju se samo po dezenu i kroju. Služe istoj svrsi. Osjećaju ista osjećanja. Misle iste misli na različitim jezicima. I problemi su im od iste vrste, razlikuje se samo to koga će kad šta strefit' u životu.
E da, i svi misle da su posebni i različiti od svih drugih. Što i jeste istina, na tom nivou razlika u dezenu i kroju. Što se tiče nivoa štofa - tu razlike nema, naravno. Ali je malo ljudi toga svjesno. I zato imaju problema sa drugim ljudima i uopšte odnosima. Nemaju razumijevanja ni empatije ni za sebe, a kamoli za one sa različitim dezenom i krojem.
Sjednite i posmatrajte ljude, ali tako da zamislite da je svako to lice vaše lice, da je svaki taj izraz vaš izraz. Čim sam to uradila, moj pogled i osjećaj se promijenio. Ta ogromna masa ljudi na ulicama velikog grada i za mene nesnosna gužva, više mi nije izazivala uobičajena negativna osjećanja (mrzim gužve). Dok sam se probijala kroz masu, zagledala sam se u lica. I svako je bilo zanimljivo. Svako je moglo biti moje.
Shvatila sam da se osmjehujem. Osjećala sam se tako dobro! Kao da mi se svijest o svijetu koji me okružuje nekako proširila i time postala komotnija i udobnija (kao kad konačno razgazimo cipele)! Nadam se da će to stanje potrajati. Provjeriću već sutra u gradskom prevozu :)
Nema komentara:
Objavi komentar