Zadnjih par dana sam nešto neraspoložena. Uhvatila me neka tuga, nostalgija, nedostaju mi moji. Ništa mi se ne mili, ništa mi se ne radi. Ne mogu da se sjetim ama baš ničega što bi moglo da me raspoloži.
Odmah se pale alarmi. Šta nije u redu sa mnom? Zašto se to događa baš sada? Da li ja to postajem depresivna?
A šta ako je to potpuno normalno i prirodno? Šta ako samo treba da osjećam to što osjećam? Budem tužna i neraspoložena. I pustim da me to prođe, I da, naravno, nije mi ama baš ništa. Samo sam "progutala" priču modernog vremena po kojoj nam sve uvijek treba biti super. A ako nije (pošto svima drugim jeste, sudeći po objavama na fejsbuku i instagramu), nešto pod hitno treba preduzeti, popraviti, izliječiti!
Ko nas je i kad slagao da život na ovoj Planeti mora da bude srećan i da je uopšte sreća njegov cilj i smisao? Znamo da nije, uvjerili smo se milion puta da nije, a ipak to želimo i tome se nadamo. Čim nam se desi neka neprijatnost, gledamo kako da je izbjegnemo, gdje da se sakrijemo i osiguramo da nam se to više nikada ne dogodi.
Život je fifti-fifti podjeljen između prijatnog i neprijatnog, pozitivnog i negativnog, bolnog i radosnog, srećnog i tužnog. I to je uvijek bilo tako i uvijek će biti tako. To su pravila igre. Ne vrijedi da ih negiramo. Bitno je da važe za sve. I za bogate i za siromašne. I za zdrave i za bolesne. I za lijepe i za ružne, Nema izuzetaka.
Što to prije prihvatimo, prije ćemo moći da osjetimo stvarnu slobodu i počnemo istinski da živimo. Punim plućima. Zbog čega smo i došli ovdje, uostalom. Zbog iskustava. Raznih. Fifti-fifti iskustava. Ne sakrivajmo se od života. Ne bojmo se neprijatnih osjećanja. Budimo spremni da ih sve proživimo i bićemo najhrabrije, najslobodnije i najsrećnije biće na Planeti.
Nema komentara:
Objavi komentar