Znaš li?

Tek kada nam djeca porastu i kad shvatimo da im više nismo najvažniji i najbitniji u životu (ako sve ide kako treba), postaje nam jasnije zašto su ona uopšte i došla u naš život. Moj sin je uhvatio zadnji voz. Sažalio se na svoju buduću majku. Došao je da me nauči važnim lekcijama, jer sam bila jedna od onih najsamouvjerenijih i najnadobudnijih „štreberki“, koja je stvarno mislila da SVE već zna.

Dok on nije počeo da me propituje i to svakog, ubogog dana.

Znaš li da me uspavaš? Pa ne baš. Moraš ispočetka. Moraš da me laganije i nježnije ljuljaš. Ali i da mi pjevušiš. Ne valja, ne smiješ da budes nervozna jer je upravo počela tvoja omiljena serija. Kuliraj. Ne valja. Ispočetka. Ponavljaćemo sve dok ne naučiš, narednih jedno 5-6 godina. Ne brini, imamo vremena.

Znas li da se igraš sa mnom? Ni to ne znaš. Vidim da si opet nervozna. Glupo ti, a? Dosadilo ti da po ko zna koji put dižes igračku koju ja namjerno bacim? Moraš to da naučiš. Meni je baš zabavno. Zašto stalno misliš na to koliko puta sam je već bacio. Uvijek je prvi put upravo SADA. Zato je tako zabavno. Opet. I opet.

A znaš li da pričaš priču? O, to ti ide malo bolje. Odlično. Uživam da te slušam. Zato ne želim da prestaneš. Nikad. Znam da je kasno i da bi trebalo da zaspim, pa da ti možeš konačno da legneš ispred TV-a i pogledaš neku glupost. Ali večeras mi se baš ne spava. Hajde još malo. Hajde mi bar pjevaj uspavanku. Ili one kamile…ide jedna kamila, ide druga kamila, ide treća kamila, četvrta i peta…

Danas imamo novu lekciju. Ti si umorna od puta i nije ti ni do čega. I ja sam umoran, ali i jako ljut. Jako, jako ljut. Htio sam da ostanem u svojoj sobi i igram se sa kockicama, a ti si me, bez pardona, uzela i ubacila u kola. Onda ste me vozili dva sata. Bilo mi je i muka, pa sam i povraćao. Nisi htjela da sjediš sa mnom pozadi. Znam da si rekla da je i tebi muka kad se vozimo, ali bio sam tako sam i nesrećan. Ti si sjedila sa tatom naprijed. Stalno ste pričali. Eto, zato sam počeo da se derem i zato nisam prestajao dok nismo stigli. Poslije je bilo dobro i igrao sam se sa drugarima, ali sam se svega sjetio kad je bilo vrijeme za spavanje. I zato sam se ponovo derao. Bio sam ljut na tebe, a ti si onda poludila. Pa sam ja bio jos ljući. I tatu sam prvi put vidio ljutog. Lekcija je bila dobra, ali bolna. Shvatili smo svo troje da je takva ljutnja stvarno loša za sve nas. Trudićemo se da se ponovi.

 

 

 

 

Gusjenica ili leptir

Želite nešto, imate cilj, ideju koja vas motiviše, čini da se osjećate živim i punim energije, međutim, čim počnete da razmišljate o tome kako biste je mogli spovesti u djelo, krene poznati "film" u glavi. Javlja se unutrašnji glas koji u trenu pronalazi bar 20 dobrih razloga zbog čega je sve to nemoguće.

Ne brinite, to samo pokazuje da vam mozak radi ispravno i baš onako kako treba (štiti vas od neizvjesnosti i rizika). Sve je u redu sa vama, što ne znači da ćete, budete li slušali taj glas, ikada išta uspjeti da uradite.

U čemu je onda kvaka? U tome da uzmete list papira i pažljivo zapišete sve te misli i razloge zbog kojih vaš mozak misli da nije moguće ostvariti vašu ideju. Ne pokušavajte da se pravite pametni i da samo u sebi (u glavi) identifikujete ove misli, jer vas to nigdje neće odvesti. Ove misli je potrebno "izvaditi" iz vaše glave, da biste mogli da ih bolje osmotrite i sa njima nešto uradite.

A radi se, vjerovali ili ne, o dragocjenim putokazima koji nam pokazuju prepreke koje treba da savladamo, da bismo došli do cilja. Ako na svom putu ne vidite prepreke i pretjerano ste samouvjereni, najvjerovatnije ste odlepršali u zemlju fantazije, a tamo ćete, po svemu sudeći, i ostati.

Što više prepreka vidite (ne znam ovo da uradim, nikad neću skupiti dovoljno para, ne znam prave ljude, nemam potrebne vještine, itd.), bolje je za vas, jer ćete ih, u narednoj fazi, pretvoriti u svoje strategije i planove. Znaćete tačno šta treba da uradite da biste ih prevazišli. 

Bitno je samo da u njih ne povjerujete! Nad svakom tom misli/preprekom dobro se zamislite - da li to činjenica ili samo vaša misao? Imate li dokaz da je činjenica? A ako je ipak samo vaša misao i jasno je da zbog nje neće biti ništa od realizacije vašeg cilja, treba da je zamjenite sa nekom drugom koja će vam donijeti drugačiji rezultat.

Da, znam da zvuči jednostavno i lako, i da, naravno da nije tako. Svaka misao kojoj povjerujete (i svjesno i nesvjesno) proizvešće mnogo dokaza o tome da je baš ona ispravna i istinita i time se dodatno zacementirati u vašoj glavi. To otežava cijelu stvar i udaljava vas od realizacije bilo koje ideje.

Ipak, ako povjerujete da je upravo savladavanje prepreka i upravljanje sopstvenim mislima ono što našem životu daje ljepotu i uzbudljivost, uživaćete u kretanju svojim putem i nećete poželiti da ostanete skrštenih ruku u sigurnoj fotelji, čak i po cijenu da do cilja nikad i ne dođete.

Prevazilaženje prepreka i rješavanje problema jedini su put rasta i razvoja. Na nama je da izaberemo da li ćemo ostati gusjenica ili postati leptir, da li želimo put sigurnosti ili rasta. A oba su OK, zavisi samo šta ko želi od ovog konkretnog života.

Aachen

31. mart 2019.

Delft i Scheveningen

30. mart 2019.

Delft

Scheveningen

 

Ponosan/na na sebe

Biti ponosan na sebe predivno je i poželjno osjećanje! Vjerujem da se svi mogu složiti sa tim. Ako već niste, obavezno se zapitajte zbog čega ste sve ponosni na sebe. Vratite se u prošlost i osvijestite sve svoje pobjede i uspjehe, ma koliko vam se važni ili nevažni činili (ne poredite se sa drugima, to nije potrebno, niti ima smisla, ako znamo da je svako jedinstven i na sopstvenom zadatku u ovom životu). Možete biti ponosni na svoj uspjeh u školi, ili kako ste dobro igrali košarku. Ili ste bili najveće spadalo koje je moglo nasmijati baš svakoga? Možda ste uradili za nekoga nešto zbog čega ste ponosni? Ili ste uspjeli da savladate neki svoj strah koji vas je dugo kočio? Ponosnim nas ne čini ono što smo uradili, već ono šta o tome MISLIMO. Osjetite to divno osjećanje ponovo.

Zatim pogled okrenite u budućnost i razmislite šta bi vas sve moglo učiniti ponosnim u vremenu ispred vas. Zapišite to! Možda vidite sebe sa svojom djecom koja su već odrasla i djeluju vam zadovoljno i dobro u svojoj koži. Možda držite u ruci knjigu koju ste konačno napisali, ili imate predivnu baštu o kojoj ste sanjali. Možda se držite za ruke sa svojim životnim partnerom, a kosa vam je već potpuno sijeda. Ne moraju to biti nikakva postignuća od značaja za čitavo čovječanstvo! Nije potrebno da izmislite lijek protiv raka da biste bili ponosni na sebe. Ako nađete način da svijet oko sebe učinite imalo boljim nego što je bio, imate razloga za ponos.

Samo razmišljanje o onome što bi vas učinilo ponosnim, učiniće da osjetite novu energiju, možda inspiraciju, motiv da se trgnete i krenete u akciju da to i ostvarite. Pokušajte da se zamislite kako ponosno pričate o tome što ste postigli, osjetite taj ponos u glasu, to nadimanje grudi zbog zadovoljstva samim sobom. Nema boljeg stimulansa, nema jačeg vjetra u leđa od onog koji dajemo sami sebi kad su nam misli okrenute ka onome što želimo i na šta bismo bili ponosni da ostvarimo. Iskoristimo to! Pokrenimo svoje unutrašnje snage i imaćemo još više razloga da budemo ponosni!

I da, zapamtite, niko vam ne može oduzeti vaše mišljenje o sebi, i ne treba to da radite zbog nekog drugog, niko drugi ne mora da bude ponosan na vas, samo VI! 

Zvocanje

28. mart 2019.

Živimo sa nekim i ta osoba nam je draga, volimo je, ali nas ujedno neke stvari kod nje nerviraju i često se žalimo, zvocamo, pa onda, vremenom, postanemo frustrirani i nezadovoljni i to dugoročno može ugroziti i sam odnos. Možemo li išta učiniti?

Dopao mi se savjet koji sam negdje pročitala (na žalost, više ne znam gdje) i definitivno ga treba testirati.

Svaka pritužba, žalba na nečije ponašanje, u sebi, u stvari, krije određenu ŽELJU. Dakle, ako se žalim da me neko ne sluša kad pričam, to znači da želim pažnju te osobe, želim da me sluša, želim bolju komunikaciju. Prvi korak je, dakle, u pritužbi prepoznati želju!

Zatim tu želju treba pretvoriti u nekakvo pozitivno PROROČANSTVO, u koje ćemo vjerovati čak i prije nego što se stvarno dogodi (zato i jeste proročanstvo).

Konačno, to proročanstvo treba podijeliti i sa tom drugom osobom, naravno, na mudar i nenapadan način.

"Znam da i ti želiš da više razgovaramo i da se bolje razumijemo! Sigurna sam da ćemo naći vremena samo za nas i naše razgovore koji mi tako nedostaju!"

Ključ je u tome da smo sada fokusirani na ono što želimo da se desi (i to jasno kažemo, bez osude, kritike i presije), a ne na ono što NE ŽELIMO (jer druga osoba to odmah shvati kao napad od kojeg se po automatizmu brani, najčešće ćutanjem i ignorisanjem).

Ne odustajmo ako se proročanstvo odmah ne ispuni, budimo strpljivi i puni vjere! Svakako ćemo se bolje osjećati, a od zvocanja i prigovaranja i tako nema nikakve koristi!

Čekanje

Čekate li i vi nešto? Da se steknu uslovi? Da uradite samo još ovo? Da neko drugi uradi još ovo? Da bude toplije? Da se još malo informišete? Da još malo razmislite? Da pitate nekoga? Da čujete još nečije mišljenje?

Bojim se da se ne radi o čekanju, već o nečem daleko bolnijem i neugodnijem. Radi se o strahovima: od promjene, od neizvjesnosti i od neuspjeha. 

Promjene su uvijek bolne i uvijek će to biti. Ako promjena nije bolna i ako nam ne izaziva to neugodno osjećanje u želucu ili gdje već, znači da nije dovoljna i da nije za nas ni bitna. Količina nervoze koju nam stvara, govori o njenom značaju i važnosti za naš razvoj.

Neizvjesnost je osnovno pravilo igre koju igramo. Kad malo bolje razmisliš, teško da je išta u životu izvjesno i to se nikada neće promijeniti. Samo što mi volimo da zaboravimo na to i lakše nam je da se uljuljkavamo u neke svoje lažne realnosti i logičnosti. Koje su, uzgred budi rečeno, samo naše iluzije, jednako neizvjesne i proizvoljne kao i sve oko nas.

Neuspjeh je neugodan i boli jako. Pitanje je samo sa koje strane ga posmatrati. Sa one u kojoj je najveći i dugoročno najbolniji neuspjeh upravo vječito ČEKANJE ili one u kojoj smo se ODVAŽILI i pali na nos, pa se više ne usuđujemo da ustanemo.

Čekanje je uzaludno i apsolutno promašena tema. Pitajte Godoa, koga su uzaludno čekali, da li je ikada imao namjeru da se pojavi? Naravno da nije! Čekanje je loš izgovor i najveći razlog zbog kojeg se osjećamo promašeno i prazno.

Čekanje može biti dobro samo u slučaju da odlučimo da ga iskoristimo za mirenje sa sobom i prihvatanje sebe i svega oko sebe kao potrebnog i nužnog za naš dalji razvoj. Ali to čekanje, naravno, ne može da traje vječno.

Vrijeme je za djelanje, za pokretanje, za suočavanje sa strahovima, za izlazak iz skrovišta na dnevno svijetlo. U arenu svog života! Pred publiku, pogled drugih, bez obzira na njihovu naklonjenost ili okrutnost.

Svako od nas tačno zna od čega bježi, samo to treba sebi da prizna, a ne da se od sebe krije. I treba da se upravo sa tim suoči! I svako od nas tačno zna šta treba prvo da uradi. Ja ne znam za vas, ali sam sigurna da to nije čekanje!

 

Samoživost

Sigurno svako od nas u svom okruženju ima osobu za koju smatra da je samoživa (u većoj ili manjoj mjeri) i sa kojom ne zna kako da se ponaša, jer kako god da se postavi, ispadne da nije dobro.

Samo prvo da razjasnimo na šta mislim kad kažem da je neko samoživ (u nedostatku bolje i sveobuhvatnije riječi u našem jeziku za entitled person).

To, pod broj jedan, nema nikakve veze sa osobom koja voli sebe (ko ne voli sebe, ne može da voli ni druge). Prvenstveno se odnosi na osobe koje:
- smatraju da se cio svijet vrti oko njih (odnosno treba da se vrti),
- uvijek su spremne da sve uzmu, ali ne i da daju,
- druge vide uglavnom kao konkurenciju i nekakvu prijetnju za ostvarenje svojih želja,
- imaju nerealne zahtjeve prema porodici i prijateljima, uopšte drugim ljudima,
- ljute se i kažnjavaju (pasivno ili agresivno) ljude koji im ne daju to što traže,
- ne osjećaju sažaljenje prema drugima, ali traže sažaljenje za sebe od drugih,
- koriste duple standarde (za sebe jedne, za druge druge),
- vape za pažnjom i obožavanjem,
- spremni su da gaze sve pred sobom da bi došli do onog što žele,
- vole da dominiraju, manipulišu i kontrolišu,
- često kritikuju, rugaju se i ismijavaju druge.

Jednom riječju, radi se o osobama koje smatraju da s punim pravom ZASLUŽUJU sve od svakoga na kugli zemaljskoj, sve privilegije, svaki povlašteni status, sve najbolje i najljepše za sebe, ne mareći za druge. Nekada svoju samoživost nose kao krunu na glavi i ne kriju je, pa su drski, bahati, ljutiti i bjesni kada odbijete da im udovoljite, a nekada su daleko suptilniji, pa samo osjetite gorak ukus da ste izmanipulisani.

Za početak veoma je bitno njihovo ponašanje ne shvatati lično, bez obzira koliko to bilo teško. One to ne rade da bi nas iziritirale, pa čak ni iz puke sebičnosti. Ovakve osobe se najvjerovatnije osjećaju inferiornim i neadekvatnim. Duboko su nesrećne i to upravo zbog vrste ciljeva koje sebi postavljaju. One žele da zadobiju poštovanje i obožavanje drugih ljudi, vape za odobravanjem i kada ga dobiju to još više hrani njihovu lažnu, grandioznu sliku o njima samima, a u dubini duše osjećaju nesigurnost i sumnju da zadovoljavaju tako grandiozne standarde.

Za razliku od zdrave, odrasle osobe sa solidno razvijenim samo-poštovanjem (koja može da se kontroliše, da odgodi zadovoljstvo zbog višeg cilja, na koju se može osloniti, koja je sposobna da bude odgovorna prema sebi i da kontroliše svoje ponašanje, koja je zahvalna i može da se nosi i sa neprijateljskim ponašanjem i sa odbijanjem), samoživa osoba je prezahtjevna, brza na osudi i posramljivanju drugih, ima potrebu da je u pravu, ne može da podnese kritiku, ne priznaje svoje greške, sklona je da precjenjuje svoje sposobnosti i postignuća. Ako pogledate bolje, vidjećete da se radi o niskom samopoštovanju i ogromnoj nesigurnosti. Upravo zbog toga osjeća potrebu da sebe diže, a spušta ljude oko sebe, da bude toliko zahtjevna i usmjerena samo na sebe. Osobe sigurne u sebe nemaju potrebu da drugima govore koliko su divni, nesigurne osobe imaju.

Konačno, razlog zbog kojeg i pišem o njima: kako se prema njima ponašati? Šta činiti da olakšamo život i sebi i njima? Iščitala sam mnoštvo tekstova o tome, evo šta kažu psiholozi:

Budući da svaki odnos pretpostavlja ravnopravnost dvije strane, činjenica da samoživa osoba smatra sebe superiornijom u odnosu na drugu osobu, ne ostavlja mnogo mogućnosti. Ipak, možda vrijedi pokušati sa sledeća 4 savjeta:

1. Postavljanje jasnih granica bez kritike i osude

Samoživa osoba će vam postavljati brojne zahtjeve (da je negdje odvezete, da joj nešto uradite, da joj nešto donesete, da otkažete svoju obavezu da biste nešto uradili za nju, itd.), ali vi NE MORATE da joj te zahtjeve ispunite. Recite joj jasno da to ne možete da uradite, ali bez kritike i bilo kakve osude. Možete samo da kažete: Voljela bih da mogu da ti to uradim, ali na žalost imam drugu obavezu i ne mogu. Jako mi je žao. Ponekad je sama vaša potvrda da ste čuli njihovu želju i da ste hipotetički bili voljni da je ispunite, dovoljna da zadovolji njihov preosjetljivi ego. Da, moguće je da vam krv proključa zbog njihovih nerealnih i drskih želja, ali biće vam od pomoći da shvatite da ispod svega toga leži samo njihov užasan osjećaj neadekvatnosti.

2. Svakoga tretirajte na isti način

Ne pravite bilo kakve izuzetke za samožive (pogotovo ako se radi o djeci), jer time samo hranite njihovo uvjerenje da su posebni i superiorni u odnosu na druge. Osim toga, razvijate u drugima osjećaj ogorčenosti prema privilegovanom. Budite jednaki prema svima.

3. Imajte saosjećanja prema njima

Da, ponekad je to zaista teško, ali sjetite se uvijek da sve to potiče od njihovog niskog samopoštovanja i osjećanja da nisu dovoljno dobri. Naravno, to ne znači da treba da im dozvolite da se prema vama ponašaju neadekvatno i sa visine, samo treba da imate na umu da su i njihovi životi i odnosi vrlo jadni i nesrećni.

4. Zapamtite da je to sve što možete učiniti za njih

Ljudi mogu promijeniti samo sebe. Možete pokušati da im pomognete tako što ćete postaviti jasne granice, ne praviti izuzetke zbog njih i imati saosjećanja, ali vi ih ne možete promijeniti. Pokušate zato da budete što jasniji prema njima i da razumijete da oni to ne rade da bi vas naljutili. Možda vam zbog toga bude bar malo lakše!

Osjećanje uvrijeđenosti

Da li ste neko ko se lako i brzo uvrijedi? Neko ko često pomisli da neko drugi baš njega ne gotivi, ne podnosi, želi da mu napakosti, radi mu o glavi? Da li ste uvjereni da drugi ljudi često razmišljaju o vama? Da li vam se čini da, nekako, uvijek vi najgore prođete (dobijete najgori sto, najmanju porciju, najlošije mjesto, itd) i to zato što nekome niste simpatični?

Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja DA, imam jednu lošu i jednu dobru vijest za vas. Loša je da ste se prilično duboko zakopali u programe i misli koje su vas dovele tu gdje ste trenutno. Dobra je da se iz te rupe, budući da ste sami kopali, možete sami i izvaditi! Trebaće vam naravno i vremena i strpljenja, al' ponajviše vjere da to možete za sebe uraditi. Uslov je takođe da to i želite, jer iako je rupa, topla je i poznata, pa vam može i dalje služiti kao skrovište od života!

Kako iz rupe?

Napišite na listu papira sve ono zbog čega se najčešće uvrijedite: neko (napišite konkretno ko) ne cijeni vaše mišljenje, rad, predlog, trud, itd.; neko vam se obraća bez poštovanja, ne sluša vas i ne uvažava; neko vam namjerno govori ili radi upravo ono što vas nervira ili uznemirava; nastavite sami...

Napišite na drugom listu papira kako bi ta osoba/e, u stvari, trebalo da se ponaša/ju prema vama, šta da rade i šta da vam govore da se vi više ne biste osjećali uvrijeđeno i povređeno.

A onda dobro razmislite o tome da li imate prava da od bilo koga zahtjevate da se ponaša na određeni način. Da li neko ima prava da od vas zahtjeva da se ponašate onako kako to nekome drugome odgovara? Istina je da ni vi ni drugi nemate to pravo. Istina je da svako ima pravo da se ponaša onako kako on smatra da treba (i to je vjerovatno najbolje što zna i umije). Sada možete da pocijepate (ili spalite) ovaj drugi list papira, jer od njega vam nema nikakve vajde. Odrecite se, jednom za svagda, svih tih svojih nerealnih i nepotrebnih očekivanja o tome šta drugi treba da rade i kako da se prama vama ponašaju. I istinski, zarad svog duševnog mira, prihvatite činjenicu da vam NIKO, ama baš niko, ništa nije dužan.

Uzmite sada prvi list i dobro ga proučite. Pokušajte da odgovorite na samo jedno pitanje (znam da nije lako): zašto ste ODABRALI da upravo to mislite? Da vas neko ne gotivi, da vas namjerno tako loše tretira, da ste baksuz, da uvijek najgore prođete... Mogli ste da odaberete mnoštvo drugih misli, a vi ste odabrali baš takve. Sad možete da kopate dublje. Slobodno. Unutar sebe i svojih dubokih uvjerenja. Ko o vama ima tako loše mišljenje? Vi ili neko drugi? Kako vi uopšte možete znati šta neko o vama misli (uzgred budi rečeno, najvjerovatnije uopšte i ne misli, jer se, kao i vi, bavi sobom)? Zašto ste odabrali da baš tako MISLITE? I kako se zbog toga OSJEĆATE? Vjerujem ne sjajno, već loše, zabrinuto, nesrećno, možda bijesno, tužno, neadekvatno, manje vrijedno, potcijenjeno...(napišite i to na istom listu papira).

Sada bi već trebalo da ste u stanju i da napišete kako se vi ponašate u situacijama kada se osjećate onako kako ste gore napisali. Da li se povlačite, zaplačete, vičete, svađate, začutite, ne govorite, lupate vratima, progutate svoj bijes u sebi? Šta je konačni rezultat koji dobijete? Da li ste njime zadovoljni ili želite to da promijenite?

Ako je odgovor na poslednje pitanje DA, onda morate biti spremni da identifikovane misli sa papira ZAMIJENITE drugim mislima (da to su samo rečenice u vašoj glavi). Neka za početak budu što neutralnije. Umjesto, ovaj o meni vjerovatno misli sve najgore neka bude ovaj o meni vjerovatno ne razmišlja. Umjesto, ovo mi namjerno radi da me iznervira, ovo radi jer njemu tako odgovara (a ako meni to ne odgovara reći ću mu to jasno).

Biće posla za vas, naravno. Naoružajte se strpljenjem i upornošću. Što ste duže kopali da dospijete dole, to će vam trebati više vremena da izađete iz rupe! Ali vrijediće truda, vjerujte. Osjećaćete se potpuno drugačije, ponašaćete se takođe drugačije. Život izvan rupe će vas očarati!  

Korisne i nekorisne emocije

Dok god vjerujemo da nam emocije izazivaju drugi ljudi ili događaji, znači da nismo spremni da preuzmemo odgovornost za sebe. Istina je da nam emocije izazivaju naše misli o nekome ili nečemu, a dokaz za to je činjenica da emocija nema kada nema misli (kada o nekome uopšte ne razmišljamo, ništa ni ne osjećamo prema toj osobi).

Zato je jedno od ključnih pitanja koje sebi treba da postavimo kada se suočimo sa neželjenom ili neugodnom emocijom - zašto sam  izabrao da upravo ovo osjećam? Odnosno, koja je to misao (rečenica u mojoj glavi), koja mi je izazvala ovo osjećanje? Ako uspijem da je prepoznam i osvijestim, moći ću vjerovatno i da je zamjenim nekom koja mi više odgovara, odnosno koja mi je od veće koristi za ono što želim da postignem ili što želim da postanem.

Ovo nipošto ne znači da ćemo uvijek želiti da osjećamo samo pozitivna, ugodna osjećanja. Jer, interesantno je, neka od najpoželjnijih i najkorisnijih osjećanja, uopšte nisu ugodna. Biti ODVAŽAN, ISTRAJAN, ODLUČAN, neko ko PRIHVATA ono na šta ne može uticati i spreman je da se odrekne udobnosti i sigurnosti, nije ni lako ni pretjerano ugodno i udobno. Ipak, svjesni smo da bez toga ne možemo ostvariti ono do čega nam je stvarno stalo.

S druge strane, postoje emocije koje su potpuno beskorisne, pa čak i vrlo štetne, a kojima se rado prepuštamo, zavedni njihovom prividnom "opravdanošću". Tako biramo da budemo bijesni, uvrijeđeni, zabrinuti, sumnjičavi, zbunjeni (ne znam šta želim, ne znam šta mislim itd.), iako su te emocije neugodne i nema od njih nikakve vajde. Zato zastanimo i otkrijmo rečenicu koja nam se vrti u glavi i tjera nas da se tako osjećamo (Šta nas je stvarno naljutilo? Zbog koje svoje misli smo se uvijedili? Koji scenario u glavi nas je zabrinuo? Koje loše iskustvo nas tjera na sumnju? Sa čime nisam spreman da se suočim pa bježim u zbunjenost?)

Takođe bi bilo interesantno da osvijestimo koje su to tri emocije koje najčešće osjećamo, jer bismo onda mogli da se potrudimo i izaberemo one koje će nam pomoći da stignemo tamo gdje smo krenuli!

Kakvi želimo da budemo

Umjesto da brinemo oko toga šta treba da radimo u životu, bilo bi mnogo svrsishodnije i korisnije da se pitamo i razmišljamo o tome kakvi želimo da budemo. Kada bismo jasno znali kakve kvalitete želimo da razvijemo u sebi i tome se predano posvetili, postalo bi potpuno nevažno čime se bavimo i šta radimo. 

Ako nam je želja da budemo stabilne i duhovno i mentalno snažne ličnosti, onda treba da obratimo pažnju na sledećih 13 stvari koje takve osobe nikada ne rade (Amy Morin je o tome napisala knjigu) i izbacimo ih, u najvećoj mogućoj mjeri, iz naših života.

I - Ne traćimo uzalud svoje vrijeme žaleći same sebe! Od samosažaljenja i kukanja zbilja nema ama baš nikakve koristi - i sami ste se u to već bezbroj puta dosad uvjerili.

II - Ne odričimo se svoje snage i moći da upravljamo svojim životom! Ne dajmo to pravo nikome drugom time što ćemo odgovornost prebaciti na njega (iako se čini da je tako lakše)!

III - Ne bježimo i ne plašimo se promjene, već joj idimo u susret! Ko zna šta nam dobro donosi, iako tako ne mora da izgleda na prvi pogled.

IV - Ne bavimo se stvarima koje nisu pod našom kontrolom, usmjerimo svu svoju snagu i sposobnosti na ono što jeste!

V - Ne pokušavajmo da se dopadnemo svima, to je nemoguće, a nije ni potrebno, ni poželjno. Ako se svima sviđate, znači da niste svoji i nečiji, već tuđi i ničiji.

VI - Ne plašimo se da promišljeno rizikujemo, jer samo iskorakom u nepoznato, možemo spoznati kvalitete za koje nismo ni znali da imamo!

VII - Ne bavimo se prošlošću, u njoj nema više ničega što nam je potrebno, a što već nismo otkrili.

VIII - Probajmo da ne pravimo iste greške tako što ćemo ih postati svijesni.

IX - Ne zavidimo drugima na uspjehu, već se iskreno radujmo i to ne samo zbog njih, već i zbog nas samih. Tuđi uspjeh ne umanjuje, već, naprotiv, povećava i vaše šanse da uspijete.

X - Ne odustajmo nakon prvog, pa čak ni petog, neuspjeha. Neuspjeh je važna lekcija i treba je sa zahvalnošću prihvatiti, a ne zbog nje očajavati. 

XI - Ne plašimo se samoće. Vrijeme provedeno sa samim sobom neprocjenjivo je za našu samospoznaju i razvoj.

XII - Ne zanosimo se time da nam svijet i bilo ko išta duguje! Svijest da nam niko ništa nije dužan oslobađa nas i čini jačim i samosvjesnijim.

XIII - Ne očekujmo da rezultati dođu odmah, budimo strpljivi i naučimo da čekamo. Period čekanja često je upravo najvažniji i najdragocjeniji period koji ćemo doživjeti.

Zašto roditelji treba da budu važniji od vršnjaka?

Gledala sam odlično predavanje dr Gabora Mate o današnjoj kulturu u kojoj odgajamo svoju djecu i zbog čega je to danas daleko teže nego prije 50 godina. Njegova osnovna teza (razrađena u knjizi Hold on to your kids: Why Parents Need to Matter More Than Peers) je da današnja kultura ne daje gotovo nikakvu podršku roditeljima u odnosu na prethodne kulture kada su im u podizanju djece pomagale druge odrasle osobe, poput njihovih roditelja, rodbine, komšiluka, nastavnika...

Djeca su danas, naprosto gurnuta u ruke svojih vršnjaka, sa kojima provode najviše vremena (i u školi ali i kod kuće i u slobodnim aktivnostima), a što roditelji često čak i podstiču, uvjereni da tako razvijaju samostalnost i bolje socijalne vještine svoje djece. Iako ni on ne spori da je djeci potrebno i društvo njihovih vršnjaka, dr Gabor smatra da odsustvo roditelja i drugih bliskih odraslih osoba iz života djece (u smislu njihove stvarne prisutnosti i bliskosti), djeci onemogućava da zadovolje svoju najvažniju potrebu za emotivnim vezivanjem (attachment) sa odraslima, a što je opet jedini kontekst u kome mogu da pravilno sazrijevaju.

Umjesto toga, djeca tu svoju potrebu za vezivanjem okreću prema drugoj djeci (vršnjacima) sa kojima provode najviše vremena (a dali smo im i tehnička sredstva da ta komunikacija bude praktično neprekidna), a pošto je nemoguće biti vezan istovremeno i za roditelje i za vršnjake, djeca odbacuju roditelje. Roditelji gube autoritet kod djece, djeca ih odbacuju kao učitelje, kao modele, kao usmjerivače, kao nekoga ko im može pružiti pomoć i podršku kad im je ona najpotrebnija.

Da bi roditelji mogli bilo čemu da nauče svoju djecu, potrebno je da djeca žele da provode vrijeme sa njima, da ih čuju, da se osjećaju prihvaćeno i valorizovano. To je moguće samo ukoliko roditelji vode računa i jačaju svoje veze (emotivne, duhovne, fizičke u smislu zagrljaja i dodira) sa djecom. Oni bi, takođe, trebalo da se pobrinu da kreiraju za svoje dijete zajednicu drugih odraslih osoba koje će im u tome pomoći (tetka, trener, komšija, rođak).

U protivnom, djeca, prepuštena sama sebi i svojim drugarima, sve to pokušavaju da pronađu u drugoj djeci, koja i sama nezrela, ne mogu adekvatno da odgovore ovom zadatku. Djeca se vezuju za drugu djecu, pronalaze modele u svojim vršnjacima, oponašaju vršnjake, usvajaju vrijednosti svojih vršnjaka, razvijaju izuzetno jaku lojalnost prema vršnjačkoj grupi, a isključuju potpuno svijet odraslih. Naravno, lukrativni svijet industrije zabave i svih oblika konzumerizma nalazi u njima idealne potrošače svega i svačega. Posljedice mogu biti vrlo ozbiljne na emotivnom i psihološkom planu, jer druga djeca im jednostavno ne mogu pružiti potrebno vođstvo i sigurnost. Djeca se emotivno "gase", isključuju svoje emocije, postaju depresivni, nesigurni, žrtve ili, pak, zlostavljači i agresivci.

Roditelji moraju da se potrude i da ponovo "preuzmu" svoju djecu, kaže dr Gabor Mate, tako što će:

1. sa svojim djetetom ostvariti emotivan i prisan kontakt oči-u-oči iz koga će dijete moći pročitati koliko im znači,
2. pronaći način da svakoga puta kada su sa djetetom pokažu svoje zadovoljstvo i očaranost time što postoji i to baš takvo kakvo je (nekim gestom, toplinom pogleda, malim ritualom)
3. osvijestiti da se nezavisan postaje tako što se prethodno bude zavisan od svojih roditelja i ne plašiti se te zavisnosti svoje djece od njih, nego je smatrati normalnom i poželjnom (priroda će se postarati da dijete postane nezavisno),
4. biti djetetov kompas i vodič (što ih više usmjeravamo u vremenu i prostoru, u vezi sa ljudima, događajima, značenjima i okolnostima, to će više željeti da budu sa nama).

Samodisciplina

Radi se o jednoj od ključnih vještina u životu!

Što je ranije razvijemo, to od nje imamo više koristi u skoro svim oblastima života. Samodisciplina nam garantuje bolje i zdravije prehrambene navike, bolju fizičku kondiciju, lakše odvikavanje od loših navika, više produktivnosti i kreativnosti, bolje odnose sa drugima, bolje finansijske navike, itd. Ne vjerujem da postoji iko ko ne bi želio da bude bar malo samodisciplinovaniji, samo što često ne znamo odakle da počnemo.

Evo nekih smjernica koje daje Leo Barbuta (zenhabits):

- krenuti od malih koraka: toliko malih da ih ne možemo odbiti (ako želimo da počnemo sa meditacijom - krenimo sa 2 minuta, ako želimo da se riješimo nepotrebnih stvari - krenimo sa 5 stvari kojih ćemo se riješiti). Malo po malo, naokon određenog vremena, steći ćemo dovoljno samopouzdanja da povećamo vrijeme provedeno u određenoj aktivnosti u kojoj želimo da povećamo samodisciplinu.

- vježbati da otrpimo neugodnost: umjesto da neugodnost izbjegavamo odlučujemo da je jednostavno istrpimo zakratko (2 minuta za početak). Vidjećemo da se nam se ništa strašno neće dogoditi, a naša sposobnost da se suočavamo i prevazilazimo svoj strah od neugodnosti vremenom će se povećavati. Kad drugi budu bježali i izbjegavali, mi ćemo uraditi ono što smo odlučili da treba da uradimo!

- osvijestiti svoje nagone/potrebe: kada treba da uradimo nešto što je neugodno (vježbamo, radimo na izvještaju, sjedimo mirno), osjetićemo snažan nagon/potrebu da odustanemo, izbjegnemo, da zaustavimo neugodu. Umjesto da se prepustimo tom nagonu, postaćemo ga svjesni i nećemo ga slijediti tako što ćemo sebi zabraniti da radimo bilo šta drugo (ne možemo da provjerimo facebook, ne možemo da odemo negdje, itd.).

- fukusirati se na druge: motivacija je često daleko jača kada neko drugi, osim nas samih, ima koristi od toga što radimo. Usmjerimo se na druge kada poželimo da od svega odustanemo. Možda možemo da budemo primjer ili inspiracija svojoj djeci ili drugima, možda ćemo nekome ko ne vjeruje da se može promijeniti dokazati šta se sve može sa samodisciplinom, itd.

- i neuspjeh je pobjeda: umjesto da se obeshrabrimo, kada pokleknemo i zabrljamo, treba da taj neuspjeh vidimo kao pobjedu, jer je on dokaz da smo barem probali. I onda da probamo opet, i opet. Kada uspijemo i to je naravno pobjeda. U stvari, shvatićemo vremenom, da rezultati nisu toliko ni važni koliko je važan proces kojim nastojimo da budemo uvijek bolja verzija samog sebe!

Izbjegavanje

20. mart 2019.

Kad god je pred nama nešto neugodno, nešto što nam se ne sviđa, ne odgovara nam i nešto što ne želimo da uradimo, majstori smo u tome da to - izbjegnemo! Naš mozak nam je od velike pomoći u tome, tako da ga slobodno možemo prije nazvati "mašinom za izbjegavanje", nego "mašinom za razmišljanje".

Tako ćemo, umjesto da odmah obavimo neugodan razgovor sa bliskom osobom i konačno postavimo jasne granice za ponašanje koje više nismo spremni da trpimo, najvjerovatnije tražiti idealan trenutak za to i samo pogoršavati naše odnose (u međuvremenu). Ili ćemo, umjesto da sjednemo i uradimo TO, otvoriti facebook, pregledati e-mailove, pročitati nešto zanimljivo.

Djeca će naći milion kreativnih načina da izbjegnu vježbanje za kontrolni zadatak, majka će naći još i više izgovora zbog kojih ne može da uvede zdravije prehrambene navike u svoju porodicu, otac će odlagati pozivanje majstora dok ne dođe do veće havarije u kući.

Ipak, svi smo, takođe, svjesni da izbjegavanje i odlaganje neugodnosti, iste ne samo da ne rješava, nego ih, naprotiv, čini sve neugodnijim i sve neodložnijim. Sa njima se, najčešće, ipak moramo suočiti i to najčešće upravo u najgorem trenutku.

Zato predlažem da počnemo da vježbamo jednu novu disciplinu - SUOČAVANJE SA SVIME i to smišljeno i sistematično. Krenemo polako, sa nekim bezazlenijim stvarima sa liste neugodnih.

Prvi korak je da se, u toku dana, zapitamo: Šta ja sada radim? Ako je odgovor: visim na face-u, provjeravam po stoti put e-mail, listam portale..., slijedi novo pitanje: Šta je to što trenutno izbjegavam da uradim? Budite iskreni prema sebi, jer sasvim sigurno tačno znate šta je to što odlažete, a znate da bi trebalo da uradite.

Onda zastanite i suočite se sa tim neugodnim osjećanjem, bilo da se radi o strahu šta će neko da pomisli o vama i kako će neko da reaguje, bilo da se radi o tome da mislite da niste sposobni ili dovoljno nekakvi da to uradite. Da li je taj strah zaista toliko strašan? Da li je ta neugodnost baš toliko neprihvatljiva? Uvjerićete se da, uglavnom, NIJE.

Konačno, uradite upravo ono što toliko odlažete - ništa strašno se neće dogoditi, a vi ćete se znatno bolje osjećati, jer ćete iz glave izbaciti nešto što vas, na podsvjesnom nivou, i te kako muči, a da niste ni svjesni! Čak i da doživite nešto neprijatno, ružno, šta onda, činjenica da ste uradili nešto, umjesto da ste to izbjegli da uradite, donijeće vam satisfakciju.

Vježbanjem se postaje majstor - to važi i za ovu disciplinu! Krenite polako, vježbajte svakodnevno i bićete sve vještiji i spremniji da prihvatite život onakav kakav on i jeste - uzbudljiva škola u kojoj je stvarno glupo bježati sa časova!

Ne biti u pravu

Kakvo bi to olakšanje bilo za svakog od nas! Kada bismo samo sebi dozvolili mogućnost da barem ponekad ne budemo u pravu!

Znam da je teško, skoro pa nemoguće (meni :), ali vrijedilo bi pokušati! To bi, prije svega, značilo da druge ljude stvarno slušamo, a ne da samo (ne)strpljivo i(li) (ne)zainteresovano čekamo da oni završe svoje, pa da im onda mi kažemo SVOJE. Možda bismo tada čuli i nešto novo, možda čak i naučili nešto.

To ne bi nužno značilo ni da se slažemo sa tom drugom osobom, značilo bi samo da se odričemo potrebe da budemo u pravu i da to nekome dokazujemo. Vjerovatno bi trebalo samo da saslušamo i ne damo nikakav svoj sud o tome što nam je upravo rečeno. Damo drugima slobodu da misle šta god hoće, pa i to da su oni u pravu. A mi samo slušamo, mrtvi-'ladni, mirni i raspoloženi, iako mislimo potpuno suprotno.

Druga osoba bi vjerovatno pomislila da smo, konačno, shvatili da je ona u pravu i ne bi više morala ni u šta da nas ubjeđuje - to bi bio spas za oboje!

A kako bi onda dolazilo do razmjene mišljenja? Upravo tako - mirno i bez ubjeđivanja, bez potrebe da se napadaš il' braniš, samo mirno kažeš šta ti misliš i onda isto tako mirno saslušaš drugo mišljenje. Otvorili bismo tako nove nivoe međusobnih odnosa i komunikacije.

Sevilja

18. mart 2019.

 

Sevilja

17. mart 2019.

 

Sevilja

16. mart 2019.

Sevilja je, sa svojim uskim, sjenovitim uličicama, skrivenim unutrašnjim dvorištima i sveprisutnim mirisom narandžinog cvijeta u martu, naprosto magičan grad. Sve toliko vrvi životnom energijom da nema šanse da i vi svoju ne obnovite u ovom vrtlogu istorije, mješanja kultura, strasti, muzike, flamenka, koride...

Najveći ukras Sevilje su njeni nasmijani, bučni i veseli ljudi, ljubazni konobari i trgovci, omladina bez mobilnih u rukama (bar po kafićima i terasama)...ah, da i hrana, božanstvena hrana koja se konzumira uz posebno zadovoljstvo u malim obrocima (tapas) do kasno u noć...

Odgovornost prema sebi

Svi se u životu suočavamo sa različitim izazovima, problemima, lekcijama (zato i jesmo tu), a mnogi pri tom ne vjeruju u svoju vrijednost (uglavnom zato ne vide ni vrijednost drugih ljudi i skloni su da ih potcjenjuju). Istina je da smo svi, time što smo rođeni na ovoj Planeti, jednako vrijedni i tu nema šta da se doda.

Razlikuje nas naše mišljenje o samima sebi (a time i mišljenje o drugima), koje može biti krajnje pozitivno do krajnje negativno i način na koji upravljamo  najsavršenijim resursom na Zemlji, a to je naš UM.

Kao vlasnici tako moćnog sredstva, normalno je da imamo i odgovarajuću odgovornost za njegovo korištenje. A ta odgovornost je najveća upravo prema samom sebi. Da li smo i u kolikoj mjeri spremni da je preuzmemo?  Od odgovora na ovo pitanje zavisiće tok našeg života, u to ne treba sumnjati.

Da li preuzimamo 100%-nu odgovornost za svoj život? Ili je radije delegiramo nekom drugom - okolnostima, drugim ljudima, sudbini, višoj sili...? Pri tom ne mislim bukvalno samo na održanje golog života, mislim na sve njegove aspekte, na  njegov kvalitet i dubinu.

Pozitivan odgovor na prvo pitanje daje nam glavnu ulogu u našem životu. Pozitivan odgovor na drugo pitanje osigurava nam vječitu sporednu ulogu. Ako smo time zadovoljni, ne mjenjajmo ništa. Ako, pak, nismo, razmislimo o tome da iz pasivne uloge, pređemo u aktivnu i to tako što ćemo pokušati da na sve što nam se događa počnemo da gledamo kao na priliku da vježbamo upravljanje sopstvenim umom. Počnimo da svjesno odvajamo ono što se STVARNO dogodilo od onoga šta mi MISLIMO da se dogodilo. I počnimo da sebi postavljamo ključno pitanje: zašto biram da MISLIM upravo ovu misao o ovom događaju? I kako se zbog toga osjećam? Da li mogu da izaberem da mislim nešto drugo?

Igrajmo se, vježbajmo, učimo na neuspjesima, ponovo pokušavajmo...jer samo tako možemo biti odgovorni prema sebi!

Pričaj mi

Napravite jedan mali eksperiment i pitajte ljude oko sebe da vam pričaju o svom dosadašnjem životu. Zatim pažljivo slušajte o čemu će vam najviše pričati. Da li o onome što posjeduju, ili o poslovima koje su radili, ili o putovanjima ili uživanjima koje su sebi priuštili? Možda o svojim najmilijim?

Zatim obratite pažnju na događaje o kojim će vam pričati. Da li se radi o nekim neprijatnim događajima kroz koje su prošli? O lošim stvarima koje su doživjeli od nekog drugog? Ili o slavljima i provodima na kojima su se tako dobro proveli?

Kladim se da će vam ljudi najčešće i najviše pričati o svojim problemima, izazovima, lošim stvarima koje su im se desile, ali su ih oni uspješno prevazišli! Jer, upravo to, savladavanje problema, nalaženje rješenja u gotovo bezizlaznim situacijama, čini ono najvrednije u našim životima. To je ono na šta smo ponosni, ono što želimo da podjelimo sa drugima, jer nas ispunjava zadovoljstvom i govori najbolje o tome ko smo i šta smo postigli!

Naravno, imamo svi dosta priča i o tome šta sve nismo uspjeli da savladamo, priča o svojim neuspjesima, ali ćemo njih čuvati samo za one najbliže za koje znamo da će razumjeti. Moguće je da ćemo za mnoge od tih neuspjeha kriviti nekoga drugog, ali to je definitivno najlošija opcija. Ona nam oduzima moć i šansu da ikada uspijemo, jer je daje tom tobožnjem krivcu. Ako, međutim, odlučimo da preuzmemo odgovornost za sve što nam se desilo (ne i krivicu, ona je nešto sasvim drugo), dajemo sebi snagu i mogućnost da sve opet preokrenemo u svoju korist.

Sada zapitajte sebe - kakava je vaša priča? Šta ste sve do sada u životu savladali i na šta ste ponosni, a šta ste prebacili na tuđu adresu i time se odrekli mogućnosti da zabilježite još koji poen u svoju korist? Vratite se na to i preuzmite odgovornost, zajedno sa svim neugodnostima koje ona podrazumijeva. Samo tako se živi u pravom smislu te riječi i samo tako možemo biti zadovoljni sobom!

Strah od prosječnosti

Znam da vam svi gurui, influenceri, motivatori, marketinški slogani i mediji govore o tome koliko ste posebni i kako posjedujete izuzetnu nadarenost za nešto (doduše na vama je teret otkrivanja tog dara). Za neke od vas (otprilike 1%) to i jeste tako. Za ostatak nas od otprilike 99 %, to jednostavno nije istina. To nam pokazuje i Gausova kriva.

Većina nas je u sredini i naprosto smo prosječni u svim oblastima života. To ne znači da smo svi isti, da nemamo kvaliteta i bilo kakvih talenata, već jednostavno znači da ni u čemu nismo izuzetni! I to je OK! Uzgred budi rečeno, kada bismo svi bili izuzetni, šta bi tu onda bilo izuzetno?

Problem je u tome što smo danas toliko izloženi svakodnevnim rafalima informacija o nečijoj izuzetnosti (negativnog ili pozitivnog predznaka), da se sami sebi činimo potpuno nebitnim i beznačajnim. Prosječnost sve više počinje da nam izgleda kao najgora mana i  najstrašnija noćna mora. Sve izgleda bolje od toga da budemo osrednji u bilo čemu!

A šta ako to samo znači da smo potpuno NORMALNI? I da je sa nama sve savršeno u redu? To ne znači da prosječnost treba da nam bude vrhovni cilj u životu, jer suština jeste  u tome da se maksimalno trudimo da budemo što bolja verzija sebe (od broja i intenziteta tih pokušaja zavisiće i naše osjećanje ispunjenosti i zadovoljstva svojim životom).

To samo znači da ćemo, nakon mnogih, manje ili više, uspješnih pokušaja i doživljenih neuspjeha, prihvatiti svoju osrednjost i prosječnost kao sasvim zadovoljavajući rezultat. A u međuvremenu ćemo biti oslobođeni nerealnih očekivanja i presije da budemo posebni i izuzetni i živjeti život mjereći se daleko zdravijim mjerilima: dubinom naših odnosa sa bliskim osobama, tragom koji ostavljamo u životima drugih ljudi i osjećanjima koja gajimo prema svemu što nas okružuje!

Briga me

12. mart 2019.

Uglavnom svi mi, u manjoj ili većoj mjeri, brinemo o tome šta će drugi misliti o nama. To samo po sebi niti je loše niti je problem, u mjeri u kojoj nas sprečava da se prema drugima ponašamo drugačije od onoga kako bismo voljeli da se drugi ponašaju prema nama.

Problem nastaje onda kada nam postane suviše bitno šta će neko drugi pomisliti o nama, a pri tom nemamo namjeru da uradimo ništa loše nikome. Tada počinjemo da gušimo sebe, opterećujemo se nepotrebnim mislima i, naravno, ne usuđujemo se da pokušamo stvari koje bi nam, možda, otvorile potpuno nove puteve i uvide.

A šta kada biste mogli da 'uđete' u glavu onih do čijeg vam je mišljenja toliko stalo? I zbog kojih nećete upisati taj kurs, nećete zaplesati na slavlju, nećete izaći sa tim zanimljivim likom jer nije odgovarajuće vjerosipovjesti/nacije/imovinskog stanja...

Najvjerovatnije biste se iskreno šokirali! Oni uopšte ne razmišljaju o vama! Ikad! Jer su njihove glave pune njihovih gluposti o tome šta vi i ostali mislite o njima. I tako ukrug, pa na ćoše.

Ljudi najveći dio svog vremena provode razmišljajući samo o SEBI, svojim strahovima, emocijama, krivicama, željama, razočarenjima, raspoloženjima, zavisnostima, potrebama, snovima, bježanjem od istog, itd.

Slobodno se, zato, opustite i nek vas boli briga šta drugi misle o vama! To je svakako NIŠTA!

Zeleno, volim te zeleno!

11. mart 2019.

Proljeće je u vazduhu, osjeća se sve jače i u nama budi želju da se mijenjamo, da uvedemo neke nove, zdravije navike. Na vrh glave su nam teška, zimska jela. Želimo nešto zeleno, mlado, puno vitamina, kupujemo salatu, počinjemo da jedemo voće...A onda se, opet, zateknemo na kasi sa kesicom čipsa, naručimo pomfrit i pojedemo sa svojima koljenicu.

Kako do zdravijeg načina ishrane? I još važnije, kako da opet ne pokleknemo?

Zenhabits (koji nudi interesantan program podrške stvaranja novih navika Sea Change) predlaže dvije metode:

1. Promjena okruženja

Izbacite iz kuće sve što nije zdravo (u mjeri u kojoj vam je to moguće učiniti ako ne živite sami) i okružite se samo onim što se uklapa u vaš novi režim ishrane. Da, to znači pospremanje kuhinje, ostave, frižidera i izbacivanje svih sakrivenih blaga, bilo da se radi o slatkišima ili nezdravim grickalicama. A onda, punjenje ispražnjenih polica zdravim opcijama. To takođe znači da ćete u prodavnici u širokom luku zaobilaziti sve ono što želite da izbacite iz svoje ishrane. Ako na poslu nemate šta zdravo da pojedete, pripremićete sebi unaprijed nešto da ponesete od kuće. Ako se sa društvom nalazite u restoranu, izabraćete onaj koji nudi neko 'dozvoljeno' jelo.

I manite se onih priča da treba da jačate svoju volju time što ćete odolijevati iskušenjima kojima se, tobože upravo zbog toga, okružujete. Nema šanse da vam to upali! Zagarantovano!

2. Podrška i podnošenje raporta nekome

Osim promjene okruženja, biće vam potrebna podrška vama bliskih ljudi. Idealno je ako i njih nagovorite da vam se pridruže u ovom izazovu. U svakom slučaju treba vam neko da mu podnosite raport o tome kako ste se držali. Sama pomisao da ćete nekome morati ispričati šta ste sve u toku dana pojeli, možda vam pomogne da odolite nekom hrskavom krompiriću ili čokoladnoj pralini.

Obratite pažnju na još jednu važnu stvar - kada vas uhvati ta neodoljiva želja da pojedete ili popijete nešto što želite da izbacite iz svoje ishrane, pokušajte da se zaustavite i osjetite emociju koja vas tjera na to. Da li se osjećate usamljeno, tužno, neraspoloženo, iznervirano, pod stresom, nevoljeno? Pa šta onda! To je samo emocija i proživite je, pustite je, kako je došla, tako će i proći. Budite nježni i saosjećajni prema sebi. Radite to redovno i uskoro ćete se osjećati bolje i što je još važnije - bićete konačno slobodni da birate šta jedete.

 

Puniti račun u banci emocija

10. mart 2019.

Palo mi je na pamet kako je u životu ponekad dobro neke stvari propustiti, tj. ne uraditi  kada ih svi drugi rade. Razlog je jednostavan - kada te stvari svima drugima već dosade i postanu potpuno uobičajene i bezvezne, vama postaju izvor ogromnog uživanja jer ih tek tada otkrivate!

To se meni dogodilo danas - naučila sam da vozim biciklo! U pedesetoj! Kakav je to merak, vjerovatno nećete nikada saznati, jer naravno vozite biciklo još od svoje treće godine. Šta vam ja mogu :) - nećete moći da se, kao dijete, radujete ovom svom neviđenom uspjehu, neće vas boljeti noge (i dupe od tvrdoga sica), nećete učiti nešto zajedno sa svojim djetetom (koje je i samo malo 'zaostalo' po tom pitanju za svojim drugarima), neće vam se moći pridružiti suprug, koji je na biciklo zadnji put sjeo prije 30 godina.

To iskustvo se, na kraju dana, pretvorilo u divnu zlatnu polugu koju smo, ozareni, mogli zajednički da položimo na naš porodični emotivni račun. Da, to je onaj račun koji svi imamo otvoren u banci emocija. Račun koji je tako važno redovno i kvalitetno puniti (u njega investirati i štediti), da bismo mogli da se na njega oslonimo u trenucima kada nam je teško, kad imamo teškoća i kada nam ponestaje snage.

 

Putujmo laki

9. mart 2019.

Čini mi se da oduvijek putujem samo sa ručnim prtljagom (laganim koferom sa točkićima) i to bez obzira na to koliko dana ostajem i koje je godišnje doba. Odavno sam shvatila da nam većina stvari za koje mislimo da će nam zatrebati, u stvari nikada stvarno ne zatreba i samo nas nepotrebno opterećuje u svakom pogledu.

Nedavno sam otišla korak dalje i moj novi omiljeni način putovanja je - samo sa omanjim ruksakom! U njega staje stvarno samo najnužnije: veš, osnovna kozmetika (da i osnovna šminka), par donjih i par gornjih dijelova garderobe.

Ne nosim rezervnu obuću (izuzetno baletanke), ne nosim ama baš ništa suvišno. Stane još i punjač za telefon, knjiga, naočare...

Evo sadržaja ruksaka sa mog poslednjeg četvorodnevnog putovanja:

Putujem lagana kao pero i u tome uživam beskrajno, a ništa mi živo ne fali, vjerujte mi. Jednostavno, znam da nemam ništa osim toga, pa nit' očekujem, nit' tražim, mirna sam i spokojna. Uživancija je neviđena, toplo preporučujem!